Vučićeva dilema – suočiti se s Miloševićevim gubitničkim potezima ili ih slijediti

Vučić sebi nastoji zadržati manevarski prostor na domaćoj političkoj sceni, smatraju Al Jazeerini sagovornici (EPA)

Političku karijeru Slobodana Miloševića, njegov uspon i pad, obilježilo je Kosovo, a svakako najzvučnija poruka koja se i danas vezuje uz njega ostaje „Niko ne sme da vas bije“, koju se uputio kosovskim Srbima, suočenih s nasiljem tadašnje milicije, u Kosovu Polju. Milicija se povukla, Srbi u njemu prepoznali novog lidera, a televizija je dugo ponavljala Miloševićeve riječi. Uslijedili su ratovi – u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, NATO bombardiranje Srbije – stradanja, bezbrojne žrtve, mrtvi, raseljeni, uništeni životi.

Tri desetljeća kasnije njegov nasljednik na poziciji predsjednika Srbije, Aleksandar Vučić govori slično ili gotovo isto. Nedavno je, kad su se zbog posjeta kosovskog predsjednika Hashima Thacija sjeveru Kosova i jezeru Gazivode na kojem se nalazi velika hidroelektrana podignuli srpska vojska i policija, Vučić poručio kako će „čuvati mir pod svaku cenu, ali ako se odluče za organizovano nasilje nad našim narodom Srbija će pronaći način ne da nekog napada, nego da svoje stanovnike zaštiti”. Još je rekao da „ni trenutka neće oklevati“.

Spomenuo je i tada, kao što spominje vrlo često, a pogotovo početkom kolovoza kad se obilježava godišnjica hrvatske akcije „Oluja“, u kojoj je više do 200.000 Srba napustilo Hrvatsku, da „nikakvih bljeskova i oluja neće biti prema srpskom narodu dok je predsednik Srbije“. U međuvremenu je istaknuo i kako mu je posao stati u zaštitu Srbije, Srba, ali i bh. entiteta Republika Srpska, te podsjetio kako je to radio i Milošević koji je „imao dobre namere da zaštiti Srbe, ali se to pretvorilo u suprotnost zbog stranaca i slabe ekonomije“.

Birači su skloni autoritarnim liderima

S obzirom da Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka godinama uvjerljivo pobjeđuju na izborima, pitanje je i pada li povratak Miloševićevoj retorici na plodno tlo ili je to samo privid i potreba vjerovanja u snažnog lidera (čemu balkanski narodi znaju biti skloni).

„Na Zapadnom Balkanu općenito, u nedostatku tradicije liberalizma, sloboda shvata kao kolektivna sloboda, a nacionalizam potvrđuje kao osnovno sredstvo legitimizacije nositelja političke vlasti“, podsjeća Elmir Sadiković.

„U nedostatku demokratske tradicije i političke kulture birači su skloni autoritarnim liderima koji obećavaju i ono što je sa nacionalnog stanovišta neostvarivo. Moguće je da reafirmacijom Miloševićeve retorike Vučić vrši i indirektan pritisak na EU i zapadne zemlje, kojima apsolutno ne odgovara sukob na zapadnom Balkanu, kako bi postigao određene političke ciljeve“, navodi.

I usput, boraveći u Mitrovici, Vučić poručuje kako je Milošević bio „veliki lider koji je imao nerealne želje“. „Namere su mu svakako bile najbolje, ali su nam rezultati bili mnogo lošiji“, dodao je Vučić. Poslije je objašnjavao da spominjanje Miloševića „nije bila glorifikacija, već ozbiljna i odgovorna kritika politike koju smo vodili […] sa vrlo lošim rezultatima po Srbiju“.

Je li mogao izabrati bolji uzor?

Ako već, uz sve ograde i objašnjenja, govori o Miloševiću kao „velikom lideru“, postavlja se pitanje je li Vučić mogao izabrati bolji uzor za svoje političko djelovanje. Isto tako, jesu li Milošević i njegova politika najbolje što je Srbija imala, ako se zna da mu je za mnoge postupke suđeno na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu.

„Milošević je najgore što je Srbija imala u svojoj historiji i svakako ne može biti uzor bilo kome u državi koja ima aspiracije da postane punopravnom članicom EU. Posebno ne bi trebao biti uzor, u bilo kom aspektu političkog, lideru države koji poziva na saradnju među državama i narodima zapadnog Balkana, obzirom na krajnje negativno iskustvo takve politike u državama okruženja, ali i za samu Srbiju“, smatra Elmir Sadiković, šef Odsjeka za politologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Uspoređujući politiku aktualnog i bivšeg predsjednika Srbije primjećuje kako je „politika Aleksandra Vučića zasnovana na istoj ideološkoj formi etnokulturnog nacionalizma, političke mitologije i nacionalne homogenizacije koju je Milošević promovisao i primijenio krajem ‘80-tih i početkom ‘90-tih godina 20. stoljeća sa poznatim ciljevima i posljedicama“. I dodaje: „Vučić je bio aktivni sudionik te politike“.

‘Zarobljenik ideje virtualne velike Srbije’

Gledajući na cijelu priču iz hrvatskog kuta, stručnjak za politički marketing i profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Božo Skoko također smatra kako su Milošević i njegova politika „nešto najgore što je Srbiju zadesilo posljednjih stoljeća“.

Podilaženje biračima

„Oživljavanje Miloševićevih teza u novonastalim okolnostima, kad su Slovenija i Hrvatska članice Europske unije i NATO-a, mogu više zvučati smiješno i ofucano, nego ozbiljno. To više doživljavam kao podilaženje vlastitim biračima za dnevno političke potrebe“, ukazuje Božo Skoko.

Po njegovim riječima, „Vučić je klasičan demagog i propagandist, koji se vrlo često služi jeftinim retoričkim trikovima i spinovima, a vrlo često poseže i za čistim lažima“.

„No pitanje je koliko dugo će srbijanski narod nasjedati na takve fore. Srbija zaslužuje bolje od toga da bude zarobljenica promašenih i potrošenih politika iz devedesetih“, zaključuje.

Dok za Miloševića navodi kako je „htio stvoriti ‘veliku Srbiju’ i nije birao sredstva na tom putu, zbog čega su stotine tisuća ljudi poginule i raseljene“, pri čemu je „zlorabio i huškao Srbe koji žive u Hrvatskoj i drugim republikama da bi upravo oni platili najveću cijenu poraza te politike“, za Vučića smatra da je „zarobljenik ideje virtualne velike Srbije“.

„Za dobrobit Srbije i njezina naroda bi bilo najmudrije suočiti se s tom poraženom politikom, priznati pogrešku i okrenuti se budućnosti. Što se Srbija prije distancira od Miloševića i njegove politike, to će prije omogućiti proces normalizacije u regiji. A suočavanje s vlastitim pogreškama u prošlosti i priznanje istine donijelo bi i svojevrsnu katarzu srpskom narodu, koje do sada nije bilo“, ukazuje Skoko.

Po njemu, Vučić „ne može napraviti taj povijesni iskorak jer je on sam kao sudionik spomenutih ratova […] a priznavanje pogreške bi značilo suočavanje sa samim sobom i dijelom uludo potraćenog života“. „I kao osoba očito nema dovoljno liderskih predispozicija da se izdigne iznad toga i uđe u povijest kao netko tko je prihvatio realnost i otvorio novu stranicu u Srbiji i regiji“, kaže Skoko.

Očito mu je i da se „kroz Miloševićevu retoriku Vučić želi prikazati kao njegov svojevrsni ‘miroljubivi’ nasljednik, a uz to i kao ‘pravovjerni’ Srbin, posebno zbog silnih ustupaka i kompromisa koje mora napraviti po pitanju Kosova, ali i EU“. Istodobno, dodaje, „želi preusmjeriti pozornost s tema i gubitaka zbog kojih bi ga se moglo percipirati kao ‘izdajnika'“.   

Stvaranje panike koje prijeti svima

Prema drugom pogledu iz Sarajeva, kojeg ističe Lejla Ramić-Mesihović iz Vanjskopolitičke inicijative BiH, Vučić se „zapravo sve više suočava s posljedicama Miloševićevih gubitničkih poteza, te destruktivnom i retrogradnom politikom“ za koju vjeruje da će u konačnici „završiti na smetljištu istorije“. Primjećuje i da Vučićev „dosadašnji generalni politički kurs već predstavlja ozbiljan otklon od konfrontirajuće izolacionističke politike koju je vodio Slobodan Milošević“.

Vučićev ‘sekundant’ Thaci

„Srbija nema vladu, a tome je drastičan primer je kad premijerka [Ana Brnabić] saopšti da Vlada Srbije nema nikakvu ideju šta da se radi sa Kosovom. Ona prima platu da ima ideju šta da se radi sa Kosovom“, kaže Srbijanka Turajlić.

Nasuprot takve vlade, nastavlja, „imamo jednog čoveka [Aleksandra Vučića], za kojeg nije sigurno u kojoj meri zaista kontroliše sve“. „Naizgled kontroliše sve, ali nisam sigurna u kojoj meri to radi. Zapravo, postaje talac onih kojima je dozvolio da kontrolišu sve, a gde sve to zajedno vodi jako mi je teško da procenim“, dodaje.

Smatra i kako kosovski predsjednik Hashim Thaci „jako dobro sekundira u toj partiji“, te vjeruje kako on i Vučić „rade u dealu na kreiranju panike“. „Kad ili jednom, ili drugom zatreba, oni se ispomažu“, dodaje.

„Ipak, ne mogu da ne uočim da je dio ostavštine te Miloševićeve politike i javno mnijenje za koje se čini da se najbolje disciplinuje i homogenizira upravo simulacijama koje uključuju prijetnje i generišu osjećaj ugroženosti. Vučić sebi ovom retorikom nastoji zadržati manevarski prostor na domicilnoj političkoj sceni u, za njega, prilično nepovoljnom kontekstu“, konstatira.

Iako je Vučić ne podsjeća na Miloševića, analitičarka Srbijanka Turajlić objašnjava poruke koje šalje predsjednik Srbije njegovim pokušajem „neprekidnog izazivanja panike kako bi opstao“. Stoga smatra da je „vrlo opasno i po Srbiju, i po region kad sejete paniku, mržnju i pretnje“.

„Sve više mi Vučić deluje kao potpuno izgubljen čovek koji je ušao u fazu u kojoj apsolutno više ne zna ko šta radi, ali želi da zadrži vlast i to je vrlo opasno. I ne odnosi se sejanje panike samo na građane Srbije, nego i na celi region. Svi možemo strahovati zbog toga, jer ne znamo koju vrstu haosa je u stanju da proizvede“, kaže Turajlić.

‘Vlada potpuno bezakonje’

Ono što primjećuje i što je mnogo više zabrinjava jeste „potpuno bezakonje koje trenutno vlada u Srbiji“. Vidi ga na svakodnevnim primjerima, konstatirajući kako „u tom bezakonju postoje neprikosnoveni koji mogu da rade šta hoće“.

„I stvarno ne znate u kom trenutku to može da se prelije i van granica Srbije. Nemam ideju kako se to može desiti, ali ljudi izvan granica Srbije mogu biti uznemireni za nijansu manje nego građani u Srbiji, jer štogod da se desi – desiće se prvo ovde“, prognozira Turajlić.

Prema njezinim riječima, u Srbiji „jednostavno ne znate ko je u svemu najjači, a vlast je potpuno prestala da brine o tome šta građani misle“. Konstatira i da živi u državi „u kojoj je stepen haosa takav da je sutra ujutro sve moguće“. No, ono što je tješi jeste činjenica da „sve jako zavisi od reakcije spolja, jer Evropa želi stabilnost na Balkanu“.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO