Kad ne znaš kako s Njemačkom, izvuci priču o ratnoj odšteti

Prema međunarodnom pravu zahtjevi za ratnim reparacijama zastarijevaju nakon 30 godina, kažu u Berlinu (EPA)
Prema međunarodnom pravu zahtjevi za ratnim reparacijama zastarijevaju nakon 30 godina, kažu u Berlinu (EPA)

Vodeći poljski političari često podsjećaju na činjenicu da im Njemačka nije isplatila odštetu za sva razaranja, izgubljene ljudske živote, ranjavanja, dane provedene u logorima tokom šest godina nacističke okupacije. I predsjednik Andrzej Duda ponovio je ovih dana da ratne štete Poljskoj nikada nisu bile isplaćene. Kao ilustraciju navodi Varšavu, koju je nacistička vojska tokom Drugog svjetskog rata gotovo potpuno uništila. Po njemu, radi se „o istini i preuzimanju odgovornosti“.

Prije njega, vladajuća stranka Pravo i pravda izračunala je i koliko je Poljskoj Njemačka dužna na ime reparacija – 700 milijardi eura odštete. Njemačka to odbija, pozivajući se na sporazum iz pedesetih godina prošlog stoljeća kojim su se Sovjetski savez, a poslije i Poljska odrekli odšteta. Uz to, napominju da prema međunarodnom pravu zahtjevi za ratnim reparacijama zastarijevaju nakon 30 godina. Poljska odgovara da su odustali od odštete pod prisilom Moskve.

Politički analitičari, ali i povjesničari, na prvu će reći – takav zahtjev je neutemeljen, jako podsjeća na zahtjeve koje je pred Njemačku prije nekoliko godina, u vrijeme krize eurozone, postavljala Grčka, ali i predstavlja predstavu na dvije scene. Jedna scena je ona međunarodna, odnosno europska na kojoj poljski političari igraju predstavu kojom nastoje proizvesti pritisak prema Europskoj uniji koja im prijeti sankcijama zbog kršenja europskih propisa u pravosuđu. Druga scena je, naravno, domaća i na njoj se igra predstava za poljsku javnost kojom vladajući „pokazuju mišiće“.

Drugi svjetski rat kao adut desnice

Da se sporovi između Poljske i Njemačke na razne teme, a posebno zbog isplate ratnih šteta, otvaraju vrlo često ukazuje i sociolog politike Tomasz Rawski s Instituta za sociologiju Sveučilišta u Varšavi. Kad govori o reparacijama, navodi kako „ni do dan danas spor nije nedvosmisleno riješen, što stvara poljskim političkim akterima mogućnosti njegovog oživljavanja sa ciljem realizacije određenih interesa na međunarodnoj razini“. Prema njegovom mišljenju, posljednja priča o zahtjevu za isplatu povezana je sa željom vlasti da dobije što bolju pregovaračku poziciju u pregovorima oko proračuna Europske unije za razdoblje od 2021. do 2027. godine.

A što je s poljskim žrtvama?

Objašnjavajući na koji način su namirene štete koje je nacistički režim počinio u Poljskoj tokom šest krvavih godina prema žrtvama rata (logorašima, ranjenima, invalidima, obiteljima poginulih), ali i prema gospodarstvu i infrastrukturi, Tomasz Rawski ukazuje kako je nakon rata Njemačka nekoliko puta isplaćivala dio ratnih odšteta za Poljsku u raznim oblicima (npr. povlašteni krediti, humanitarna pomoć itd.)

„Iako se ukupan iznos tih isplata sada obračunava na oko 1,5 milijardi eura, samo dio tog iznosa je isplaćen neposredno žrtvama rata. U tom smislu, posljednja je isplata bila najznačajnija, jer je njemački državni fond ‘Pamćenje, Odgovornost, Budućnost’ između 2000. i 2006. godine isplatio oko 900 milijuna eura za pola milijuna žrtava iz Poljske“, ukazuje Rawski.

„Budući da je polazna pozicija Poljske slaba zbog dugotrajnog spora oko vladavine prava u državi te radikalnog stajališta prema problemu izbjeglica, poljska vlada traži dodatne argumente koje bi mogle ojačati njihovu pregovaračku poziciju, posebno prema Njemačkoj koja je nakon Brexita definitivno postala glavni ‘playmaker’ u Europskoj uniji. Pokazivanje mišića opoziciji i javnosti u Poljskoj jeste također u pitanju, ali ipak simbolička razina ostaje na drugom planu, dok su na prvome tekući materijalni, odnosno ekonomski interesi“, smatra Rawski.

I poljska desnica, baš kao i oni koji drugdje u Europi slično misle, za svaku prigodnu priliku vade kao adut iz rukava upravo Drugi svjetski rat. Odgovarajući na upit zašto je to tako, Rawski podsjeća da je na prijelazu iz ’80-ih u ’90-e godine sjećanje na Drugi svjetski rat, a posebno na njegove dvije komponente – holokaust te pobjedu savezničkih sila nad fašizmom – definitivno postalo kamen temeljac zajedničkog europskog identiteta.

„Desnica u Europi dobro zna da su reference na Drugi svjetski rat nezaobilazne u političkom smislu, odnosno da njihovi politički protivnici ne smiju ignorirati argumente koji baziraju na univerzalno prihvaćenim europskim vrijednostima, kao što je antifašizam. Takve reference olakšavaju desnici postizanje vlastitih političkih interesa barem u tom smislu, što uvijek otvaraju javnu debatu o njima“, primjećuje.

Kako kazniti Njemačku

Vraćajući priču u doba Drugog svjetskog rata, povjesničar Hrvoje Klasić, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, navodi kako je pitanje ratnih odšteta postavljeno već na mirovnim konferencijama u jeku rata kad su se „lomila koplja kako Njemačku kazniti“. Prije svega, objašnjava, trebalo je da to ne bude „na način kako se to dogodilo nakon Prvog svjetskog rata kada su upravo reparacije bile kamen spoticaja, ali poticaj za nezadovoljstvo u Njemačkoj koje će onda, među ostalim, dovesti do porasta nacionalizma, dolaska Hitlera na vlast i u konačnici izbijanja Drugog svjetskog rata kao svojevrsnog ispravljanja nepravde nametnute Njemačkoj“.

„U tome svemu se lutalo, pa se u to treba ugraditi i logiku Hladnog rata koja je nametnula potpuno drugačija rješenja. Zapadne zemlje će nakon podjele Njemačke i Berlina na neki način odustati od reparacija da bi se Njemačka mogla razvijati, da bi mogla postati demokratska i kapitalistička, pa joj u tome treba pomoći, a sigurno je bilo da ratne odštete neće pomoći“, ukazuje Klasić.

Isplata u robi i kreditima

Husnija Kamberović navodi kako se isplata ratnih šteta dugo godina „odvijala u robi ili kreditima, koje je jugoslavenska strana smatrala odštetom, a Nijemci su to formalno tretirali kao kredite, iako su prihvatali da su u pitanju isplate ratnih šteta“. Kao primjer navodi ugovor o kreditu iz 1955. potpisan, kad je Njemačka odobrila Jugoslaviji sredstva u iznosu od 240 milijuna maraka na 99 godina. Jugoslavija to nije smatrala kreditom, dodaje, nego isplatom nadnica za jugoslavenske radnike koji su u ratu radili u Njemačkoj. Ukazuje i kako izravnog građenja tvornica u Jugoslaviji nije bilo, ali je, primjerice, odobrenih 300 milijuna maraka iz 1973. godine „jugoslavenska Vlada većim dijelom usmjerila je na gradnju pruge Beograd – Bar“.

S druge strane nalazio se istočni blok, predvođen Sovjetskim savezom, koji treba gledati kroz prizmu njihove zone u poslijeratnoj Njemačkoj, koja će kasnije postati DDR.

„Stotine su tvornica iz Istočne Njemačke demontirane i prevezene vlakovima u Sovjetski savez. Isto će se dogoditi i s Jugoslavijom gdje će i iz Zapadne Njemačke tvornice biti demontirane, prevezene i dovezene u Jugoslaviju. Kao i Zapad, i SSSR 1953. godine odlučuje definitivno prestati mučiti Istočnu Njemačku. Odlučuje pomoći komunističkoj braći tako što će se odustati od ratne odštete, uz napomenu da će SSSR i Poljska, osim što su se naplatili demontiranjem tvornica, dobiti i teritorijalna pojačanja jer je njemačka granica pomaknuta, pa su one dobile velike teritorije“, podsjeća Klasić.

I Zoran Janjetović s Instituta za noviju istoriju Srbije, podsjećajući kako nije bilo niti još nema mirovnog ugovora koji bi regulirao pitanje reparacija, ukazuje kako je Njemačka „savezničkim i okupiranim zemljama morala da ustupi određenu količinu materijalnih dobara: industrijskih postrojenja, vozova, mašina, brodova itd.“ Trajalo je to, kaže, samo nekoliko poslijeratnih godina, a onda je „početak Hladnog rata to zaustavio jer obe supersile nisu htele da dalje slabe ‘svoje’ delove Nemačke koji su im postali važni saveznici i strateška teritorija u suprotstavljanju drugom bloku“.

I privremeni rad kao oblik naknade

Kad se priča o reparacijama sa Sovjetskog saveza i Poljske preslika na Jugoslaviju, zanimljivo je prisjetiti se kako je odšteta usmjeravana u poslijeratnu obnovu jugoslavenske socijalističke države. I danas se priča kako je Njemačka obeštetila žrtve, izgradila ovu ili onu tvornicu, popravila razorene pruge ili ceste, no priča nije tako jednostavna. Za početak, odmah poslije rata, ostalo je dosta njemačkih ratnih zarobljenika koji su svojim radom dali značajan doprinos obnovi i izgradnji Jugoslavije. Kad su žrtve rata u pitanju, njih treba razdvojiti u nekoliko kategorija.

„Samo je mali broj žrtava eksperimenata in vivo dobio određenu odštetu krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Sav ostali novac koji je Jugoslavija prećutno dobila na ime obeštećenja žrtvama nacističkih progona (radi se o licima koja su proganjana zbog svoje nacionalne, rasne, verske ili političke pripadnosti, po posebnom nemačkom zakonu o tome, a u to nisu ubrajali partizane ili taoce ubijene za odmazdu) uložen je u izgradnju elektromreže SFRJ“, podsjeća Janjetović.

Pripreme za dolazak Angele Merkel

Priča o isplati ratnih šteta koincidirala je s pripremama za dolazak njemačke kancelarke Angele Merkel u Varšavu, pa je u međuvremenu potegnuta i uvijek korisna priča o vlasništvu poljskih medija. Poljski premijer Mateusz Morawiecki smatra da mediji u rukama stranaca, uglavnom Nijemaca, „utječu na unutarnja poljska pitanja, ali i napadaju aktualnu vlast“. Analitičari će reći kako takve tvrdnje nemaju drugo uporište osim u žalovanju Prava i pravde zbog ponovnog gubitka vlasti u Varšavi, Wroclawu i Lodzu, ali i pripremama za izbornu bitku u Krakowu i Gdanjsku.

Dugo godina, nastavlja, žrtve nacizma nisu dobile ništa sve do kraja osamdesetih kada su neki bivši robovski radnici pokrenuli privatne sudske sporove i izborili određene odštete. „Obeštećenja, odnosno povlastice koje su dobijali bivši partizani, porodice palih boraca i žrtava rata isplaćivala je sama jugoslovenska vlast što je bio deo novog društvenog uređenja u kome su pre svega bivši borci i njihove porodice dobili razne povlastice koje su decenijama uživali. Obične žrtve rata su bile u drugom planu“, dodaje Janjetović.

Klasić ukazuje na još jednu dimenziju pružanja pomoći Njemačke, a to je primanje na privremeni rad jugoslavenskih radnika jer se od ’60-ih masovno odlazi „trbuhom za kruhom“. I ta opcija, odnosno dogovaranje statusa radnika, kaže Klasić „uzimala se kao dodatni faktor koji će posebno utjecati na priče o reparaciji“.

Zaboravljene žrtve rata

Povjesničar Husnija Kamberović, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, također podsjeća kako je pitanje ratnih reparacija razmatrano na nekoliko konferencija, pa je na jednoj od njih – onoj u Parizu krajem 1945. godine – ukupna šteta za Jugoslaviju procijenjena na [tadašnjih] 46,9 milijardi dolara. Navodi kako su u to bila uključena i potraživanja za rodbinu poginulih, invalide, ratne zarobljenika, internirane u koncentracijskim logorima, radnike na prisilnom radu.

„Isplata se odvijala posredstvom države, odnosno kao njemački dug jugoslavenskoj vladi, ali to nije išlo jednostavno, nešto zbog promijenjenih okolnosti i Hladnog rata, nešto zbog manjkave dokumentacije, nešto zbog praktičnih razloga […] Paradoksalno je, međutim, da su žrtve rata u tim odštetama faktički bilo posve zaboravljene, a korist je bila usmjerena isključivo na državu“, kaže Kamberović.

Priča i kako su pregovori trajali desetljećima, te su završeni potpisivanjem sporazuma 1974. godine. Po tom sporazumu, Njemačka je Jugoslaviji odlučila platiti ratnu štetu, ali je to, iz straha od sličnih zahtjeva drugih zemalja (Poljske i SSSR, prije svih) evidentirala kao kredit od [tadašnjih] 700 milijuna maraka, plus 300 milijuna maraka odobrenih 1973. godine. Nijemci su, kako govori Kamberović, insistirali na tajnosti ovih dogovora, ali im je bilo stalo da se taj problem skine s dnevnog reda.

Uglavnom, priče o reparaciji traju posljednjih 70-ak godina i nikako da budu skinute s dnevnog reda jer ih povremeno netko izvlači iz mraka prošlosti. Al Jazeerini sugovornici na kraju napominju kako bilo čiji zahtjevi – grčki ili poljski – danas nemaju nikakvu šansu, jer se radi o „zamazivanju očiju narodu“. I čistoj demagogiji.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO