Kako je Hrvatska ‘potegnula ručnu’

Svako radno mjesto u industriji stvori tri do pet u popratnim sektorima, zbog čega je lokomotiva razvoja (Al Jazeera)
Svako radno mjesto u industriji stvori tri do pet u popratnim sektorima, zbog čega je lokomotiva razvoja (Al Jazeera)

Hrvatska vlada, koja je likovala nad sve boljim gospodarskim pokazateljima koje je pripisivala sebi u zaslugu, ‘okupana’ je u tjedan dana s dva hladna tuša.

Europska komisija oštro je poručila da je ostvaren tek ograničen napredak u provedbi preporuka, a da strukturne reforme uopće nisu napredovale.

Tome je prethodila vijest o usporavanju rasta gospodarstva, koje je poraslo u četvrtom tromjesečju prošle godine za dva posto na godišnjoj razini, što je najsporiji rast od drugog kvartala 2015., zbog usporavanja rasta osobne potrošnje i investicija.

U cijeloj 2017. rast je bio 2,8 posto u odnosu na 3,2-postotni rast u 2016. A jedino rast od više od tri posto, prema nekim izračunima, doveo bi da Hrvatska stigne današnju Slovačku za devet ili Austriju za 26 godina.

Zbog gramatike 13 i pol tisuća eura kazne

Već neko vrijeme pada industrijska proizvodnja, ispuhali su se učinci porezne reforme, a stopa nezaposlenosti, iako je pala ispod 10 posto, i dalje je visoka.

Na pitanje što ide krivo, poduzetnik i bivši predsjednik Udruge malih i srednjih poduzetnika, Petar Lovrić, kaže da za te generatore hrvatskog gospodarstva sve tako ide već 20 godina, posebno od pretpristupnih pregovora za EU, kada je došlo do poplave zakona, izmjena zakona i propisa – donošeno je po 400 zakona godišnje.    

“Složenost tih zakona je sada suluda – ja sam nekada mogao sam pročitati i razumjeti zakon o PDV-u, danas ga ne može nitko razumjeti baš najbolje, zato što može biti milijun varijanti”, daje Lovrić primjer.

Rast u usporedbi sa samima sobom

Hrvatska od 2015., kaže Jurčić, bilježi rast, no rasla je samo u usporedbi sa sobom, a u usporedbi sa sličnim zemljama poput Rumunjske, Bugarske, Poljske ili Slovenije puno manje, tako da unatoč rastu, Hrvatske tone prema dnu Europe.

“Rumunjska nas je stigla, jedino je iza nas Bugarska, a Bugarska ide većim stopama nego Hrvatska – ona je daleko iza nas, ali bile su i druge zemlje prije 20 godina još dalje pa su nas stigle”.

Priče o novcu iz EU-a također nemaju prevelikog značenja – od milijardu eura koliko se najviše može dobiti, kaže, 500 milijuna se vraća kao članstvo, a kako su investicije sedam ili osam milijardi eura, a za izlazak iz sadašnjeg stanja potrebno je 14 do 15 milijardi, pitanje je kako se misli privuči ostalih osam milijardi, bez čega nema pomaka na bolje.

“Svjetska ekonomija 2017., vjerojatno će biti i 2018., je u najboljem stanju u svojoj povijesti, svi rastu sa stopama, zaposlenošću, u svijetu nema nezaposlenosti nego u Hrvatskoj – u Češkoj nezaposlenost 2,5 posto, u Poljskoj i Mađarskoj četiri, u Njemačkoj nedostaje 500.000 radnika, u Austriji 200.000, svi traže radnike, svi traže robu jer proizvode, imaju posla,  jedino u toj situaciji Hrvatska ne može naći izlaz kako rješavati svoje ekonomske probleme”.

U pitanju je, kaže, pravna nesigurnost, represija i prenormiranost poduzetnika kakve nema u drugim zemljama EU-a – mnogo je toga krivo prevedenog, zakoni i propisi donosili su se bez dovoljno vremena da se uoče anomalije.

Poduzetnik se više ne može snaći u toj ‘šumi’. Kaže da treba ukloniti 50 posto prekršajnih odredbi i uvesti upravne mjere te ukloniti administrativne mjere koje čine da zbog pogrešno upisanog zareza ili velikog ili malog slova – gramatičkih pogrešaka – kazna može biti i do 100.000 kuna (13 i pol tisuća eura).

“Onaj koji je kriminalac i ne daje plaće, njemu država apsolutno ne može ništa, a zlostavlja onda poduzetnika da li je taj obrazac predao na žutom ili plavom papiru. Garantiram da 50 posto aktivnosti koje radi mali poduzetnik ne služe ničemu, osim da kad ga hoće netko reketariti, da ga može reketariti”.

‘Kultura’ neplaćanja

Tu je i ‘kultura’ neplaćanja – najbolji primjer je Agrokor, koji smatra samo vrhom ledene sante financiranja vlastitog razvoja na teret malih dobavljača. A država je, kaže, bila generator toga.

“Država je najnormalnije smatrala da može u zdravstvu ne plaćati 400 dana, a to se kapilarno multiplicira na stotine malih i tisuće poduzetnika. Ono što je ključno, sada se događa demografija, investicije postaju nesigurne jer nitko ne zna da li će uspjeti osigurati dovoljno radne snage u projektu”.

Prelazi preko njih neučinkovita državna uprava, antipoduzetnička klima u kojoj je fiskalizacija, kaže, bila provođena gotovo metodama onemogućavanja prava na rad zbog par kuna viška u novčaniku konobara, pa sve do stečajnih nagodbi u kojima su mali poduzetnici ostajali bez 80 potraživanja, a za ostatak morali pristati na isplatu godinama.

“Država treba smanjiti strah, strah je bolest. Ljudi ulažu obiteljsku imovinu i sve u najboljoj vjeri i namjeri i onda zbog nekog krivog slova u nekom obrascu mogu biti uništeni. Represivne mjere treba učiniti prema kriminalcima još strožima, a rasteretiti sulude propise”.

Ekonomski analitičar Ljubo Jurčić kaže da Hrvatska ima problem sama sa sobom, i to zbog nedostatka vizije ekonomske politike. Reforma javne uprave, kaže, upravo je jedna od strukturnih reformi koje treba zbog sebe, a ne zbog EU-a.

Ekonomsku politiku, navodi, treba voditi nacionalna vlada, iako s druge strane EU ima svoje forme politika izgrađene na temelju najrazvijenijih europskih zemalja.

Deklarativno za reforme, ali bez pripreme za njih

Politike koje vrijede i uspješne su za te i do četiri puta razvijenije zemlje, kaže, ne mogu biti uspješne za Hrvatsku.

EU tako ima primjedbu da Hrvatska nije reformirala mirovinski sustav, iako je, ističe, prema preporuci Svjetske banke 2002. provela reformu otvaranjem drugog stupa, koji je proizveo 20 posto javnog duga.

“Ako traže povećanje u našim uvjetima i za izdvajanje za drugi mirovinski stup, to znači da će se nama javni dug povećati, makar u razvijenim zemljama drugi mirovinski stup funkcionira”.

Objektivna primjedba je što javna poduzeća nisu restrukturirana, a zajedno s državnim su pod velikim utjecajem politike. To je, kaže, posljedica toga što nema strategije, vizije te ciljeva ekonomskog i društvenog razvoja pa se ne zna ni u kako ni s kojim ciljem reformirati službe i poduzeća.

Primjer je i povučeni porez na nekretnine, što također predbacuju iz Bruxellesa. Političari, kaže, misle da je stvar riješena određivanjem poreza, a da nisu napravili pripremu kako ga provesti i procijeniti.

“Narod kad je vidio kako bi se to provodilo, na koju svu imovinu, shvatio je da on nema dohotka da plaća taj porez na imovinu, makar možda političari nisu ni mislili da idu na to, ali nisu ni znali na što će se sve to odnositi pa su povukli tu reformu”.

Industrija – lokomotiva razvoja

Hrvatska je, tako, deklarativno za reforme, ali ne postoji kvalitetna priprema ni za jednu od njih, a njihov izostanak izravno utječe.

U kontekstu usporavanja rasta BDP-a, Jurčića ipak najviše zabrinjavaju izvješća o padu industrijske proizvodnje koja je, kaže, na 60 do 70 posto one iz 1989.

“Negdje 15 posto ispod 2008. godine, kada je počela kriza. U industriji se još uvijek stvaraju radna mjesta, a kada se stvaraju u industriji, onda svako radno mjesto stvori tri do pet u popratnim uslužnim sektorima. Lokomotiva ekonomskog razvoja je industrija”.

Jakovčević: Ne sagibati kralježnicu

Jakovčević smatra da Vlada treba EK-u poručiti da se ne petlja u hrvatsku poreznu politiku, umjesto što Hrvatska stalno ‘sagiba kralježnicu’.

“Ako povećamo porez na nekretnine, smanjit ćemo raspoloživi dohodak i kapital, a smisao je svake racionalne vlade da povećava vrijednost imovine svojih rezidenata. Dakle, raspoloživi dohodak svojih rezidenata, raspoloživi kapital svojih poduzeća, imovinu svih subjekata u Hrvatskoj. Znači, oni žele da mi živimo lošije”.

Plaće se, kaže, mora podignuti, kao i rodiljne naknade zbog demografije i to na razinu plaće koju je žena primala. Kritičan je i prema mirovinskoj reformi koju traži EU, koja je već obavljena s koncepcijom tri stupa, a koji, kaže, ne daje rezultate. Model financiranja preko banaka koje uzimaju milijarde kuna godišnje neće ih ni dati – prinosi su nedostatni, udio mirovine u zadnjoj plaći je 38 posto, a cilj je reforme bio doći na 60. Osim toga, problematično je i pitanje povećanja duljine radnog staža do vremena prosječne starosti.

“To znači da bih ja trebao raditi do 72. godine i onda bih umro. Pa zašto sam onda ja izdvajao? To je najbestidnija, najbešćutnija izjava koju možete čuti od europskih dužnosnika. To je po njima strukturna reforma ” radi cijeli život i odmah umri, tako da ostane menadžerima u fondovima novca da mogu putovati, trošiti pare i dijeliti bonuse”.

Industrijska proizvodnja pala je zbog rata i tranzicije, a dodatno nakon posljednje krize.

“Mi smo još uvijek jedina zemlja u Europi, vjerojatno i u svijetu, koja nije izišla na nivo iz 2008., a nije zato što nemamo industrijsku politiku, politiku kreiranja radnih mjesta u industriji”.

Prema ekonomskom stručnjaku Dragi Jakovčeviću, najlošiji pokazatelj je kontinuirani pad zaposlenosti, govoreći relativno.

“Pravi rast BDP-a ostvaruje se kada raste zaposlenost i produktivnost. Vi možete povećati produktivnost ako otpustite ljude, ali onda ste poništili efekt rasta BDP-a zbog pada zaposlenosti”.

Veće plaće za rast potrošnje i investicija

Za brzi rast je nužno da investicije u strukturi BDP-a sa 20 porastu na 25 ili 30 posto, što pokazuje primjer zemalja koje imaju stope rasta više od tri posto.

“Hrvatskoj treba i pet, zato što smo imali 10 godina stagnacije i po vrijednosti BDP-a ćemo tek u ovoj godini dosegnuti 2008. A po vrijednosti investicija tko zna kada jer smo 2008. imali gotovo 100 milijardi kuna (13,5 milijardi eura), a danas smo na negdje 75 milijardi (10,1 milijardi eura). Ta struktura BDP-a je neodgovarajuća i zato polako usporava”.

Treba, ističe, nastaviti s rasterećenjem, povisiti plaće – minimalne povećati jer ih prima više od 80.000 ljudi.

“Drugo, treba povećati plaće po osnovu smanjenja daljnjeg poreznog tereta, one koje bi išle prema srednjem rastu. Do 5.000 kuna (679 eura) nije problem, ‘ajmo povećati plaće neto da se smanje porezne stope na one koje su oporezive, a to su one između 6.000 i 12.000 kuna (815 do 1.630 eura) pa dalje. To će vratiti osobnu potrošnju”.

Investitori, naime, neće investirati ako ne raste potrošnja. A sve to utječe i na uvoz i izvoz.

Jakovčević: Na 1,5 posto ni ne treba vlade

“Kad imate blagi rast koji se temelji na slaboj potrošnji, onda uvoz ne nadmašuje izvoz. Čim značajnije porastemo u smislu osobne i javne potrošnje, te proizvode nemamo na domaćem tržištu jer smo uništili industriju, pa raste robni uvoz, intenzivnije nego robni izvoz”.

Ključ je porast investicija, što znači da treba odrediti koju stratešku djelatnost podupirati da ekonomija ‘potegne’.

“Nama je prirodna stopa gospodarskog rasta 1,5 do dva posto, a prirodna stopa rasta je inercija i stihija. Znači, kada imamo prirodnu stopu 1,5, nama ne treba ni vlada ni parlament ni agencije ni banke – sve se odvija po tim stopama 1 do 1,5”.       

Pritom treba podupirati male i srednje poduzetnike kojih ima više od 100.000 – ako bi oni zaposlili samo jednog radnika, zaključuje Jakovčević, Hrvatska bi bila zemlja bez nezaposlenosti.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO