Godina u kojoj su susjedi jedni drugima podmetali nogu

Gotovo svakoj balkanskoj državi u unutarnja pitanja tokom 2018. godine miješali su se susjedi – rezultatima i načinom provedbe općih izbora u Bosni i Hercegovini bili su nezadovoljni u Hrvatskoj, službenom Zagrebu je službeno Sarajevo zamjeralo najavu početka izgradnje Pelješkog mosta, kao i međusobno nerazumijevanje dvije države o rješenju migrantske krize koja je snažno pokucala i na bh. vrata – kako ulazna, tako i izlazna. Ni u odnosima Srbije i Hrvatske nije baš sve bilo idealno, pa su se, osim nikad zakopanih ratnih sjekira, dvije države utrkivale koja će koju optužiti da se snažnije naoružava (a naoružavale su se obje). I gotovo cijela godina protekla je u političkom nadmudrivanju i nerazumijevanju Beograda i Prištine. Samo je Makedonija imala „dobre susjede“ i s Grčkom riješila spor o imenu koji je trajao desetljećima. No, u samoj Makedoniji stvari nisu tekle tako glatko.

Upravo se dogovor o imenu Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije koja bi se ubuduće trebala zvati Sjeverna Makedonija, a koji su, uz posredovanje međunarodne zajednice, postigli i na Prespanskom jezeru ovjerili makedonski i grčki šefovi diplomacije može smatrati događajem 2018. godine na balkanskim prostorima. Za razliku od njih, Srbija i Kosovo su daleko od bilo kakvog dogovora, razgovori su u jednom trenutku i prekinuti, Kosovo u međuvremenu nije primljeno u Interpol, a iz Prištine su objavili trgovinski rat Srbiji i Bosni i Hercegovini i uveli pristojbe od 100 posto na uvoz robe iz tih država.

Моето чувство денеска, кое го делам искрено со сите вас, е дека со потпишувањето на Конечниот договор за решавањето на прашањето за името и за стратешко партнерство меѓу нашите две земји – поместивме планини. pic.twitter.com/lmqSqH5ITW

— Зоран Заев (@Zoran_Zaev) June 17, 2018

No, i u pregledu događaja koji su obilježili 2018. godinu na Zapadnom Balkanu potrebno je krenuti nekim redom, pa neka to bude s juga (iz Makedonije) prema sjeveru (na Kosovo i u Srbiju), potom na zapad (u Hrvatsku), potom jugoistočno (prema Bosni i Hercegovini i, na kraju, u Crnu Goru).

Makedonija – godina rješenja spora i bijega bivšeg premijera

Potpis na sporazum o rješavanju makedonsko-grčkog spora o imenu i strateškom partnerstvu Makedonije i Grčke, koji su u lipnju na dokument stavili ministri vanjskih poslova dvije države Nikola Dimitrov i Nikos Kotzias, a potom i međunarodni posrednik Ujedinjenih naroda u pregovorima Matthew Nimetz, ocijenjen je povijesnim. „Na temeljima prošlosti, gradimo budućnost“, poručio je makedonski premijer Zoran Zaev.

Bliska budućnost nije bila nimalo svijetla. Referendum o imenu, u koji je uložen značajan trud – i onih koji su podržavali promjenu, i onih koji su bili protiv – ali i jako puno novca, nije uspio jer na njega nije izašao dovoljan broj građana (za utjehu, velika većina onih koji su izašli, njih više od 90 posto, glasalo je za promjenu imena i pristupanje EU-u i NATO-u). Potom se krenulo drugačijim putem – preimenovati državu kroz ustavne promjene. I to još uvijek traje.

U međuvremenu je bivši premijer Nikola Gruevski pravomoćno osuđen na dvije godine zatvora u jednoj od brojnih afera za koje je optužen. I kad se trebao javiti na odsluženje kazne, on se umjesto u zatvor, uz pomoć vjernih prijatelja iz Budimpešte, javio mađarskim vlastima i zatražio azil. I dobio ga. Skoplje je u međuvremenu od Mađarske zatražilo izručenje Gruevskog. No odgovor još nije dobilo.

Kosovo – Korak naprijed, dva natrag

Iako je Kosovo načinilo nekoliko koraka koji potvrđuju njegovu neovisnost, mnogo je toga još ostalo ovisno o rješenju svih nesporazuma sa Srbijom. Zakonskim izmjenama Kosovske sigurnosne snage postale su Vojska Kosova što je izazvalo ljutnju Beograda, žaljenje NATO-a i podršku Washingtona. Kosovska vojska našla se kao tema sjednice Vijeća sigurnosti UN-a, uobičajene sjednice bez zaključaka, a američki predsjednik Donald Trump u međuvremenu je pismom pozvao dva predsjednika – Hashima Thacija i Aleksandra Vučića – u Bijelu kuću na „proslavu povijesnog sporazuma“.

No, Thaci i Vučić su daleko od sporazuma čemu su pridonijeli uvođenje pristojbi na robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine, snažno lobiranje Beograda protiv prijema Kosova u Interpol, povišena retorika i zastoj u pregovorima uz posredovanje Europske unije. I hapšenje direktora Kancelarije za Kosovo i Metohiju u Vladi Srbije, Marka Đurića jer nije dobio dozvolu Prištine da posjeti kosovski sjever, kao i odgovor na onemogućavanje političara, društvenih i kulturnih radnika, sportaša da s Kosova uđu na teritoriju Srbije samo je zaoštrio situaciju.

A najviše su se Beograd i Priština optuživali za opstrukciju istrage ubojstva jednog od čelnika kosovskih Srba Olivera Ivanovića, ubijenog početkom godine pred zgradom stranke koju je vodio. Policijska istraga uglavnom nije dala rezultate, ne znaju se počinitelji i nalogodavci, pa su Ivanovićeva obitelj i prijatelji apelirali na međunarodnu zajednicu da im pomogne. U međuvremenu su i provedena neka hapšenja, no još bez konkretnih potvrda o čemu se konkretno radi.

Srbija – Riječ bez koje ne počinje i ne završava dan

Riječ „Kosovo“ ne silazi s naslovnica novina u Srbiji, ni iz vijesti na portalima, televiziji i radiju. Gotovo nema dana da se o problemu Kosova ne očituje predsjednik Vučić, ponavljajući kao mantru riječi ‘mir’ i ‘stabilnost’. Spomenuti kosovsko pitanje ne propuštaju ni drugi državni dužnosnici, a često je to tema gdje baš i nije potrebno.

U međuvremenu Srpska napredna stranka, koja već ima čvrstu i stabilnu većinu u državnom parlamentu, osvaja općinu za općinom u Srbiji. I ako se radi o izborima za parlament glavnoga grada, gdje je lista koja je u nazivu imala Vučićevo ime, i ako se radi o nekoj maloj općini, vladajući joj daju karakter najveće važnosti. S druge strane, opozicija bilježi poraz za porazom. Nažalost, čelnici opozicije često su na meti verbalnih, ali i fizičkih napada.

Najgore je prošao čelnik Levice, Borko Stefanović koji je zadobio teške ozljede u Kruševcu. Taj je napad bio povod da Savez za Srbiju, kojem pripada i Stefanovićeva stranka, pokrene niz masovnih prosvjeda, za sada na ulicama Beograda koje su, naravno, vlast i mediji pod njezinom kontrolom ignorirali. „I pet miliona da se skupi, nijedan zahtev neću ispuniti“, poručio im je Vučić.

U odnosima sa zapadnim susjedima, nije prestalo negiranje genocida u Srebrenici, ali i mala utrka u naoružavanju s Hrvatskom.

Hrvatska – Miješanje u tuđe poslove

Na srpsku kupnju polovnih MiG-ova 29 iz Rusije, Hrvatska je odgovorila kupnjom rabljenih F-16 iz Izraela. Priča je to o kojoj se dugo pričalo, jer Hrvatska kao članica NATO-a ima obvezu ili sama čuvati svoje nebo ili unajmiti nekoga, kao što je to učinila Crna Gora. Razmatralo se nekoliko ponuda, pa je odluka pala na avione iz Izraela, no onda se umiješao Washington – ipak, letjelice su proizvedene u SAD-u i prvo se moralo pitati njih. Sad je priča zapela negdje između State Departmenta i Kongresa.

U Hrvatsku se vratio, odnosno iz Londona je vraćen Ivica Todorić, osumnjičen zbog nezakonitog pribavljanja više od 135,5 milijuna eura iz Agrokora. Dan nakon što je za njega uplaćena jamčevina od milijun eura da bi napustio istražni zatvor, najavio je izlazak na izbore na kojima će ‘osvojiti vlast i pokrenuti Hrvatsku na pravi način’. Hrvatsku je prije toga napustio Zdravko Mamić, bivši izvršni direktor Dinama koji je nepravomoćno osuđen na 6,5 godina zatvora zbog izvlačenja novca iz tog nogometnog kluba. Pobjegao je u Međugorje, a Žalbeno vijeće Suda Bosne i Hercegovine odlučilo je da ne može biti izručen Hrvatskoj. Osim hrvatskog, ima i bh. državljanstvo, a Bosna i Hercegovina ne izručuje svoje državljane drugima. I tu nema spora.

No, spora između Bosne i Hercegovine i Hrvatske ima oko gradnje Pelješkog mosta, ali i bh. imovine koja je, nakon rata i osamostaljenja dviju država, ostala na hrvatskom području, uglavnom na jadranskoj obali. Hrvatska, uz potporu Europske unije, počinje gradnju mosta unatoč prijetnjama iz Sarajeva da će stvar završiti tužbama pred nadležnim pravosudnim tijelima. Sporan je i Zakon o upravljanju državnom imovinom prema kojem će se imovina bosanskohercegovačkih poduzeća, koja je sada u društvenom vlasništvu, moći dati na upravljanje drugima na razdoblje i do 30 godina. Za bh. vlasti to je „konačno legalizovanje pljačke“ bh. imovine u Hrvatskoj.

Bosna i Hercegovina – Izabrani dužnosnici, ali nije uspostavljena vlast

Izbori u Bosni i Hercegovini, a pogotovo način izbora člana kolektivnog predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, obilježili su godinu u BiH, ali i odnosima Sarajeva i Zagreba. Dosadašnjeg hrvatskog predstavnika Dragana Čovića porazio je Željko Komšić što dobar dio hrvatske javnosti, ali i političkih predstavnika Hrvata u BiH smatra „izborom Bošnjaka“. Hrvatski premijer Andrej Plenković to je pitanje potezao u Bruxellesu, u Hrvatskom saboru čak je usvojena i Deklaracija o pravima Hrvata u BiH, a iz Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine najavljen im je odgovor u obliku posebne rezolucije o osudi uplitanja Hrvatske u unutarnje poslove BiH.

Novi članovi Predsjedništva BiH su još Šefik Džaferović iz reda bošnjačkog naroda i Milorad Dodik iz reda srpskog naroda, a na izborima za druge razine vlasti pobijedile su upravo stranke iz kojih dolaze – Stranka demokratske akcije, Savez nezavisnih socijaldemokrata te Čovićev HDZ BiH. Te tri stranke najavile su i postizbornu suradnju u državnom parlamentu.

Bosna i Hercegovina dobila je zeleno svjetlo za aktiviranje Akcijskog plana za članstvo (MAP), što predstavlja paket savjetovanja, pomoći i praktične podrške državama koje se žele priključiti NATO-u (čemu se oštro protivi Dodik).

Odnose među političarima na svim razinama vlasti, ali i s nižih razina prema višim pomutila je i migrantska kriza, jer je velik broj nevoljnika s Bliskog i Srednjeg Istoka, ali i sjevera Afrike odlučio preko Bosne i Hercegovine stići na Zapad. Kratkotrajno su se zaustavili u Sarajevu, potom su poslani prema Mostaru, a onda su stigli na zapad, ali tek do zapadne bh. granice gdje ih Hrvatska svim silama nastoji spriječiti da kroče na tlo Europske unije.

Crna Gora – Đukanović i dalje na tronu

Političar s ‘najviše utakmica u nogama’ od uvođenja višestranačkih izbora u Crnoj Gori, a riječ je o Milu Đukanoviću, opet je pobijedio na izborima, ovoga puta – predsjedničkim. Prethodno je već jednom bio predsjednik, ali i premijer u šest mandata. Iz politike se povlačio tri puta, ali je, usprkos tomu, u svojoj stranci uvijek bio dominantna politička figura i uvijek se vraćao na velika vrata. Tako je bilo i proljetos – pobijedio je u prvom krugu.

Na drugoj strani političke klackalice, doduše ne one izborne, našao se Nebojša Medojević, jedan od čelnika Demokratskog fronta, koji je krajem godine iz parlamentarnih klupa, samo što je izašao na ulicu, završio u zatvoru. Zatvoren je na dva puta po dva mjeseca jer nije želio svjedočiti u dva slučaja u kojima iznosi teške optužbe na račun visokih pravosudnih dužnosnika. Ustavni sud Crne Gore ukinuo je presude, a Medojević je izašao na slobodu.

Ako je na unutarnjoj političkoj sceni bilo trzavica, u slučaju Medojević, ili igara s izvjesnim ishodom, u slučaju Đukanović, na vanjskom planu Crnoj Gori ide sasvim dobro – sve više država ukida vize njezinim građanima, otvoreno je pretposljednje poglavlje u pregovorima s Europskom unijom, a crnogorsko nebo čuvaju NATO avioni.

Kad se podvuče crta pod 2018. godinu postaje jasno kako se još puno procesa prenosi u godinu koja joj slijedi, jer je do imena Sjeverna Makedonija, sporazuma Kosova i Srbije, boljih odnosa Zagreba i Sarajeva još dalek put. Treba se samo nadati da na tom putu neće biti novih trzavica, nesporazuma, podmetanja nogu susjedu.

Izvor: Al Jazeera