Plenkovićevo spašavanje vojnika Čovića

Emmanuel Macron, Andrej Plenković, Francuska, Hrvatska
Macronovo 'razumijevanje' stajališta koja mu je iznio Plenković neki analitačari tumače kao nedostatak podrške (EPA)

Hrvatski premijer Andrej Plenković, smatraju neki promatrači zbivanja, krenuo je u svojevrsnu ‘diplomatsku ofenzivu’ nakon izbora Željka Komšića, za službeni Zagreb neželjenog člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda zbog, kako se tumači, ‘probošnjačke’ politike i stavova.

Plenković, ponavljajući da taj izbor nije želja hrvatskog naroda u BiH te kako to što nije izabran šef HDZ-a BiH Dragan Čović nije dobro ni za hrvatski narod ni za BiH općenito, kaže kako mnogim akterima u Europskoj uniji nisu jasni detalji o tome što se dogodilo, pa je u europskim institucijama, ali i s predsjednikom Emmanuelom Macronom tijekom prošlotjednog posjeta Francuskoj, o toj temi razgovarao.

No, neki vanjskopolitički stručnjaci za Al Jazeeru kažu kako Plenković tom ‘ofenzivom’ neće ništa bitno postići, a cilj je privoljeti administracije i čelnike utjecajnih zemalja EU-a da prihvate hrvatski stav o nužnosti promjene izbornog zakona u BiH.

‘Politički egzibicionizam’

Osim toga, kako ocjenjuju, Plenković pokušava učvrstiti i svoju poziciju predsjednika hrvatskog HDZ-a, koja je kontinuirano na iskušenjima, kao i poziciju vodstva HDZ-a BiH kao ključne stranke bh. Hrvata, iako za sada postiže samo negativne kritike bošnjačkih političara, poput Denisa Zvizdića koji je ocijenio da se Plenković ponaša kao premijer BiH, a ne kao premijer Hrvatske.

Hrvatska kao remetilački faktor

Hrvatski premijer je na Zvizdićev prigovor, kaže Jakić, reagirao nedopustivom izjavom za diplomata i predsjednika Vlade jedne zemlje.

“On je rekao da teze i teorije o nemiješanju u unutrašnje poslove spadaju u međunarodne odnose 19. stoljeća i time je potpuno zanemario završni akt Helsinške konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji iz 1975. u kojoj je jedan od temeljnih principa odnosa u Europi upravo nemiješanje u unutrašnje poslove”.

Premijer Plenković  je nakon sastanka s Macronom rekao da je francuski predsjednik ‘pokazao razumijevanje’ za hrvatsko stajalište, što znači, tumači Jakić, da nije dobio podršku, a o pisanju njemačkog Spiegela da HDZ ovim aktivnostima u vezi BiH predstavlja opasnost za mir na Balkanu, ocjenjuje da one štete Hrvatskoj.

“Ja se bojim da će ovo agresivno premijerovo guranje hrvatskog stanovišta o stanju u BiH stvoriti u međunarodnim krugovima percepciju Hrvatske kao remetilačkog faktora u jugoistočnoj Europi, odnosno na Balkanu. Ne kažem da ona to nužno jest, ali to će stvoriti takvu sliku”.

Analitičar Tomislav Jakić kaže kako Plenković ne može postići ono što želi, a to je ‘progurati’ promjene izbornog zakona onako kako ih je iznio Čović.

“Jer je činjenica koja se prilično dobro sakriva od hrvatske javnosti da Venecijanska komisija ne podržava hrvatski stav, da je iz EU-a Hrvatskoj rečeno da njezine želje i planovi nisu u skladu s europskom pravnom stečevinom. Prema tome, premijerova ofenziva je jedan, ja bih ga nazvao, čak politički egzibicionizam”, kaže Jakić.

A taj egzibicionizam je, navodi, na unutarnjopolitičkom planu usredotočen na dobivanje poena na hrvatskoj političkoj sceni.

“Zadovoljiti krajnje desnu struju unutar svoje stranke i on pretpostavlja ili se nada da će time ojačati svoju poziciju unutar stranke i na njezinom vrhu, što automatski znači i na vrhu hrvatske Vlade”.

Glasanje Srba za Čovića

Pritom, ističe, žestoko nastupa protiv Komšića, pozivajući se na to da su ga birali i Bošnjaci.

“Što je točno, ali prešućuje notornu činjenicu da Dragana Čovića nisu birali svi Hrvati jer da jesu onda bi Čović bio dobio izbore. I prešućuje činjenicu, a trebala bi ga smetati, ako ga smeta da su za Komšića glasali Bošnjaci, da su za Čovića glasali i Srbi u nekim mjestima, a to uopće ne spominje, to ga ne smeta”.

Iako Plenković odbacuje ocjene o miješanju u unutarnje stvari druge zemlje, Jakić smatra kako se bez dvojbe radi o miješanju jer je, kaže, neprimjereno da premijer jedne države obilazi međunarodne institucije i treće države te im tumači što se dogodilo u jednoj drugoj suverenoj državi.

Pritom Plenkovićev argument da je Hrvatska garant Daytonskog sporazuma, navodi, ne stoji jer ona to, kaže, nije.

“Jamci Daytonskih sporazuma su velike sile. Hrvatska i Srbija, odnosno tada je još bila Jugoslavija ili Jugoslavija i Crna Gora, su supotpisnici. I ti njihovi supotpisi znače u prvom redu jedno – da neće pokazivati nikakve pretenzije prema teritoriju Bosne i Hercegovine i da priznaju jedinstvenu državu Bosnu i Hercegovinu”, zaključuje Jakić.

Osiguranje podrške HDZ-ovim strukturama

Bivši hrvatski diplomat i vanjskopolitički stručnjak Ivica Maštruko također smatra da svojim nastojanjima hrvatski premijer ne može postići ništa jer su njegovim sugovornicima, možda ne detaljno, ali u dovoljnoj mjeri poznata zbivanja u BiH.

On to, smatra, čini iz dva razloga – prvo je pozivanje na Daytonski i onda Pariški sporazum gdje stoji obveza Hrvatske da brine o Hrvatima u BiH, na što se, navodi, također poziva i srpska strana, odnosno predsjednik Srbije  Aleksandar Vučić.

“To je kontinuirana politika hrvatskog vodstva, posebno HDZ-a i oni to čine iz dva temeljna razloga, barem što se njih tiče, a to i Plenković radi. Prvo, time zadovoljava stavove većinskog broja članova svoje stranke HDZ-a i time dobiva na nacionalnoj platformi HDZ-ovskoj, da ne kažem nacionalističkoj platformi, svoje glasače, podršku unutar svoje stranke”, kaže Maštruko.

Druga stvar je da je hrvatsko vodstvo, kaže, na isti način u velikom broju slučajeva formalno i deklarativno podržavalo i izražavalo brigu za Hrvate u BiH, a zapravo se radi o osiguranju podrške i pozicije stranačkoj strukturi i vodstvu HDZ-a BiH, odnosno HDZ-ovim strukturama unutar BiH.

Podrška Crkve

“Usput je tu ‘spašavanje vojnika Čovića’, odnosno osiguravanje njegove pozicije i njegove budućnosti i slično. Treće, na taj način Plenković isto osigurava poziciju, osigurava podršku Katoličke crkve jer većinski glasači, posebice Hrvati u Hercegovini, su vezani za crkvene strukture, osigurava podršku Katoličke crkve u BiH za HDZ, za svoju poziciju, a isto tako na toj platformi demokršćanstva unutar HDZ-a i demokršćanske orijentacije osigurava podršku crkvenih krugova, odnosno crkvene hijerarhije u HDZ-u u Hrvatskoj”.

Stoga se, tumači, radi o jednostranačkoj platformi, na isti način kako to na srpskoj strani radi srbijanski predsjednik.

Odnosi isti, samo naglašeniji

Ivica Maštruko smatra da se posljednjim nastojanjima Plenković formalno ne miješa u unutarnje stvari BiH jer se uvijek može pozivati na sporazume i obveze koje Hrvatska ima po međunarodnim ugovorima vezano za brigu o Hrvatima i Hrvatske kao garanta Daytonskog i Pariškog sporazuma, iako je, navodi, Hrvatska samo potpisnica, dok je Vijeće za implementaciju mira garant – to je, kaže, formalna stvar na koju se Hrvatska kao potpisnica ipak može uvijek pozivati.

“Formalno se on uvijek može na to pozivati i imate u tome neku podlogu. Ali de facto, kao i u brojnim slučajevima i dosad u hrvatskoj i srpskoj politici prema BiH, radi se uvijek o neizravnom miješanju u poslove i odnose u BiH”.

No, svime time, smatra, hrvatski premijer ne može znatno dodatno naštetiti odnosima Sarajeva i Zagreba jer su odnosi, kaže, uvijek i bili ovakvi, samo su Komšićevim izborom nešto naglašeniji.

“U osnovi se ništa novoga nije dogodilo ni na toj političkoj platformi, međusobnoj netrpeljivosti i sukobima koji jesu. Oni traju, oni su ovim izborom Komšićevim po treći put samo ponovno naglašeni i izbijaju u prvi plan i neće rezultirati ničim novim što se odnosa tiče, a to je jednom nesređenom situacijom, kaotičnom, koja će trajati i u kojoj će BiH i dalje vegetirati na tim sukobima koji su u osnovi nacionalni, nacionalistički i religijski”.

“Iako to neće nitko ni spominjati ni govoriti, radi se zapravo u osnovi, kao i u mnogim sukobima na području Balkana, o religijskom, rekao bih uvjetno rečeno kršćanskom paktu, o čemu svjedoče i ovi sporazumi između Čovića i [Milorada] Dodika prema bošnjačkoj strani. Radi se uvijek o nekakvoj majorizaciji, govori se o nacionalnim okvirima – iza svega toga i u zagradama je uvijek i jedna religijska platforma u koju uvjeravaju i koja na neki način osigurava i podršku u stranačkim bitkama u BiH”, zaključuje Maštruko.

Gledajući situaciju na unutarnjopolitičkoj razini, Ivan Rimac s Pravnog fakulteta u Zagrebu kaže kako nije sigurno radi li se kod Plenkovićevih nastojanja po pitanju BiH o konsenzusu hrvatske političke scene jer se o tome nije raspravljalo niti u Saboru niti je bilo formalnih sastanaka o tome. 

Jačanje vlastite pozicije

“Tako da ne možemo znati kakav je stav drugih, no s obzirom na njegov položaj i vrlo slabu oporbu, to bi se vjerojatno moglo implicitno smatrati da nema oponenata koji bi mogli značajno utjecati na njegov stil vođenja politike prema BiH”, kaže Rimac.

No, sigurno je, smatra, da hrvatski premijer ovu situaciju koristi i da ojača svoju poziciju u stranci i kao premijer, pokušavajući barem sanirati mogućnost da mu stranački oponenti prigovaraju da nedovoljno brine o Hrvatima u BiH.

“S obzirom na inače dosta labavu, da tako kažem, situaciju oko toga tko koga podržava u HDZ-u Hrvatske, očito je da je u toj sferi Andrej Plenković ocijenio da mu je bolje se nešto intenzivnije angažirati oko izbornog zakona i ostalih elemenata zastupljenosti Hrvata u tijelima koja odlučuju unutar BiH, nego da to ostavi ili zanemari tu činjenicu i da se ne miješa u stvari u unutrašnje poslove druge zemlje”.

S druge strane, kaže, teško je reći koji su drugi eventualni Plenkovićevi motivi jer je do sada imao samostalnih izleta u vanjsku politiku koji su, kako navodi, kasnije bili komentirani sa čuđenjem, poput oštre retorike prema Rusiji za posjeta Ukrajini, što je rezultiralo problemima u odnosima Zagreba i Moskve.

(I)relevantnost teme za birače

U nekim detaljima, kaže, ima autohtona mišljenja o tome kako nastupa u vanjskoj politici i ponekad kao da zaboravi da zastupa Hrvatsku, a ne EU.

U svakom slučaju, iako se bliže i europski izbori, ova tema je u tom smislu irelevantna, kao i za parlamentarne izbore koji su još daleko.

“Tako da će relevantnost te teme ovisiti u prvom redu koliko će eskalirati sukobi unutar samog HDZ-a između Plenkovića i desne struje. Ako taj sukob bude eskalirao, onda će to imati nešto više značaja, a ako Plenković umiri tu desnu struju i smiri situaciju u HDZ-u, onda će to biti gotovo irelevantna tema”, zaključuje Rimac.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO