Rada Borić: Mnogi tretiraju žene kao sluškinje

Rada Borić bila je ovih dana jedna od govornica na obilježavanju V-Daya, globalnog pokreta protiv nasilja nad ženama i djevojčicama (Facebook)

Više od četvrt stoljeća aktivistica Rada Borić bori se za ženska, ljudska, manjinska prava. Kao sveučilišna profesorica predavala je kulturnu povijest Balkana u Helsinkiju, poučavala na Sveučilištu Indiana, napravila prvi hrvatsko-finski rječnik, dugo godina radila kao lektorica, prevoditeljica i fonologinja. Borba za prava žena kroz Centar za žene žrtva rata, Centar za ženske studije i Žensku mrežu Hrvatske te aktivistički angažman u mnogim dijelovima svijeta donijela joj je, prema uglednom Forbesu, mjesto među najmoćnijim svjetskim feministicama. Prije dvije godine ušla je u politiku i kao zastupnica Nove ljevice izabrana u Skupštinu Grada Zagreba.

Za Al Jazeeru govori o problemu nasilja nad ženama, položaju žena u hrvatskom i drugim balkanskim društvima, pomoći žrtvama silovanja, aktivizmu u svjetskim okvirima, političarima na Balkanu.

  • Dva dana prije odlaska u New York, gdje ste bili jedna od govornica na obilježavanju V-Daya, globalnog pokreta protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, bili ste u prvim redovima prosvjeda slikovitog naziva, ali i kostimografije “Sluškinje ustaju”. Tko su u Hrvatskoj “sluškinje” i zašto je baš taj izraz upotrijebljen na prosvjedu protiv onih koji osporavaju ratifikaciju Istanbulske konvencije?

– “Sluškinje” su žene koje su odlučile biti sluškinje na jedan dan i pokazati što bi nam se moglo dogoditi, prema distopijskom romanu Margaret Atwood i seriji Sluškinjina priča, ukoliko se stanje ženskih prava nastavi urušavati, a žene postanu tek strojevi za rađanje.

Danas su mnoge žene tretirane kao sluškinje na tržištu rada, potplaćene ili neplaćene za svoj rad, seksualno uznemiravane i ucjenjivane, mnoge su zlostavljane od svojih muževa, partnera ili bivših partnera, a nažalost mnoge su i sluškinje sustava i institucija koje ne štite njihova prava.

  • Mnoge europske države, poneke i s konzervativnim vladama, ratificirale su Konvenciju. Je li Hrvatska postala ili postaje konzervativnija od konzervativnih, jer posljednjih godina postoji nekoliko inicijativa kojima je navodni cilj zaštita obitelji, vjere, kulture, tradicije, običaja?

– Većina europskih zemalja ratificirala je Istanbulsku konvenciju, uključujući i one koje imaju konzervativne vlade, kao i zemlje koje smatramo “katoličkijima” od Hrvatske, kao što su Italija, Španjolska, Irska ili Poljska. U tim je zemljama Istanbulska konvencija prepoznata kao pouzdani “alat” za proširivanje pravnog okvira za stvarnu zaštitu žena koje su preživjele nasilje. Hrvatska je, nažalost, došla pod utjecaj, rekla bih i udar, konzervativnih snaga uvezenih iz SAD-a, koje u Istanbulskoj konvenciji vide prijetnju patrijarhalnom poretku odnosa moći. Te inicijative i udruge smatraju da muškarci i žene nisu i ne trebaju biti ravnopravni već “komplementarni”, tj. one zagovaraju tradicionalnu podjelu uloga žena i muškaraca u društvu tako da, nažalost, nasilje nad ženama žele sačuvati kao privatni problem.

  • Protivnici ratifikacije ukazuju kako Konvencija “promiče rodnu ideologiju kao novu sekularnu ideologiju”, da o rasi, spolu i seksualnosti govori sociologija, a ne biologija, opet upozoravaju na “zamjenu jedne ideologije drugom”, govore o ponovnoj uspostavi totalitarizma. Zašto se u svemu zamagljuje bit Konvencije – zaštita žena, sprječavanja nasilja nad njima i nasilja u obitelji uopće?

– Zanimljivo je istražiti kada i iz kojeg izvora dolazi sintagma “rodna ideologija” koja želi demonizirati pojam roda i koja želi zanijekati činjenicu da je rod društvena kategorija, poznata u znanosti. Građane se posljednjih godina, uz pomoć pseudoznanstvenih krugova iz Amerike, straši fake news o “brkatim visokim ženama koje ulaze u školske svlačionice”, o “djevojčicama ili dječacima koji se u školi moraju odlučiti jesu li muško ili žensko”. Rekla bih da ovakav napad na pojam roda i korištenje definicije “rodno utemeljenog nasilja” koja se koristi u Istanbulskoj konvenciji nosi u sebi upravo znakove totalitarizma. U cilju dogmatskoga razumijevanja rodnih uloga zabranjuje i promišljanje o mogućim razlikama, posebno seksualnog identiteta ili izričaja.

  • Što se to dogodilo s Hrvatskom u posljednjih pet godina, budući da je u Europsku uniju ušla kao država u kojoj su, bar na papiru, vrijedila neka druga pravila?

– Pred ulazak Hrvatske u EU, hrvatska država se pokazala dobrim učenikom i prihvatila sve politike i dokumente o zaštiti ljudskih prava, manjinskih prava, tako i one vezane uz ravnopravnost spolova. No, sada je jasno da je to radila “s figom u džepu”, tj. samo da zadovolji formu. I to žalosti. Hrvatska, nažalost, neće biti ravnopravna s drugim članicama EU u mnogim aspektima, posebno ekonomskome, ali je mogla pokazati i da može biti ravnopravna u poštivanju ljudskih prava, da može i prednjačiti u promicanju posebnih prava manjina, žena, LGBT zajednice.

I slavne žene su jednako ranjive
  • Kroz aktivizam na svjetskoj sceni uspjeli ste stići i na “daske koje život znače”, pa ste bili partnerica s Glenn Close i Jane Fonda, upoznali ste Meryl Streep i Hillary Clinton. Koliko je, u svemu, važno bilo da svjetski poznate glumice i političarke zapravo „poguraju“ priču o nužnosti zaštite žena od verbalnog, fizičkog, seksualnog ili bilo kog oblika nasilja? I kako komentirate činjenicu da i u svijetu filma, politike, medija ima toliko diskriminacije i seksualnog nasilja, da se o tome šuti i da tek rijetke žene progovore?

– Imala sam priliku, zahvaljujući svojoj prijateljici Eve Ensler, koja je još 1994. godine došla u Centar za žene žrtve rata i pisala o izbjeglicama, te u čijim su komadima Vaginini monolozi i Nužne mete nastupale brojne poznate glumice, i sama upoznati neke od najznačajnijih američkih glumica i javnih osoba. Sve one su također jednako ranjive i izložene nasilju kao i druge žene. I treba i njima vrijeme, vlastito vrijeme, da o nasilju progovore. No, one imaju mogućnost, vidljivost da, kada i same steknu sigurnost i budu podržane od drugih, progovore o nasilju koje je u svijetu ‘glamoura’ tek više u fokusu medija. Na sreću, one imaju financijske mogućnosti i podržati feministički pokret i mnoge to čine. I tada je i javnost dodatno senzibilizirana oko nasilja. Njihov primjer može poslužiti drugim ženama kao ohrabrenje, jer ako žena kaže: “I Oprah je bila silovana, a danas je jedna od najmoćnijih žena, mogu i ja biti odlična u svom poslu”. I upravo, kao primjer može poslužiti City of Joy, mjesto u DR Kongu, u kojemu silovane žene zalječuju traumu, obrazuju se i postaju liderice u svojoj lokalnoj zajednici, mijenjajući život čitave zajednice.

No, očito, desne vlade duguju svoju vladavinu biračkome tijelu koje je konzervativno i koje ne razumije da je privilegija biti većina, nacionalna ili seksualna, i da iz toga privilegiranog položaja treba promicati jednakost drugih.

  • Tvrdite da se položaj žene u Hrvatskoj pogoršao u posljednjem desetljeću. U kojim se područjima to dogodilo i kako tumačite to pogoršanje položaja hrvatske žene?

– Položaj se žena pogoršao, posebice u području rada i reproduktivnih i seksualnih prava. Svjedočili smo da su žene bile na specifičan način pogođene “tranzicijom”, prve su izgubile radna mjesta u “ženskoj industriji”, teže se zapošljavale kada bi u pedesetima ostajale bez posla. Danas smo svi, manje više, prekarni radnici, ali je veći broj žena koje rade potplaćene i neplaćene poslove, često i seksualno ucijenjene. Osim na tržištu rada, godinama se vodi bitka kako bi se sačuvalo pravo žena na siguran i besplatan pobačaj. Evo, ponovno imamo molitelje pred bolnicama, a ne postoji politička volja da se prekinu maltretirati žene zbog ulaženja u privatne odluke žena. Možemo govoriti i o smanjenoj participaciji žena u politici, kojih je sve manje danas ne samo u Saboru, već i u tijelima lokalne samouprave nego prije desetak godina. Razlog je da ne postoji stvarna politička volja unutar samih stranaka da potiču i podrže žene za sudjelovanje u politici. I dakako, ostaje i nasilje nad ženama jer su podaci i dalje alarmantni, a ono što zabrinjava je da svake godine imamo sve veći broj ubojstava žena od strane partnera ili bivših partnera. Kao da nije dovoljno da su žene zlostavljanje i tučene, već se i ubojstvo počelo smatrati uobičajenim odgovorom na neslaganje u odnosu.

  • Dugo ste godina radili sa ženama žrtvama rata, kako iz Hrvatske tako i iz BiH. Koliko im je bilo teško progovoriti o zločinima silovanja, jer je poznato da se u balkanskim društvima stigmatizira silovana žena, a ne silovatelj? I koliko Vas je samo iskustvo pružanja potpore ženama u ratu osnažilo u aktivizmu kojem ste posvećeni već dva i pol desetljeća, jer ste se suočili s brojnim dramatičnim iskustvima i svjedočenjima?

– Još sam ranih ‘90-ih počela raditi s prognanicama i izbjeglicama u Centru za žene žrtve rata u Zagrebu i naučila da je ženama teško progovoriti o silovanju iz niza razloga: zbog stida, osjećaja da će ih se optužiti da su to “same tražile”, od straha od daljnje stigmatizacije. Živimo u tradicionalnom društvu u kome se prosuđuje silovana žena, a silovatelju se pronalaze “olakotne okolnosti”. I to, dakako, ne ohrabruje žene da govore. Dapače, žena će radije prešutjeti silovanje i sama se godinama nositi s traumom. No, uz podršku, uz stečeno povjerenje, žena će progovoriti o nasilju i često aktivno raditi na tome da nasilje prestane.

Bandić se odriče ‘nepokorenog grada’
  • Zastupnica ste Nove ljevice u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Jedna od prvih odluka nove vlasti u Zagrebu bila je uklanjanje imena Josipa Broza Tita iz naziva jednog od najljepših trgova. Sporna je bila i bista Ivi Loli Ribaru. Još je mnogo toga sporno u vezi s antifašističkom i socijalističkom prošlošću Zagreba. Odriče li se to “nepokoreni grad” svog antifašizma ili je samo riječ o privremenoj političkoj trgovini s trajnim posljedicama?

– Odluka nove vlasti o brisanju imena maršala Tita sa zagrebačkog trga, odluka je političke trgovine kojom je gradonačelnik Milan Bandić osigurao većinu u Gradskoj skupštini. Zamislite kakva je to većina koja ovisi o stranci čije zastupnike ne zanima niti jedna gradska tema, tema vezana uz životne probleme građana već se isključivo bave promjenama imena ulica i trgova, traži skidanje biste Ive Lole Ribara ili njezini zastupnici u Skupštini drže revizionističke satove povijesti. A gradonačelnik ucijenjen partnerima iz Nezavisnih za Hrvatsku – pristaje. I tako se čini da se “nepokoreni grad” odriče antifašizma, a antifašizma se ustvari odriče gradonačelnik Bandić i njegova koalicija, u kojoj je i HDZ.

Potpora žena, ali i povezivanje sa ženama koje su od Zenice do Beograda i Kosova radile sa ženama, osnažilo me u uvjerenju da podrška ženama, povezivanje i solidarnost imaju smisla i da izbjeglice, ili studentice na Ženskim studijima, ili žene u politici s kojima sa radila čine život bogatijom i borbu za ženska prava svrhovitom.

  • Kad su, posljednjom presudom pred Haškim sudom, političke i vojne vođe samoproglašene Herceg-Bosne proglašeni krivim i za zločine silovanja i seksualnog zlostavljanja ustvrdili ste da i žene žrtve tih zločina imaju pravo tražiti obeštećenja. Kome da se one, zapravo, obrate sa zahtjevom za odštetu?

– U Hrvatskoj postoji Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu i njime su određene, uz podršku žrtvama, naknade za preživljeno nasilje. I Bosna i Hercegovina ima sličan zakon koji uključuje kompenzaciju žrtvama. No, oba zakona odnose se na zločine koji su se dogodili na teritoriju država u kojemu se zločin dogodio. Budući da je Hrvatska branila ‘svoje generale’ koji su djelovali u BiH, žene bi također mogle tražiti obeštećenja za silovanja koja su se dogodila na teritoriju BiH od strane hrvatskih vojnika i časnika.

  • Prosvjedovali ste u Zagrebu, govorili u New Yorku, držite predavanja, slovite za jednu od najutjecajnijih feministica u svijetu, borite se za ljudska prava gdjegod se za to ukaže potreba – od svoje domovine do udaljenih sredina bilo gdje u svijetu. Jeste li u nekom trenutku pomislili da je borba uzaludna, da živimo u nepravednom, grubom, okrutnom svijetu u kojem nema puno prostora za poštivanje prava slabijih, nemoćnih, u svakom smislu obespravljenih?

– Borba nikada nije uzaludna. Ono što sam naučila kroz aktivizam jeste da je važna upornost, strast za ono što radimo i solidarnost. Promjene su moguće, one su, dapače, nužne ukoliko želimo opstati kao ljudska zajednica, ako želimo sačuvati zemlju kojom hodimo. Da borba nije uzaludna, potvrđuje i veliki broj mladih žena koje ne pristaju na neravnopravan položaj i broj mladih muškaraca koji se ne stide pokazati ranjivost i zajedno sa ženama stvarati drugačije rodne odnose.

  • Dok ste pripremali prosvjed “Sluškinje ustaju”, a potom i svoj govor na obilježavanju V-Daya u New Yorku, na balkanskim prostorima trajala je “priprema terena” za posjet srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Zagrebu. Zabrinjava li Vas retorika kojom se stvara nestabilnost i prijeti sukobima? I zbog čega građani svih balkanskih država moraju biti žrtve konstantne predizborne kampanje političara koji sebe vole nazivati liderima?

– Bojim se da na ovim prostorima političari najčešće znaju koristiti tragedije običnih ljudi koje su oni ili neki slični njima kreirali ranije u svoju vlastitu promidžbu ili u ovom slučaju u korist buduće kampanje. Zabrinjava i da su copy&paste jedni drugih, služe se provjerenom retorikom heroja i žrtava (dakako, ponekad su isti i heroji i žrtve), manipulirajući osjećajima građana, a sve na korist pojedinaca i političkih elita.

  • Vidite li, zapravo, među političarima na Balkanu snage koje ove prostore mogu izvući iz ‘90-ih, pa i ‘40-ih godina prošlog stoljeća ili će balkanski narodi još dugo biti žrtve nekih nedovršenih ratova?

– Nažalost, čini se da još nismo izašli na kraj ni sa ‘40-ima, da se njihova revizija tek sada uspješno provodi po narudžbi onih koji bi najradije da nismo izašli kao pobjednica iz Drugog svjetskog rata. Ovdje na djelu nisu samo nezavršeni ratovi već nedovršeni nacionalni mitovi. Veliki dio političara koji su suodgovorni za ratove i nasilje u ‘90-ima danas djeluju ili imaju “podzemnih” utjecaja na aktualni politički trenutak i ne mogu “izvući” ove prostore iz ‘90-ih.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Vlada FBiH od 2008. godine do danas nikada nije za sigurne kuće dala više od 100.000 eura, a što je dovoljno za troškove samo jedne takve ustanove u tom entitetu.

Published On 03 Oct 2016
Više iz rubrike TEME
POPULARNO