Omča oko medija se steže: Istina nikad dalja

Podaci će biti proslijeđeni Visokom komesaru za ljudska prava Ujedinjenih nacija, kažu iz RSF-a (EPA)

Mediji su oduvijek bili skliješteni između profesionalnog imperativa objektivnosti, etički utemeljene kritike, propagandnog inženjeringa i đavoljeg senzacionalizma. Ni predominantnost politike u javnom životu, egzistencijalno progonstvo novinara, verbalne prijetnje i uvrede, fizički napadi i smaknuća novinara nisu, također, izumi našeg vremena.

Sve su to već davno viđene tehnike davljenja objektivnosti i uspostavljanja svojih “istina”, koje su se u različitim formama primjenjivale od kako postoje mediji i novinarstvo kao zanimanje. O fenomenologiji strateškog propagandnog djelovanja na svijest masa pisani dokumenti postoje od kako postoje organizirana društva, a sistemske metodologije fabriciranja “poželjne svijesti” u formi državnog projekta datiraju iz vremena uoči Prvog svjetskog rata.

I uglavnom se vežu za tadašnje britansko ministarstvo informacija, koje je, uz sve ostale propagandne aktivnosti, perfekcionistički procijenilo da se samo putem medija i kontrolom nad mislima američkih intelektualaca (koji, smatralo se tada, mogu biti najpogodniji materijal za britansku propagandu) – SAD može biti uključen u rat na strani Antante, s Velikom Britanijom na čelu. To se, kao što je poznato, i dogodilo u aprilu 1917. godine.

Ubistva na najkukavičkiji način

U nastavku Prvog svjetskog rata i američki propagandni stručnjaci i historičari su za “svog predsjednika Woodrowa Wilsona, također, iskreirali strategiju “historijskog upravljanja istinom”, odnosno dizajniranja činjenica u svrhu “državnih i nacionalnih interesa”. U knjizi Propaganda, koju je američki majstor ovog zanata Edward Bernays napisao između dva svjetska rata, zapisano je da je “ustrojavanje ljudskih umova sistemski moguće na isti način na koji se vojnici ustrojavaju u svojim jedinicama”.

Lažne vijesti jedan od najvećih izazova

Lažne vijesti (engleski: fake news) su jedan od najvećih izazova s kojima se danas svijet i mediji suočavaju, jer su senzacionalizam, bombastični naslovi i neobični sadržaji višestuko privlačniji prosječnim korisnicima nego istinite informacije.

Putem iskreiranih istina i njihove munjevite disperzije na društvenim mrežama, kreiranje javnog mišljenja, percepcije javnosti, pa čak i samo donošenje odluka miliona korisnika informacija, moguće je za svega nekoliko minuta.

Prema istraživanjima grupe medijskih entuzijasta iz Novog Sada, predvođenih profesoricom Dubravkom Valić-Nedeljković, lažne vijesti se u javnosti šire čak šest puta brže od istinitih informacija, a 70 posto veću izvjesnost da će biti pročitane na internetu imaju iskreirane ‘istine’.

Najbrže se, prema istim istraživanjima, šire lažne vijesti iz sfere politike, osobito u vrijeme predizbornih kampanja.

Analizom pojedinačnih medija u Srbiji, utvrđeno je da se u većini dnevnih novina svakodnevno objavljuje najmanje po jedna lažna vijest, iza koje stoje ‘kreatori dezinformisanja’.

Autentičnost informacija postala je problem s kojim se mediji sve teže nose, zbog masovne upotrebe interneta, društvenih mreža i distribucije informacija bez uredničkog nadzora.

Razlika između nekadašnje i današnje tiranije prema medijima je ponajviše u bezobzirnosti i licemjerju. Nekadašnji diktatori su to radili u interesu krune, države ili nacije, a sadašnji to čine uglavnom sami, s najodanijim poslušnicima i iz lične koristi. Nekada su likvidacije novinara i drugih javnih i kulturnih djelatnika vršene javno, radi produciranja straha, ali s preuzimanjem krivice, a danas se to čini na najkukavičkiji, način kao nedavno u saudijskom konzulatu u Istanbulu.

Suštinske slobode medija ne može biti u zemljama političke nestabilnosti, ekonomske neizvjesnosti, straha, egzistencijalnog progona, korupcije i bespravlja. To potvrđuju i najnoviji podaci Međunarodne asocijacije novinara – IFJ, sa sjedištem u Briselu, čije analize stanja medijskih sloboda i sigurnosti novinara pokazuju stalnu tendenciju nazatka.

“Formalno, u svijetu je danas više demokratije, jer se mnoge društvene zajednice i državni režimi tako vole predstavljati. Ali, suština je zabrinjavajuća, jer su medijske slobode, objektivnost novinara i težnja ka dostizanju ideala istine trn u oku sve većem broju lidera, koji, formalno-pravno gledano, upravljaju demokratskim državama”, kažu u IFJ-u.

Za šest godina ubijeno 600 novinara

Podsjećaju da je samo u ovoj godini likvidirano 75 novinara, urednika i drugih medijskih radnika, ali da “ni to nije sve što oslikava odnos vlasti i navodnih odmetnutih pojedinaca prema novinarima”. Najgore je to što je u posljednjih šest godina ubijeno više od 600 novinara, a čak devet od deset slučajeva ostalo je nekažnjeno, što se u IFJ-u smatra krunskim dokazom o direktnom ili indirektnom “sistemskom upravljanju” svim vrstama inkriminacija protiv novinara.

U IFJ-u, također, navode da su stotine novinara i na ovaj dan zatočene, a svakodnevno su deseci koleginica i kolega širom svijeta fizički napadnuti, vrijeđani, ponižavani, uznemiravani i protjerivani sa radnih zadataka. U porastu su, navode, i cyber-napadi na novinare, glavne urednike i direktore medija putem digitalnih kanala, uključujući hakiranje web-medija i prijeteće online uznemiravanje. A najčešća meta ove vrste kriminala su naše koleginice.

Iako je do danas usvojeno bezbroj međunarodnih protokola, konvencija i smjernica za zaštitu novinara, ova profesija je izložena sve žešćim i perfidnijim udarima. Glavni razlog tome je tolerantan, ili čak “suosjećajan odnos” vlasti prema počiniocima krivičnih djela, ocjena je IFJ-a, koji aktivno djeluje duže od 90 godina (osnovan 1926. godine) i okuplja više od 600.000 medijskih profesionalaca i oko 190 novinarskih udruženja iz 140 zemalja.

“Imajući u vidu da su metodika smaknuća, bezobzirnost nalogodavaca i broj nekažnjenih izvršilaca u sve većoj disproporciji s brojem proklamacija progresivnog svijeta, smatramo da je došlo vrijeme za globalnu uzbunu”, kaže Anthony Bellanger, generalni sekretar IFJ-a.

Gdje su nestale stotine miliona?

U tome ga pismeno, putem web stranice najveće globalne profesionalne asocijacije, podržavaju hiljade medijskih uposlenika. Rezultat takve kampanje bi trebala biti nova, ovovremena, Međunarodna konvencija o zaštiti novinara i drugih medijskih profesionalaca, koju bi u što kraćem roku trebala usvojiti Generalna skupština Ujedinjenih naroda.

“Ne mora značiti da ćemo uspjeti u potpunosti zaustaviti zlo, ali moramo učiniti sve kako bismo stali na put masovnom nasilju protiv novinara i kako bi se smanjile frustracije profesionalaca u medijima zbog frapantne nekažnjivosti onih koji torturu provode. Imunitet vlada moramo skršiti. Posljednji je trenutak za promjene”, poručuje Bellanger.

Iz IFJ-a pozivaju sve novinare svijeta i sve njihove asocijacije da se, putem namjenske aplikacije na web stranici ovog profesionalnog udruženja (www.ifj.org), uključe u globalnu kampanju za dobrobit slobodnog i objektivnog novinarstva, kao sušte suprotnost lažnim vijestima i realityju kao licenciranom fabriciranju poželjne svijesti. Cilj je oduprijeti se i svakom drugom kičeraju koji danas dominira medijskom pozornicom – i globalno, i na zapadnom Balkanu.

Da se u taboru istine ne spava pokazalo se prošle sedmice na velikom novosadskom subregionalnom forumu o provedbi Dunavske strategije Evropske unije. Za one kojima ovo nije resor podsjećanje da je Dunavska regija prostorno, ekonomski i po broju stanovnika (više od 100 miliona) najznačajnija među četiri makroregije EU-a, u koje se iz zajedničkog budžeta u Briselu troše milijarde eura. U tekućem investicijskom razdoblju 2014-20. bit će uloženo više od 350 milijardi eura, što je trećina svih ulaganja EU-a u razvoj.

‘Od kiča do krvi mali je korak’

Na izuzetno posjećenom tematskom panelu “Mediji između objektivnosti, konstruktivne kritike i senzacionalizma” brzo se došlo do saglasnosti da se, uz sve ostale zaključke i mjere, zvaničnom Briselu i vladama svih 14 zemalja Podunavlja uputi zahtjev za reaktivaciju evropskih fondova za profesionalne medije kojima je objektivnost ideal javnog djelovanja. Takvi fondovi su nakon raspada SFRJ bili izdašni, ali su pare trošene nemilice i bez čvrstih kriterija, pa je, nakon desetak godina investiranja u balkanske medije, u Briselu odlučeno linearno povlačenje iz tog projekta.

I? Sistemski se pogriješilo. Nije se imalo sluha za političke i ekonomske specifičnosti ove regije u postratnom vremenu. Niti se htjelo znati kuda sve to mogu odvesti ishitreno iznuđene privatizacije, neminovna propratna tajkunizacija, politički ovisno pravosuđe i politokratsko upravljanje novostvorenim državama, u kojima je etno-nacionalnost bilo i ostalo “pitanje svih pitanja”.

Zaključak novosadskog medijskog foruma je, također, da se dramatično povećava broj medija u regiji koji nisu “ogledalo istine” te da, kontra svakoj zdravoj pameti u demokratskim društvima, raste nadmoć onih koji obmanjuju. Sudionici foruma su podsjetili i ovaj put one zaboravne da u govoru mržnje i netoleranciji nema ništa zajedničko sa slobodom govora. Neki čak misle da je “od kiča do krvi premali korak” i da javni radio-televizijski servisi “manipuliraju javnošću koja ih izdržava”, jer, umjesto nepristrasnosti i objektivnosti, šire kvazikulturu, kao i većina privatnih medija, kako bi preživjeli.

U decentnoj i dobronamjernoj analizi stanja u medijima, u cilju njihovog izbavljenja iz kandži političke sotone, zadiralo se čak i u sfere svijesti, podsvijesti i do raznih drugih frojdovskih karakterizacija ličnosti. Po jednima, “samo dobar čovjek može biti dobar novinar, dok loš čovjek nikada ne može biti objektivan”. Po drugima, među kojima je i ovaj tekstopisac, karijerni novinari bi morali biti moralniji od prosjeka, odnosno njihov virtualni koeficijent etičnosti bi morao biti iznadprosječan ukoliko žele biti objektivni prema svima o kojima javno govore i pišu, a pritom žele i mirno spavati.

Novinar može griješiti, ali ne smije lagati

Zaključak je, također, da cenzura nije moguća bez državnog naloga izdatog cenzorima, kao što su i samocenzura i poslušnost derivati neznanja i nedostatka kompetencije. Tako se došlo i do privatnih obrazovnih ustanova iz predgrađa. Do hiperprodukcije “univerzalnih neznalica” s veoma niskim kvantumom znanja. Te do zaključka da je od svega, ipak, najvažnija edukacija, edukacija i edukacija, a da je samoobrazovanje put u buduće globalno društvo pametnih ljudi.

Zaključili smo na kraju da s dekonstrukcijom laži u javnom prostoru ne ide nimalo lako, jer su konstruktori “istine” organiziraniji, iza njih su institucije i nemaju problema s parama. A kao “pride” imaju globalni kontekst kojim dominiraju populizam, politički radikalizam i korporativni egoizam – tri pošasti savremenog svijeta, od kojih svaka na svoj način doprinosi kreaciji društva “poželjnih istina”.

Ali, ima i ona poznata narodna – “da ničije nije za svagda”. Iako današnji mediji nisu ni “sedma”, ni “sila”, jesu najjača snaga javnog općenja. Nade, dakle, ima. U novouspostavljenim idealima. U izgradnji nove javne svijesti o javnom interesu kao savremenom vidu domoljublja. U reafirmaciji uvjerenja da i novinari mogu pogriješiti, ali ne smiju lagati.

Izvor: Al Jazeera