Bogdan Perić: Čovjek koji je Sanski most inficirao gimnastikom

Bogdan Perić rođen je u Obrenovcu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Pred praznim monitorom i tastaturom, prije prvog slova o Bogdanu Periću iz Obrenovca, Republika Srbija, pomislio sam, pa, zaboravili smo Miroslava Cerara, jednog od najboljih gimnastičara na Planeti, evropskog, svjetskog i olimpijskog šampiona, sportskog idola i uzora mnogih generacija.

I šta sad ja tu „drvim“ o anonimnom  fiskulturniku iz Cerarovog vremena, koji je radio po  provincijskim školama  i općim  gimnazijama „praistorijskog“ predinternetskog vakta Bosne i Srbije, o kome je danas teško  naći čak i bilo kakvu životnu biografiju. Nego ga se svi sjećaju kroz magle davno proživljenih godina, a o njemu, jer je pamćenje najnesigurniji medij, više govore crnobijele fotografije tog vremena i poneki potpis na poleđini koji čuva zaboravljene datume sletskih vježbi i školskih  olimpijada.

Nenadmašni uzor

Za Bogdana Perića znamo dva granična podatka iz knjiga građanskih stanja- rodio se 1935., a umro 2010. Sve ostale biografske detalje crpimo iz priča i sjećanja  sada već starih ljudi, Bogdanovih učenika, ili, ako je sreće, prosvjetnih radnika koji su u prošlom stoljeću radili sa njim. Jedna od posljednjih, sanska profesorica biologije u penziji Katica Krantić, Vojvođanka koja je daleke 1960. godine stigla u gradić na Sani, sjeća se da je Bogdan Perić već bio tu sa suprugom Đurđicom. Kad sam joj pomenuo  njegovo ime koje vjerovatno nije čula pola stoljeća i više, osjetio sam radost i drhtavicu u glasu legendarne sanske profesorice. 

„Bio je izuzetan profesor, apsolutno omiljen zbog sportskog entuzijazma kojim je plijenio tadašnje generacije. Učenici u Gimnaziji su ga voljeli, bio je radni kolega mog rahmetli  supruga Sejfe“, priča  penzionirana profesorica.

Sanjanin Fuad Šabić  zvani Das  (od  „dasa“ , naočit i zgodan mladić, lijepih manira, danas bi rekli, malo i pogrdno, šmeker) klesao je svoje tijelo i čeličio duh kod profesora Perića. Čak i danas sa „naramkom“ od 73 godine za lijepog vremena odvježba ponešto na vratilu i razboju u svom dvorištu. To je refleks romantičnog vremena kada je „vojska“ dječaka  hrlila u  zgradu DTV “Partizana“ na strunjače, razboj, karike, vratila i na konja, a profesor Perić bio nenadmašni uzor.

Tih godina sanski gimnastičari  su  kao od šale osvajali prva mjesta  na republičkim takmičenjima i turnirima gradova zahvaljujući treninzima profesora Perića. Prije bilo kog sporta sanski gimnastičari  odnijeli su poruku „ u svijet“  o svom gradu koji njeguje jednu „antičku“  disciplinu koja i danas, bez obzira na sve, zajedno  sa atletikom i plivanjem predstavlja triling kraljica sporta.

„Bogdan Perić bio je  srednje visine, crn, sa brčićima, snažnih ramena, kompletan sportaš. Mislim da je u naš grad došao krajem 1957.godine. Nastojali smo ga kopirati,a to je bilo teško. To su bile godine kada se naša generacija mogla istaknuti jedino u gimnastici ili nogometu. Nama je gimnastika bila privlačnija upravo zbog profesora“,  prisjetio se Šabić. 

Perić nikada  nije podigao glas, tražio je disciplinu, a ako mu nešto ne bi bilo po volji, samo bi okrenuo glavu. Šabić pominje i imena tadašnjih sanskih atleta  i prvaka  koji su iskovani  „ispod čekića“ profesora Bogdana Perića – Muhamed Berberović, Muharem Zulić Giga, Huse Unkić, Meho Alagić, Ismet Velić, Sabid Smajlović, Vojo Tontić, braća Cerić, Đemil Šalak…

Profesor Perić  je sanske „apolone“  1958. godine vodio na jugoslovenski slet u Novo Mesto u Sloveniju i tad su upoznali  Miroslava Cerara koji je tada bio na početku svjetske karijere. Išli su u gimnastički kamp u Zaostrog, po takmičenjima  izvodili veleobrte na vratilu, tzv. kola i striževe na konju sa hvataljkama, raspone na karikama, šraube i dupla salta. Profesor Perić je jednoga dana otišao. Moglo bi se reći i – nestao.

„Bila je to puka slučajnost, godine 1964.  bio sam u vojsci  i na sarajevskoj željezničkoj stanici vidio sam čovjeka sa koferima. Strašno je ličio na profesora Bogdana Perića. Zovnuo sam ga, bio je to on. Bio je to posljednji susret sa velikom  čovjekom koji je živio za gimnastiku“, ispričao je za Al Jazeeru Fuad Šabić Das.

Ni manje škole  ni većih rezultata

Perića  su  se potom u  Sanskom Mostu usputno sjećali  kad god su sanski gimnastičari donosili  medalje, ali moderno vrijeme je donosilo  mediokritetstvo u struku  i savršena kombinacija motorike, spretnosti, snage, akrobatike, ritma i umjetnosti u školama, fakultetima i univerzitetima, kraljica sportova gimnastika nestala je iz školskih programa kao srednjovjekovna kuga. Prestala je potom svaka potreba i motiv za sjećanjem na „posljednjeg Mohikanca“ jednog savršenog sporta u kome su  šampioni nagrađivani maslinovim vijencima umjesto svežnjevima moneta.

Zidovi godina, potom rat, bujice života na Balkanu i naš nemar u potpunosti su izbrisale i kristale sjećanja na  fiskulturnika Bogdana Perića koji je  sa neponovljivom strašću  radio svoj posao gimnastičkog  „sveca“. I ovaj neprevaziđeni sport volio onako antički , u srži svoje ličnosti, kao ideju i životnu  filozofiju. Reklo bi se, previše i smrtno.

Zahvaljujući društvenim mrežama saznali smo da  je ,sada već pokojni Bogdan Perić , nakon Sanskog Mosta ostavio neizbrisivi učiteljski trag i u gimnastici rodnog Obrenovca,  prvo u gradskoj školi „Zmaj Jova Jovanović“ a potom u obrenovačkoj seoskoj Osnovnoj školi „14.oktobar“ u Bariču.  Dakle, ništa nije  slučajno.

Perić je  Baščelik  gimnastike  kojoj je darovao svoj život i oplemenio karijeru profesora  rezultatima koje, ipak, pamte generacije. Odlaskom iz  krajiškog gradića koji ga je slavio  dok je bio tu, a onda zaboravio, profesor Perić je nastavio svoju gimnastičku misiju  u rodnom gradu. U Obrenovcu malo ko ili niko ne zna za Perićeve sanske rezultate. I obrnuto – Sanski Most osim u sjećanju nekolicine nekadašnjih Perićevih  „apolona“  nigdje u analima općine nije zapisao ime velikog profesora koji je nadahnjivao generacije  gimnastičkih „daždevnjaka“ u dolini Sane.

Zbog izvanrednih  rezultata u gimnastici  koje 70-tih godina u „14.oktobru“ u Bariču postigao  profesor Bogdan Perić sa  svojim učenicima od 2013.godine ova škola održava školsko takmičenje u gimnastici „ Memorijal Bogdan Perić“.

„Sedamdesetih godina prošlog veka u našoj školi radio je profesor fizičke kulture Bogdan Perić…Bogdan Perić je živeo za taj posao!!! Znao je sa učenicima satima sortirati otpatke sunđera iz tadašnjeg giganta „Prve Iskre“ , od kojih je kasnije nastalo jedno bezbedno doskočište  za skok uvis…Od jedne obične učionice napravio je mini fiskulturnu salu gde su  u prostoru 5 x 8 m stali razboj,konj, koš kao i već pomenuto doskičište za skok uvis. Ne beše ni manje škole, ni većih rezultata!  Učenici naše škole su tokom 70-tih godina prošlog veka bili neprikosnoveni na školskim olimpijadama Srbije…“, zabilježeno je na video materijalu OŠ „14.oktobar „ iz Bariča  o svom nekadašnjem učitelju gimnastike. Legenda o Bogdanu Periću, unatoč svemu , živi… Ako već ne u Sanskom Mostu, „gradu na devet rijeka“, a ono barem u gradu na „svega“ tri rijeke – Savi, Kolubari  i Tamnavi.

Bijeljina, Travnik, Sanski Most, Breza…

Prije nego se vratio u Obrenovac, ako je suditi po epizodama pamćenja Perićevih  savremenika on je prije Sanskog Mosta radio u Bijeljini,a onda  se jedno vrijeme skrasio u Travniku. Tu je, varljive su to i ne baš pouzdane  slike sjećanja, čak završio tokarski zanat (!?) a radio i kao profesor fizičkog vaspitanja. No, Sabid Smajlović  sjeća se da je Bogdan Perić nakon Sanskog Mosta radio u Brezi. Štaviše, on i Đemko Šalak , na Perićev poziv posjetili su  ga i gledali njegove treninge sa učenicima i brezanskom DTV „Partizanu“.

„Bogdan Perić je legenda gimnastike. U Sanskom Mostu ju je podigao na visoki nivo. Naša gimnastička ekipa je bila nadmoćna na turnirima gradova zahvaljujući znanju koje nam je prenosio on. Jednom u Tuzli , toliko su bili oduševljeni našim nastupom da su cijelu ekipu zadržali  još sedam dana, dok su iz drugih gradova uzimali po jednog-dva-sjeća se Smajlović zlatnih vremena sanske gimnastike“

Džemil Šalak

Najbolji i najpoznatiji Perićev učenik u Sanskom Mostu bio je  Džemil Šalak. Sa Perićem je „sricao“ prve gimnastičke pokrete i  suvereno vladao bh gimnastikom tog vremena. Učio je kasnije  i od Borisa Gregorke , trenera slavnog Cerara, Jurmana,  Pavla Opavskog… Šalak je toliko volio gimnastiku da je sam pokušavao da izmisli gimnastičke elemente. Poznata je anegdota  kada je gledao  film Crveni gusar sa Bertom Lankasterom  koji je u tom filmu izvodio salto –  nije mogao  da dođe sebi od iznenađenja, jer je bio ubijeđen da je on, Džemil, izmislio salto!

Bio je sedam puta prvak BiH, treći 1961., drugi 1962.,a prvak Jugoslavije 1963.godine. Sa beogradskim klubom „Lazarac“ 2. juna 1968. godine osvojio je klupsko prvenstvo Jugoslavije … Kao gimnastičar obišao je cijeli Evropu, preskakao konja bolje od tadašnjeg evropskog prvaka Krbeca, a na Olimpijadu u Tokio nije otišao zbog formalne administrativne greške vezane za datum izbornog takmičenja. Proglašen je za najboljeg sportistu svih vremena Sanskog Mosta. 

Izvor: Al Jazeera


Reklama