‘Bijela kuga’, pošast koja razara bh. društvo i porodice

Iako prvenstveno psihološki i sociološki fenomen, ostanak u primarnoj porodici u BiH je i ekonomsko-socijalni fenomen (EPA)

Nemalo prije smrti veliki italijanski pisac Umberto Eco napisao je pomalo apokaliptičan i obespokojavajući tekst, u kojem se, ne baš biranim riječima, tužio na italijansku omladinu. Slavni pisac zamjerao im je nedostatak ambicije i hrabrosti, kritički rezonirajući kako je sve rasprostranjenija pojava da ljudi, obrazovani i dobro situirani jednako kao i oni manje obrazovani, ne napuštaju roditeljski dom i ostaju živjeti uz ostarjele oca i majku skoro do svoje 40. godine života.

S mnogo tuge i sjete prisjećao se Eco svog siromašnog ratnog djetinjstva i godina mladosti, u kojima se “odrastalo” preko noći i vremena, kada se nisu vodile bezbrojne rasprave o svemu i svačemu, nego se život jednostavno živio.

Problem sve učestalijeg ostajanja unutar porodičnog doma fenomen je koji ne pogađa samo savremenu Italiju. Taj trend se bilježi u svim zemljama razvijenog svijeta i u mnogim zemljama koje su po ekonomskoj snazi i društvenoj razvijenosti daleko ispod Italije. U drugu grupu zemalja svakako spada i Bosna i Hercegovina, u kojoj je ovaj trend izuzetno izražen, s tim da su razlozi širenja te pojave nešto drugačiji nego u Italiji.

Slom patrijarhalnog organiziranja

Posmatrano čisto sa psihološko-društvenog aspekta, pojavu nije teško objasniti, a korijeni za njeno razumijevanje leže u činjenici da je u današnjoj Bosni i Hercegovini narušen patrijarhalni princip društvenog organiziranja, kaže psiholog iz Zenice Dženan Skelić.

“Kao prvo, promijenili su se unutarobiteljski odnosi. Mi više nemamo patrijarhalnu obitelj kakvu smo imali nekada prije. Patrijarhalna obitelj je podrazumijevala pokoravanje jednom članu obitelji; obično je to bio djed ili otac, kojem su se svi pokoravali i koga su svi slušali i bezuslovno poštovali. Iz takve obitelji je u suštini mladi ‘mužjak’ uvijek imao potrebu da pobjegne u pravcu stvaranja svoga čopora. To je neki instinktivno-nagonski mehanizam u nama. U određenom se momentu osjećamo dovoljno zrelim i imamo potrebu da postanemo suštinske alfe. Pošto se ne možemo unutar egzistirajućeg kolektiviteta nametnuti kao vođe, onda se odvajamo od te grupe kojoj smo pripadali i stvaramo svoju zajednicu u kojoj ćemo biti vođa i alfa.”

Nestanak čvrstog porodičnog okvira i brisanje jasnih granica autoriteta razlozi su zbog kojih se unutarporodični pritisak na mladu individuu smanjio i time je proces stvaranja samostalne osobnosti doveden u krizu, pojašnjava Skelić.

“S obzirom da je taj patrijarhalni sustav izgubljen i nestao, zamijenjen je jednom prilično konfuznom obitelji, u kojoj ne postoje jasna pravila, ne postoje jasni odnosi i nema nikakve hijerarhije. Vrlo je teško vršiti predviđanje ishoda određenih interakcija i onda u suštini ne dolazi do stvaranje tog mentalnog sklopa kod mladih ljudi u kojem se oni identificiraju s vođom u ranom djetinjstvu i imaju potrebu da u zrelijoj dobi preuzmu ulogu vođe. Oni ostaju zarobljeni u tim nejasno definirane unutar obiteljskim odnosima, s jedne strane, a s druge strane, da pomalo nema tog patrijarhalnog odnosa koji je po svojoj prirodi bio takav da je imao dosta elemenata koji su u stvari tjerali mladu jedinku iz obitelji kada postane zrela. Jer je prirodno da vođa čopora ima potrebu da mladog mužjaka koji sazrio izbaci iz skupine.”

Kako je majka ‘nadjačala’ oca

Taj raspad patrijarhalnog porodičnog okvira stvorio je porodičnu matricu u kojoj je jačanjem uloge majke, poboljšanjem njenog socio-ekonomskog statusa, mjesto djeteta dobilo sasvim drugu ulogu.

“Kod nas su se unutar obiteljski odnosi narušili i uloga oca je prestala biti tako superiorna, majke su počele imati više učešća i onda se pokrenuo jedan, na neki način, patološki zaštitnički mehanizam pojačane brige zaštite podmlatka. Ne davanjem osjećaja važnosti i bitnosti, obrnuo se taj odgojni proces i djeca su počela odgajati roditelje i onda ste dobili situaciju u kojoj, u suštini, i djeca imaju bolju i značajniju ulogu unutar matične obitelji nego su to imali u patrijarhalnim odnosima.”

U takvoj situaciji razloga za napuštanje porodice je sasvim malo, jer djeca, iako odrasle osobe, imaju riješen status i imaju riješena određena životna pitanja, kao što su stanovanje, ishrana, odijevanje… čime su u velikoj mjeri oslobođeni obaveza i odgovornosti. Pored toga, važan faktor u procesu ne osamostaljivanja, zaključuje Skelić, svakako su i “opći društveni faktori”, jer su i nemogućnost pronalaženja stalnog zaposlenja, lišenost osjećaja sigurnosti i produženi obrazovni proces razlozi da se što duže ostane u primarnom porodičnom krugu.

Bosna i Hercegovina je, ipak, po nekim stvarima veoma posebna kada je riječ o ostanku djece u primarnom porodičnom krugu, a ta se posebnost ogleda u činjenici da je siromaštvo generiralo ovaj fenomen na sasvim različitim postavkama nego je to riječ u Italiji i ostalim bogatim zemljama Zapadne Evrope. Iako prvenstveno psihološki i sociološki fenomen, ostanak u primarnoj porodici u Bosni i Hercegovini je svakako i ekonomsko-socijalni fenomen, jer veliki broj mladih ljudi upravo zbog siromaštva, iz nužde, bira da ostane u zajednici s roditeljima. Posebno je poražavajuće i društveno opasno što su na takav čin prinuđeni i mladi bračni parovi, dakle oni koji su po definiciji već odabrali da stvaraju sopstveni porodično-društveni ambijent. To je, pored svega ostalog, i razlog zbog kojeg se Bosna i Hercegovina suočava s “bijelom kugom”, analizira uzroke fenomena ekonomist iz Sarajeva Žarko Papić.

Da je Umberto Eco znao situaciju u BiH…

“Očigledno je da u Bosni i Hercegovini veliki broj mladih ljudi i mladih bračnih parova ostaje da živi kod roditelja. Osnovni razlog je siromaštvo u Bosni i Hercegovini. Po analizi Svjetske banke, svaki četvrti stanovnik Bosne i Hercegovine živi ispod linije siromaštva. Drugi razlog je da je blizu 60 posto mladih radno sposobnih ljudi nezaposleno. Ako niste u partiji ili u nekoj nepotističkoj šemi, teško da možete dobiti posao.”

Siromaštvo i proširena porodična zajednica razlozi su što sve veći broj mladih bračnih parova ne razmišlja o skorijem roditeljstvu, što je ozbiljan društveni problem, pojašnjava Papić.

“Iz svega slijedi da ne postoje osnovni materijalni uslovi i ne mogu se odvojiti od svojih roditelja. To se odnosi na mlade bračne parove. Postoji podatak, koji se često zanemaruje, a to je da je demografska kriza, ‘bijela kuga’, uzrokovana time. Mladi bračni par koji je osuđen da živi sa jednim ili drugim roditeljom i da se grebe od njihovih penzija nije u stanju da razmišlja o roditeljstvu, čekajući neka bolja vremena, a onda i oni sami uđu u godine kada to postaje nemoguće.”

Da je kojim slučajem Umberto Eco bio upoznat s teškom ekonomskom situacijom u Bosni i Hercegovini i devastacijom društva izazvanom općim siromaštvom, možda bi o mladićima i djevojkama koji uživaju u “slobodi” porodičnog doma do dubokih tridesetih godina pisao s više razumijevanja i suosjećanja.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

U dijelu BiH pod ingerencijom Novalićeve vlade natalitet pada nezaustavljivo. U

U protekloj godini Bosna i Hercegovina imala je 6.254 umrlih više nego rođenih; cijeli jedan gradić.

blog by
Published On 01 Oct 2017
Više iz rubrike TEME
POPULARNO