Masovni odlazak stanovništva je Balkanu veća prijetnja od rata

Mišljenja o tome da li postoji opasnost od izbijanja rata na Balkanu, ako Evropska unija dopusti da se ugase nade u pristupanje zemalja regije Uniji, na što je upozorio predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker, su podijeljena.

Junckerove riječi nisu privukle pažnju samo regionalnih medija, nego i svjetskih, pogotovo zbog činjenice da je većina visoko rangiranih svjetskih političara pažljiva kada bira riječi kojima bi opisala situaciju na Balkanu i mogući razvoj događaja.

Ekspert i zamjenik generalnog sekretara Austrijsko-francuskog centra u Beču Florent Marciacq smatra da Junckerova izjava ne oslikava situaciju, “barem ne trenutno“.

Oblikovanje političke agende

Marciacq za Al Jazeeru kaže da su političari u Evropskoj uniji i regiji uvijek težili ka tome da podignu spektar konflikta i napreduju kada je u pitanju njihova pozicija i oblikovanje političke agende.

“Njihove aluzije na ratove, koje su rastavile regiju u 1990-im, hrane percepciju da je Zapadnom Balkanu konstantno potrebna zaštita. Nedavni prijedlog o razmijeni teritorije između Srbije i Kosova po etničkim linijama, kako bi se riješio bilateralni spor, podržava tu percepciju. Iako je potreba za sigurnošću na Zapadnom Balkanu realna, EU i njene države članice je ne bi trebale prenaglašavati nauštrb demokratske konsolidacije, dobre vladavine…“, smatra Marciacq.

Mlada genaracija političara

Zekerijah Smajić je uvjeren da je ekonomsko-kulturološka integracija, ne samo moguća, već i potpuno izvjesna.

“Ako to ne budu u stanju realizirati sadašnje generacije političara, doći će mlađi koji su školovani po svijetu i svoja globalistička iskustva i vizije će primijeniti u svojim zemljama. Koliko ćemo dugo čekati na nekakav oblik ‘Yugosfere’ neće zavisit od takozvane međunarodne zajednice u koju se danas naguravaju i ‘šiš i goliš’, već isključivo od Evropske unije koja, i ovakva kakva je, ima kapacitet  da zapadni Balkan formatira kao uzornu, prosperitetnu i stabilnu regiju. Ili da ga svojom neodlučnošću i političkom mlitavošču ponovo gurne u zonu sumraka“.

Ističe da je saradanja između zemalja regije, pod okriljem Berlinskog procesa, u proteklih nekoliko godina bila intenzivna i da građani Zapadnog Balkan to snažno podržavaju.

Navodi podatke studije Vijeća za regionalnu saradnju (RCC), po kojoj 75 posto građana smatra da je regionalna saradnja korisna.

“U Srbiji i na Kosovu ovo pitanje je visoko rangirano na agendi političara, ali ankete jasno ukazuju da se građani Srbije nisu spremni osobno žrtvovati kako bi podržali diplomatske napore vlade. Tako da su izgledi na konflikt danas jako hipotetični“, smatra on.

Jean-Claude Juncker je također, s osvrtom na 2025. godinu, koju je postavio kao ciljni rok za Srbiju i Crnu Goru, rekao da bi moglo potrajati dok se zemlje regije ne pridruže Evropskoj uniji-

Marciacq smatra da će zemlja regije, ako Evropska unija i njene zemlje članice ne predstave strateške promjene u receptu za proširenje, dugo trebati da se pridruže Uniji i to iz dva razloga: “Pristupanje Evropskoj uniji je postalo dugotrajan proces. Možda će biti potrebne decenije da zemlje regije ispune Kriterije iz Kopenhagena, ako se EU bude držala svog principa zasnovanog za zaslugama, strogog ali pravednog, i principa regate. Za prihvatanje acquisa, uz konsultaciju sa socijalnim partnerima i građanima, potrebno je vremena. Za konsolidaciju demokratije je, također, potrebno vrijeme, a ekonomska konvergencija sa EU-om se neće desiti bez plana razvoja koji treba ponuditi EU, ogromnih investicija i strukturalnih transfera“.

Proces pristupanja postao nepredvidiv

Ali, kako tvrdi Marciacq, nije to jedini problem.

“Proces pristupanja je postao nepredvidiv. Mislim da je Jean-Claudeu Junckeru to u glavi. Više nije dovoljno označiti okvire i sprovoditi reforme. Pogledajte Albaniju i Makedoniju, te zemlje su napravile ogroman napredak, ali im Evropsko vijeće nije dozvolilo da otvore pregovore 2018. godine. Šta je sada potrebno, pored reformi, jeste da se uvjere zemlje članice EU-a. Da se uvjeri Brisel, ali i Pariz, Berlin, Hag… Zemlje članice su predstavile mehanizme kojim mogu blokirati politiku proširenja i upravljati njome na različitim nivoima“.

Marciacq smatra da zemlje regije ne bi smjele to potcjenjivati.

Po njemu je potreban strateški odgovor na ovaj novi izazov, kako bi se momentum proširenja nastavio.

“Ako EU i njene zemlje članice ne uspiju shvatiti da njihova strategija proširenja ne može inspirirati građane zemalja Zapadnog Balkana, zato što sve predugo traje, što je nepredvidivo ili što je postalo teško razmišljati o tome kakvu transformaciju evropske integracije donose na nivou građana, onda postoji rizik da će se imigracija povećati, prije nego što će doći do rata. Tako će zemlje regije postajati sve praznije i praznije. Veliki broj ljudi je već napustio te zemlje, otišli su većinski u pravcu EU-a, a vidimo da je migracija tema na kojoj nacionalističke i populističke stranke osvajaju najviše glasova. Moj argument je da će današnja neodlučnost ubrzanja procesa proširenja, potaknuti sutrašnji nacionalizam. Mislim da EU nije svjesna da ne može smanjiti svoje prisustvo na Zapadnom Balkanu, bez toga da povrijedi logiku koja stoji iza evropskih integracija“, mišljenja je Marciacq.

Regija daleko od zajedničkog tržišta

Uspostavljanje zajedničkog ekonomskog prostora u jednoj regiji, kaže Adis Merdžanović, je uvijek do sada bio projekat ekonomskih ili političkih elita, a ne pojedinaca.

Iz tog razloga ne očekuje da otpor pojedinaca može ugroziti napore da se takav prostor uspostavi.

“Da li će se uspostaviti zajednički ekonomski prostor i pod kojim uslovima će se to desiti, zavisi od volje političara u pojedinim državama. Ako jedna država neće, ona neće biti dio tog prostora. Suštinski se tu radi o uspostavljanju zajedničkih tržista za neke produkte kroz, na primjer, skidanje carina između država ili olakšani prevoz preko granica. Malo veća integracija se dobija ako zemlje krenu usklađivati svoje zakonske regulative, tako da imaju zajedničke standarde za produkte, koji onda mogu biti prodati na čitavom tržištu. Kao zadnji korak onda možete uspostaviti pravi zajednički ekonomski prostor sa zajedničkim tijelima i zajedničkim nastupom prema drugima“.

Međutim, navodi on, od ovog smo u regiji veoma daleko, jer se uvijek zaboravlja da zajedničko tržište ne može efektivno funkcionirati ako pravni sistem ne funkcionira i investori nemaju sigurnosti.

Vladavina prava je u svim zemljama zapadnog Balkana, smatra on, problematična, “a forsiranje ekonomske saradnje ne može biti zamjena za pravne i političke reforme.

Politički analitičar sa fokusom na jugoistočnu Evropu Adis Merdžanović kaže za Al Jazeeru da Junckerova nije iznenađujuća, obzirom da je on već jednom drugom prilikom izjavio da samo ulazak u EU može spasiti Zapadni Balkan od ponovnog konflikta.

Ovakve izjave, ističe Merdžanović se moraju vidjeti kao retorički elementi s ciljem da se ubijede članice Evropske unije da ne zatvore vrata Zapadnom Balkanu.

“Predsjednik Vučić je naravno u pravu, ako kaže da je malo pretjerano, ali da je sve moguće. No, što on ne kaže jeste da politička situacija u Zapadnom Balkan, kao i pitanje kada i da li će zemlje regije ući u Evropsku uniju, baš zavisi od političkih lidera kao sto je Vučić. Mi smo u prošlosti vidjeli kako se tenzije i mogućnosti konflikta dižu kad je to po volji političkih lidera koji onda dođu pa ih opet smire. EU je u tu priču veoma dugo vjerovala, no mislim da su i oni postali pametniji i da vide šta se tu radi. Nažalost, spremnosti da se aktivno suprotstave toj politici i retorici, na primjer, kroz sankcije, izgleda, još nema“, smatra Merdžanović

Juncker kao pojedinac, nastavlja on, ekstremno forsira ovu priču jer misli da s time ima dobar argument prema unutrašnjosti EU-a.

“Organi Evropske unije, a pogotovo Evropska komisija, su veoma svjesni kakav je kontekst na Zapadnom Balkanu i gdje su problemi. Najveći politički problem regije je pad demokratskog standarda i rast autoritarnih struktura. To stoji jasno u strategiji EU-a o proširenju, koju je Unija objavila početkom ove godine. Međutim, EU nije našla za shodno da sprovede zaključke iz te konstatacije, iako je prestala isticati regiju kao mogući sigurnosni rizik. Jasno je da se EU veoma brine o stabilnosti regije, pogotovo ako se uzme u obzir i širi geopolitički kontekst sa ulogom Turske i Rusije na Zapadnom Balkanu“.

Ekspert za evropske politike i proces proširenja Evropske unije, Zekerijah Smajić, Junckerovu poruku doživljava njegovim osobnim političkim sazrijevanjem.

“Nešto više od pola godine uoči novih evropskih izbora, Juncker šalje poruku upozorenja onima koji bi na narednim evropskim izborima krajem maja naredne godine, mogli doći na čelne pozicije Evropske unije“, ističe Smajić.

Opasni scenariji bi mogli biti mogući

Jedini političar u regiji koji je javnog reagirao na Junckerovu poruku je predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić.

Kazao je da je Juncker malo pretjerao, ali da je sve moguće.

Smajić kaže da se ovoga puta slaže s Vučićem te da Juncker prenaglašava dnevnopolitičke tenzije u regiji.

“Svjestan sam da je u današnjoj konstelaciji blokovske nepodnošljivosti i internetske nadmoći u manipulaciji masama, sve moguće – od izbijanja novog bratoubilačkog rata do obnove procesa ekonomskog ujedinjenja, ovisno o volji svjetskih moćnika i uloge same Evropske unije u tome. Ako EU zvaničnici budu spavali zimskim snom iz 1990-tih i u godini-dvije koje su pred nama, opasni scenariji bi mogli biti mogući upravo zbog ere neograničenih mogućnosti manipulacije masama putem mainstream medija i kreiranih istina“, kaže Smajić za Al Jazeeru.

Juncker nije usamljen u prognoziranju najgorih scenarija na Balkanu.

O mogućim ratnim sukobima na zapadnom Balkanu u zadnje dvije-tri godine je u više navrata govorila njemačka kancelarka Angela Merkel, bivši visoki predstavnici u BiH Miroslav Lajčak i Paddy Ashdown, i nekoliko uglednih evropskih parlamentraraca.

Smajić ističe da je Junckerova izjava, ipak, najdjelotvornija, jer se može tumačiti i kao glas najviše izvršne vlasti Evropske unije.

Juncker se, također, zauzeo za to da EU predloži zemljama zapadnog Balkana uspostavu “ekonomskog prostora u kojem bi se mogle razvijati, jednim dijelom, na isti način kao kada jednog dana budu članice” EU-a.

Ideja o stvaranju Regionalnog ekonomskog prostora (REA) se oslanja na sporazum CEFTA o slobodnoj trgovini iz 2006. godine.

Zajednički prijem zemalja regije

Cilj je, kaže Florent Marciacq, razvoj područja u kojem se stvari, servisi, investicije i kvalificirani radnici mogu kretati bez barijera širom Zapadnog Balkana, privlačeći regionalne investicije i napredujući u trgovinskoj integraciji.

Po njemu je to dobra inicijativa zbog benefita koje donosi, ali i, prije svega,  zbog toga što bi je trebale podržati sve zemlje zapadnog Balkana kako bi bila implementirana na pravi način.

“Smatram da takve inicijative, radilo se o REA-i ili Berlinskom procesu, daju ključni element, koji bi trebao biti važniji za strategiju proširenja: one stavljaju sve zemlje regije u isti čamac i podcrtavaju važnost pravog regionalnog pristupa, približujući tako zemlje regije, a ne razvrstavajući ih u “favorite“ i druge podgrupe“.

Njegov prijedlog je da se radi na tim inicijativama kako bi evropska perspektiva zemalja regije postala više međuzavisna i kako bi se povezali njihovi izgledi za članstvo kao grupa.

“Zajedno, zemlje regije imaju više potencijala u pitanjima proširenja. Zajedno, mogu izlobirati više fondova, bolja rješenja, više podrške od zemalja članica. Zajedno, mogu efektivnije pozvati na skraćivanje horizonta za pristup, kroz stvaranje statusa pridružene članice, što je moguće uraditi za nekoliko godina, a ne decenija. Zajedno mogu pozvati na brže pristupanje u zamjenu za strožije kontrole i verifikacijske mehanizme kako bi se spriječilo nazadovanje nakon pristupanja. Ali zajedno znači zajedno. To znači pitati da se u EU uđe zajedno, kao grupa. Nema favorita, jedna regija. Nema takmičenja, nego solidarnost. Solidarnost u smislu da se zemlje zalažu jedna za drugu, da se komšije podržavaju, umjesto da si odmažu, jer pristupanje jedne zemlje ovisi od kohezije svih“, jasan je Marciacq.

Zekerijah Smajić, kada je u pitanju zajednički ekonomski prostor, smatra da je sve moguće ako se želi, pogotovo u politici.

“Niko koga poznajem u institucijama EU-a i članicama Unije i ne pomišlja o reintegraciji bivše Jugoslavije, jer to realno nije moguće, a niti je potrebno. Svijet se danas integrira na drugačijim osnovama od onih na kojima je 45 godina egzistirala bivša zajednička država. Ali da je ekonomska, kulturološka, sportska, omladinska i druga interesna, a ne politička, integracija moguća, u to nema nikakve sumnje. To svakodnevna paksa potvrđuje. Zar Dino Merlin, Giboni, Severina, Haris Džinović, Halid Bešlić i drugi ne pune koncertne dvorane u Beogradu? Zar se srbijanski filmski stvaraoci ne utrkuju za dolazak na Sarajevo Film festival?  Zar omladina iz cijele regije i šire, ne hrli svake godine na novosadski Exit Festival? Ili, zar je nemoguća realizacija autoputa Beograd-Sarajevo ili ponovno uvezivanje željezničkih pruga,  elektroenergetskih sistema, ili povezivanje najprestižnijih univerziteta i tako dalje“, pita se Smajić.

Juncker je u svom govoru, također, ponovno naglasio da “svi granični sporovi moraju biti riješeni prije pristupanja”, kako se u “EU ne bi uvozila nestabilnost sa Balkana”.

Izvor: Al Jazeera