Balkan stoji 30 godina jer ne želi slušati razum

Filozofske konsultacije, kritičko razmišljanje kroz radionice na fakultetima, u školama, udrugama i organizacijama, filozofija među najmlađima, ali i osobama treće životne dobi samo su dio filozofske prakse koje u različite kategorije hrvatskog i susjednih društava nastoji unijeti Zoran Kojčić, filozof iz Osijeka. Smatra da se „svi ljudi mogu baviti filozofiranjem, odnosno zdravorazumskim razmišljanjem pretočenim u jasan dijalog s drugima“, vrlo je aktivan i na društvenim mrežama, pa i tim putem pokušava razmjenjivati ideje. Otvoreno komentira i aktualnu priču na političkoj, ekonomskoj, društvenoj, kulturnoj sceni Hrvatske i regije. Za Al Jazeeru govori i o filozofiji kao načinu života, filozofiji obrazovanja te filozofskom savjetovanju kao obliku vođenja brige o sebi.

• Razlikuju li oni s kojima razgovarate filozofiju od, recimo, psihoterapije? I što je u fokusu tih razgovora?

– Da ljudi na Balkanu bježe od loših političara kao od filozofije i psihoterapije, gdje bi nam bio kraj!? Iako se psihoterapije najčešće plaše, a filozofiranje smatraju pogrdnom riječju, često znaju razliku. Naravno, ni psihoterapije ni filozofije se ne treba plašiti, a pokret filozofske prakse već tridesetak godina pokušava pokazati da se filozofijom mogu baviti svi – od djece do umirovljenika, od radnika do direktora. Filozofija je ljubav prema mudrosti, a mudar se može biti i da se ne čita Aristotela. Tako u fokusu naših razgovora na individualnim i grupnim susretima i jesu svakodnevni problemi i tematika koja muči svakog čovjeka: od problema na poslu ili u privatnom životu, do svakodnevnih društvenih pojava prisutnih u javnom prostoru. Netko se može obratiti filozofskom savjetniku za pomoć oko dileme kojim putem krenuti dalje u životu kad ima dva izbora, kad želi prevladati ljubomoru prema partneru ili kad više nije siguran koji je smisao njegovog života.    

Rasprava o temama o kojima se ne priča u društvu

U opisu onoga što radite navodite ‘filozofski cafe‘, ‘filozofsko savjetovanje’, ‘filozofske radionice’. Kako ste zamislili svaki od tih oblika filozofskih praksi?

– Metode filozofske prakse se obično dijele na individualne i grupne. Filozofsko savjetovanje je individualna metoda u okviru koje pojedinci mogu ispitati svoja uvjerenja, misli, ideje, probleme, dileme u vođenom dijalogu s filozofom. Ostale metode su grupne, poput radionica kritičkog mišljenja ili sada već u Hrvatskoj i Srbiji popularnog filozofskog cafea. U tom grupnom pristupu nastoji se ispitati zajednička tema kroz suvislu i argumentiranu raspravu, koju opet najčešće strukturirano vodi filozof. Takve rasprave daju prostor sudionicima – koji ne moraju imati formalno obrazovanje iz filozofije – da raspravljaju o temama o kojima inače nemaju priliku raspravljati u društvu, jer su upravo sudionici ti koji formuliraju teme rasprave, dok ih filozof isključivo moderira, bez da se miješa u raspravu. Time se pruža sloboda mišljenja i izražavanja svima koji su spremni sudjelovati u raspravi.

• U čemu je razlika između onoga čime se bavite i sve prisutnijeg life-coachinga?

– Većina današnjih terapija nudi ljudima odgovore ili smjernice kako se ponašati ili što raditi da biste došli do nekog cilja i to može funkcionirati za neke ljude, dok za druge ljude neće, tako i life coaching. Za razliku od toga, filozofija postavlja pitanja. Umjesto da vam kaže kako ćete ostvariti sreću, filozofsko savjetovanje od vas traži da odgovorite na pitanje što je to uopće sreća. Najčešće već tu dođe do obimnog posla, jer većina ljudi ne zna odgovore na slična pitanja. Zanimljivo je da ljudi žele biti sretni, a da ne znaju ni što je to sreća, nikada je nisu ni pokušali sebi definirati nego su prihvatili neku sliku prisutnu u javnosti, tuđu zamisao sreće. Filozofi nikada neće nametati vlastito mišljenje u takvim pitanjima, nego će samo pomoći svojim klijentima da si razjasne ili definiraju takve pojmove. Aktivnim uključenjem u takve dijaloge zapravo sami sebi možete razjasniti svoje mišljenje, analizirati i dublje ispitati vlastite stavove koje uzimate zdravo za gotovo, a koji vam zapravo i nisu tako jasni te napokon pronaći i rješenje za probleme koji vas muče.

• Problema o kojima sa svojim klijentima možete razgovarati jako je puno, pogotovo onih konkretnih i svakodnevnih. Bi li Slavonija bila pusta da je sve te ljude koji su sreću pronašli na Zapadu nekad netko poslušao, razgovarao s njima, dao im savjet i pružio pomoć na način da ih ohrabri u nekom od oblika samopomoći?

– Prema Slavoniji imam subjektivan odnos budući da je to prostor u kojem sam proveo cijeli život. Ovdje i dalje žive ljudi koje nema tko poslušati, o kojima se i dalje nitko ne brine, čak i ako smo već debelo u alarmantnoj fazi. Slavoncima nisu potrebna individualna ohrabrenja niti life coaches, nego konkretne politike i projekti. Lokalni šerifi, stranačke veze, mentalitet, loše odluke, sve je to dovelo Slavoniju da sad plače za svojom mladošću koja je već nestala! U Slavoniji treba dati priliku onim ljudima koji su i dalje ovdje ostali i trude se nešto napraviti, unatoč svemu. Znam dosta takvih ljudi i njihove progresivne ideje bi lokalna politika trebala već prepoznati.  

• Zagovornik ste uvođenja radionica kritičkog mišljenja na fakultetima, u školama, udrugama i organizacijama. Jesu li mladi ljudi s kojima radite spremni na kritičko mišljenje, razmišljaju li o onome što čuju, vide, čitaju i jesu li spremni na uvažavanje tuđeg mišljenja?

– Jesu, kad im se pruži prilika. I kad im se pruži prilika, oni to znaju. Provodio sam radionice u školama diljem Hrvatske i u Srbiji i vidio sam to na konkretnim primjerima. Kad mladima pokažete kako mogu misliti svojom glavom, vidi se po njima da su spremni i za braniti vlastito mišljenje, ali i prihvatiti tuđe. Na filozofskim je radionicama, kao i inače u životu, najteže napustiti vlastitu ideju – no, kad im pokažete da se ništa loše ne dogodi kada prihvate drugog, drugačijeg, onda svjedočite malom čudu. Toga nema u javnom diskursu, nema u politici, nema u kulturi. Tamo samo vidite dinosaure koji su toliko zaglibili u ispraznosti vlastitih prevaziđenih uvjerenja da poželite da baš ti mladi ljudi svakog dana dižu revolucije protiv njihovih nazadnih ideja.

Poboljšati kritičko mišljenje

• Radili ste i radite i s raznim društvenim skupinama, recimo s radnicima, policajcima, novinarima, odvjetnicima, nastavnicima, direktorima poduzeća… Kako je moguće unaprijediti kritičko mišljenje tih skupina i za što im je to, zapravo, potrebno u radu i životu?

– Postoje brojne već osmišljene radionice koje ciljaju razvoju kritičkog mišljenja, no uvijek je moguće kreirati i nove, uzimajući u obzir specifične zahtjeve struke ili skupine koja želi raditi na razvoju kritičkog mišljenja. Takve vještine koriste se pri zapošljavanju novog kadra, pri evaluaciji zaposlenika, razgovoru s klijentima, suočavanju s neistomišljenicima, rješavanju dilema, iznošenju novih ideja, procjeni stanja, međuljudskim odnosima. Ljudi na svojem poslu i inače koriste neke metode kritičkog mišljenja, ali nedovoljno razvijene i nestrukturirane pa se ponekad znaju izgubiti u tome. Rad na kritičkom mišljenju u svakoj struci cilja poboljšanju odnosa i rastu kompletne osobe, i kao zaposlenika i kao individue.

• Pokrenuli ste, zajedno sa svojim kolegama, i projekt ‘Mala filozofija’ namijenjen djeci. Koliko je bitno i najmlađima osvijestiti pogled u vlastito mišljenje?

– Od najmlađih sve i počinje. Tako je Matthew Lipman i započeo filozofiju za djecu, kada je kao sveučilišni profesor uvidio da njegovi studenti filozofije ne znaju misliti svojom glavom. Za to je optužio obrazovni sistem i potom osmislio prve radionice filozofije za najmlađe. Danas je pokret filozofije za djecu raširen u cijelom svijetu, a želi pružiti alate pomoću kojih će mala djeca naučiti misliti kritički o svijetu oko njih. To područje je također relativno mlado pa tek sada imamo prve odrasle ljude koji su od malena počeli strukturirano misliti za sebe. Ja se iskreno nadam da ćemo uskoro vidjeti konkretnije rezultate tog projekta, kako buduće generacije budu odrastale.

• Svojedobno ste radili i filozofske radionice za umirovljenike. Sluša li se uopće tu kategoriju stanovništva ili su ih balkanska društva marginalizirala?

– Umirovljenici su zaboravljena skupina u društvu i to je tužna činjenica. Vidio sam da budu izuzetno radosni kad im se netko obrati za suradnju i kad im ponudi neku aktivnost u koju bi se mogli uključiti, posebno u manjim sredinama. Mi smo s njima radili na kritičkom mišljenju te na informatičkim radionicama i vidjeli smo da im posebno nedostaje upravo komunikacija s mlađim generacijama. Istina, i oni sami kažu da su izvan tehnoloških dostignuća, no jednom kad im se doista posveti malo vremena, nije ih teško uključiti u tajne suvremenih komunikacija. Od njih bismo trebali najviše učiti o tome što možemo postati.  

• Vrlo ste aktivni na društvenim mrežama, konkretno Twitteru. Koliko su nas društvene mreže otuđile? Ili su pomogli našem socijaliziranju… ali u virtualnom svijetu, ne i u stvarnom?

– Otuđenje je koncept prisutan u filozofiji već gotovo dvjesto godina, nisu društvene mreže tome krive. Kao ljudi, nismo samo otuđeni jedni od drugih, nego smo otuđeni i sami od sebe. Ne poznajemo se dovoljno, ne preispitujemo se dovoljno, ne brinemo se o sebi, a potom to sve možemo vidjeti i u odnosu prema drugima. Zapad je na to već navikao, kod nas je to sve više prisutno i čime će to rezultirati za pedeset ili sto godina, teško je predvidjeti. Imamo neki strah od sebe i strah od drugoga koji još uvijek ne uspijevamo ni razumjeti niti na njemu raditi, ali vjerujem da ćemo morati krenuti upravo od sebe onog trena kad budemo spremni poraditi na tome.

Odgovorni smo za konzumiranje medija

• U svijetu zasićenom objavama za koje oni koji ih šalju tvrde da su komentari, stajališta, mišljenja zapravo je malo konkretnog sadržaja. Jesu li suvremeni mediji, konkretno mislim na digitalne medije i društvene mreže, demokratizirale svijet ali i donijele mnoge neželjene pojave u ljudsku komunikaciju?

– Sociolog i filozof Zygmunt Bauman je tvrdio da živimo u dobu tekuće moderne u kojem se sve izuzetno brzo smjenjuje, teče – stalno imate nove ideje, nove proizvode, nove ljude na društvenoj sceni. Nisu mediji krivi za to niti su isključivo odgovorni. Srećom, i ljudska komunikacija se stalno mijenja, kao što se i sve u društvu nalazi u stalnoj promjeni. Vjerujem da se mediji samo tome prilagode, kako dođu različita vremena. Na kraju krajeva, danas pojam medija više nije jednostran kao prije pedesetak godina i dalje će se razvijati, a mi sami smo odgovorni za to kako ćemo ih konzumirati.

• Kako komentirate rašireni govor mržnje, netoleranciju, nespremnost na uvažavanje tuđeg mišljenja na društvenim mrežama? I može li se i kako duh iz boce vratiti pod kontrolu?

– Može, na vrlo lak način: biti otvoren prema drugome i drugačijem, više putovati, upoznavati nove kulture i smatrati ih jednakim nama. Mi Balkanci nismo ni po čemu posebni, niti smo bolji niti vrijedniji od drugih, a isto tako drugi ljudi nisu niži od nas; možda kad to shvatimo, onda će nam biti jasno zašto je nacionalizam besmislena kategorija koja samo zna ograditi, a nikad ništa sagraditi. Meni je neostvaren san da na Balkanu nastupi vladavina razuma, da napokon prevladamo ove emocije koje nam stoljećima nameću pogrešne politike i religije. 

• Općenito, nedostaje li hrvatskom, ali i balkanskim društvima dijaloga? Kako ga vratiti u svakodnevnu komunikaciju, jer se svi sjećamo gdje nas je odveo nedostatak dijaloga?

– Da, nedostaje nam dijaloga. Dijalog je otvorenost kroz priznavanje Drugoga kojem se obraćam i koji mene poziva da mu odgovorim, da mu budem odgovoran, tako ga je bar vidio filozof Emmanuel Levinas. Sokrat vidi dijalog kao razjašnjenje nedoumica i preispitivanje stavova, definicija, shvaćanja naših ideja, što su principi kojima se i bavimo u filozofskom savjetovanju. Takav dijalog se vidi na razini pojedinca, ali i na razini institucije: političke stranke, crkve, države. Toga nema u Hrvatskoj, na Balkanu. Kod nas je trenutno prisutan diskurs imperativa. Imperativ je naredba koju proizvodi autoritet, bar u našoj javnosti. Dokle god skrušeno slušamo što nam izdaju autoriteti, prvo nema napretka, drugo nema izgleda za dijalogom. Balkan stoji već 30 godina zato što ne želi slušati razum!

• I jedna osobna stvar za kraj – na doktorskim ste studijima u Sofiji. Koliko se bugarsko društvo u dijalogu, slušanju drugog, poštovanju drugačijeg razlikuje od hrvatskog i drugih balkanskih društava?

– Bugarsko društvo mi se samo čini više angažirano, jednako kako ovih dana svjedočimo angažmanu rumunjskog društva, u smislu brojnih prosvjeda. Svaki put kad sam u Sofiji rado se odazovem pozivu na neki prosvjed kojeg mi kolege s fakulteta šalju. Ti prosvjedu ne budu masovni, ali budu dovoljno primjetni, posebno kad se uzmu u obzir smiješni prosvjedi u Hrvatskoj, koji nikad nisu radikalni. Užasno mi smeta pasivnost u Hrvatskoj i ta nevoljkost za uključivanjem u društvene inicijative. To i jest glavni razlog zašto je situacija u zemlji toliko loša. Isto se odnosi i na Bosnu ili Srbiju. Ne ruše se režimi, lopovi ili diktatori tipkovnicama, nego angažmanom i konkretnim akcijama. To ćemo morati shvatiti i promijeniti ukoliko želimo živjeti bolje. 

Izvor: Al Jazeera