Majka djece s poteškoćama u razvoju: Roditelji vlastima nude rješenje na tacni

Uprkos sporosti vlasti u rješavanju problema obrazovanja djece s poteškoćama u razvoju, Tepšić je uvjerena da će biti nekog pomaka (Ustupljeno Al Jazeeri)

Mihaela Tepšić iz rodnog Dubrovnika preselila se sa djecom u Sarajevo prije nešto više od godinu dana. Htjela je, kako kaže na početku razgovora, da njeni sinovi, djeca sa poteškoćama u razvoju, dobiju najbolju moguću pomoć u obrazovanju.

Na preporuku drugih roditelja iz Hrvatske došla je u Sarajevo, gdje se sa djecom radi po sistemu koje provodi Udruženje za unapređenje obrazovanja i podrške djeci s poteškoćama u razvoju EDUS.

“Napredak kod moje djece je ogroman”, naglašava Tepšić, majka troje djece, djevojčice, sina od sedam godina koji ima poremećaj iz autističnog spektra te šestogodišnjeg sina koji kasni u razvoju.

“Mlađi sin već je pomalo počeo pisati i čitati, dijete koje do četvrte godine života apsolutno nije govorilo. Tete u vrtiću u Dubrovniku su rekle da ne znaju šta će s njim, da ga ništa ne razumiju. U EDUS-u se baš forsira da se radi optimalno pet sati s djecom, maksimalno se posvećuje pažnja djetetu i rade se s njima vježbe. Mlađi sin koji je više verbalan od starijeg toliko je oduševljen tim programom, i on kaže ‘mama, ovo je najbolji vrtić na svijetu’, jedva čeka da ide.”

‘Mukotrpno i razočaravajuće’

Međutim, kao i druga djeca sa poteškoćama u razvoju u Kantonu Sarajevo, njeni sinovi, iako su ostvarili ogroman napredak u tih godinu dana, nisu mogli krenuti u drugo polugodište ove školske godine kao njihovi vršnjaci. Stariji sin ide u ustanovu Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica, ali ne po programu EDUS-a, dok je mlađi kod kuće. 

Ista situacija desila se i prošle jeseni kada je počela nastava u predškolskom i osnovnom obrazovanju.

Razlozi su, opet ponavljaju nadležne vlasti, administrativne prirode – nedostatak prostornih i kadrovskih kapaciteta te sredstva, problemi koji postoje već mjesecima, iako se radi od djeci kojoj je potrebna posebna pažnja i za koje je svaki dan u njihovom razvoju bitan.

Kako kažu roditelji, budući da program nevladine organizacije EDUS daje rezultate u radu kod djece, to žele imati i u formalnom obrazovanju, što je proteklih godina EDUS i radio kroz javnu ustanovu Mjedenica.

Međutim, broj zahtjeva za upis djece se povećao, te je trebalo zaposliti još edukatora, osigurati dodatni prostor i za sve to naći finansijska sredstva.

Ministar za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo Elvir Kazazović tvrdi da se problem mora rješavati sistemski, međutim, roditelji kažu da se radi o osnovnom pravu djeteta na obrazovanje i da nikakve administrativne stvari ne smiju biti prepreka.

“Sve se odvija sporo. Mi roditelji vidimo možda da neka djeca idu u regresiju, neka ne. Sada su rekli da će djeca krenuti u školu početkom trećeg mjeseca. Sretni smo da se nazire neki datum, da ne ide to u nedogled. Roditelji se trude i nude vlastima na tacni rješenje, samo se neko trebao potruditi, požuriti te sjednice, ne da traje mjesecima, što je mukotrpno i razočaravajuće”, kaže Tepšić.

‘Sin se bojao ući u bilo koju prostoriju’

Njeni sinovi su prijavljeni za program EDUS-a i čekaju početak marta da ponovo nastave školovanje, ako vlasti ispune svoja obećanja. Tepšić ističe da taj program ima prednosti ne samo za djecu nego i za roditelje.

“Cijelu prošlu godinu oni su roditeljima držali predavanje dva puta mjesečno. Doktorica Nirvana Pištoljević, izvršna direktorica EDUS-a, je na pristupačan i razumljiv način objašnjavala gdje su ti zastoji kod djeteta, kako se ponašati na svakodnevnoj bazi, kako kod kuće vježbati s djecom. Recimo, u Zagrebu smo išli od doktora do doktora, čak smo šest mjeseci čekali neke nalaze, tako da se dijete strašno istraumatizira, sin se nakon toga toliko bojao ući u bilo koju prostoriju, bio je izvan sebe. I ti medicinski nalazi, to su sve neki stručni izrazi koje ja nisam razumjela dok mi iz EDUS-a nisu objasnili o čemu se radi”, ističe ova majka.

Uprkos sporosti vlasti u rješavanju problema obrazovanja djece s poteškoćama u razvoju, uvjerena je da će biti nekog pomaka.

“Rasplačem se koliko roditelji to nose na svojim leđima, ta borba s vjetrenjačama, stalno nekome objašnjavati zašto je nešto dobro, da ima rezultata, stvarno je iscrpljujuće.”

U svakom slučaju, dodaje, ona i njena djeca ostaju da žive kao podstanari u Sarajevu, dok joj to dopuštaju finansijske prilike, jer je to najbolja šansa za njene sinove i njihov razvoj.

Izvor: Al Jazeera


Reklama