Hrvatska zazire od zacementiranih privilegija Katoličke crkve

Katedrala, Crkva, Crkve, Zagreb
U Zagrebačkoj nadbiskupiji kažu da to što vjernici daju nije cijena za slavljenje mise, nego poseban oblik podjele dobara (Al Jazeera)

Iako je zasad riječ o unutarcrkvenom pitanju, poslovanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj – za koje neki mediji, doduše, tvrde da ima dublju pozadinu obračuna u Crkvi – u javnosti je glasno odjeknula afera s gubitkom, navodno, čak 50 milijuna eura u poslovima Zagrebačke nadbiskupije s nekretninama, kojima je upravljao Zbor prebendara, na čelu s Mijom Gabrićem. Oni su zatim smijenjeni i kažnjeni kanonskim kaznama, s obzirom na to da Kaptol tvrdi kako nije bilo otuđivanja sredstava nego krivih procjena i odluka – ne smiju se više baviti financijskim poslovanjem, nametnut im je poseban režim molitve, posta i nemrsa i slično.

Među građanima se može čuti negodovanje zbog afere i primijetiti podsmijeh što se kazni tiče, jer na temelju Vatikanskih ugovora Katolička Crkva u Hrvatskoj znatan dio novca dobiva upravo od građana, iz proračuna, kao i druge vjerske zajednice, čija su primanja daleko manja. Točnih podataka koliko Crkva dobiva iz državnog proračuna te od općina, gradova i županija, nema – procjene se kreću od nekoliko stotina milijuna do milijardu i pol kuna (približno 200 milijuna eura) godišnje.

Brojni građani često kritiziraju način na koji Crkva troši novac – smatraju da bi se umjesto vlastitom financijskom korišću trebali više baviti financiranjem socijalnih projekata za najpotrebitije, poput stanova za siromašne – te činjenicu da ne dobivaju informacije kamo novac i za što točno ide. Uz izuzetak Dubrovačke biskupije, koja godišnja izvješća o poslovanju objavljuje na svojim internetskim stranicama – u ožujku bi trebali objaviti ono za 2017. godinu.

Dubrovačka biskupija kao izuzetak

“Sveta stolica, kroz različite dokumente i poruke, govori o važnosti otvorenog i transparentnog komuniciranja crkvenog djelovanja i upravljanja materijalnim dobrima. Tako sama Sveta Stolica, kao i mnoge biskupije širom svijeta, već godinama javno objavljuju različita financijska izvješća. Dubrovačka biskupija od 2011. godine, u želji za što kvalitetnijim upravljanjem materijalnim dobrima, zaposlila je stručnu osobu u ekonomiji na mjesto ekonoma biskupije, a 2014. godine, nakon što se i javno suočila s posljedicama ranije propalog poslovnog projekta, odlučila se na objavljivanje godišnjih financijskih izvješća”, kažu u toj biskupiji za Al Jazeeru te dodaju da je javnost, sudeći prema reakcijama, to dobro prihvatila.

Prihodi od vjernika bez oporezivanja

Prema Vatikanskim ugovorima, neposredna izdvajanja iz proračuna, kaže Maštruko, jesu dvije prosječne neto hrvatske plaće po svakoj župi, čiji popis dostavlja Hrvatska biskupska konferencija – ta sredstva idu izravno za plaće svećenika, troškove i slično.

Tu je i financiranje instituta vojnog vikarijata, gdje vojni vikar ima plaću generala, a kapelani ovisno o činu, koji, pak, ovisi o godinama staža.

Ta se izdvajanja kreću do 300 milijuna kuna (približno 40 milijuna eura), ali samo za više od 2.500 vjeroučitelja ide isto toliki iznos iz proračuna – vjeroučitelje formalno imenuju ravnatelji škola, ali nakon što ih potvrdi Crkva.

‘Tu su, zatim, troškovi održavanja kulturnih dobara, crkava i slično, zatim neplaćanje poreza na milodare i slično – jer je Crkva neprofitna organizacija – što Crkva izravno dobiva od vjernika, kao što je za blagoslov kuća, vjenčanje, sprovode i sve ove usluge, a to se ne oporezuje. To je od Hrvatske, a nemamo zapravo podataka o tome koliko za pojedine vjerske zajednice i crkve izdvajaju županije, općine i slično’, kaže Maštruko.

“Ovakvo objavljivanje prihoda i rashoda javnosti, uz objašnjenja o pastoralnim projektima i poboljšanju pastoralnih uvjeta, pomaže u produbljivanju povjerenja vjernika u Crkvu. Izraz je to i zahvalnosti prema svima koji materijalno pomažu biskupiju i nastojanja da se odgovorno i transparentno upravlja tim dobrima kako bi Crkva što vjernije odgovorila svome poslanju, navještaju Evanđelja Isusa Krista ovom svijetu i vremenu.”

Takva praksa postoji u više zemalja Europske unije, poput biskupija u Njemačkoj ili Italiji, no u Hrvatskoj je iznimka. Ivica Maštruko, sociolog religije i posljednji veleposlanik bivše SFR Jugoslavije pri Svetoj Stolici, procjenjuje da Katolička Crkva godišnje iz državnog i lokalnih proračuna prima najmanje milijardu kuna (približno 135 milijuna eura).

Dvije strane za reviziju Vatikanskog ugovora

Za te velike iznose iz proračuna, smatra, treba javno objaviti za što se koriste. U tom je kontekstu trebalo provesti reviziju ugovora između Svete Stolice i Hrvatske, posebno dijela koji se tiče načina financiranja. U to se dosad nije usudila dirati nijedna vlada od 1997. i 1998., kada su ratificirani u Saboru.

“Budući da je to međunarodni ugovor, to nije lako mijenjati – ne radi se o propisu i zakonu koji donosi samostalno Hrvatska već bi za promjenu načina financiranja, a time i svih postupaka koji se tiču transparentnosti poslovanja Katoličke Crkve, bilo potrebno da inicijativu za promjenu pokrene Vlada Hrvatske, zatim da druga strana, Sveta Stolica, prihvati tu inicijativu, zatim da definiraju o kojim će temama raspravljati i koji će se eventualno članci ugovora promijeniti, a onda se u višegodišnjem postupku pregovaranja dogovoriti o izmjenama.”

Ipak, siguran je kako do toga neće doći – kaže da nema vlade koja bi se, zbog birača, odlučila na to, a i da se to pokrene, ne vjeruje da bi naišlo na odaziv Vatikana, jer njima ovakav način financiranja odgovara jer su njime ispunjeni svi njihovi zahtjevi i Crkvu u Hrvatskoj drži u izvrsnoj financijskoj situaciji. Promjene bi, kaže, trebale biti takve da ne bi bilo izravnog financiranja iz proračuna, već bi se mogao primijeniti jedan od nekoliko modela prisutnih u državama EU-a.

Talijanski ili slični, španjolski model, temelje se na tome da 0,8 promila od poreznih obveza svaki građanin daje vjerskoj zajednici koju sam odabere.

Sveta Stolica je primjer reguliranja odnosa

“Svaki pojedinac sam odlučuje da će se određeni postotak koji je definiran zakonom usmjeravati vjerskoj zajednici za koju se odluči. Ukoliko ne želi da se taj novac uplaćuje nekoj od vjerskih zajednica, može odlučiti da se to daje Crvenom križu, ostalim humanitarnim organizacijama i slično.”

Francuski i nizozemski model ostavlja financiranje vjerskih zajednica građanima na dragovoljnoj osnovi, dok u Njemačkoj postoji crkveni porez, ali se pojedinac može izjasniti kako ne pripada nijednoj vjerskoj zajednici i da ne želi da mu se taj novac oduzima. Ugovora, objašnjava, ima četiri i jedino je Hrvatska potpisala sadržajno takve, koji su, sa stajališta Svete Stolice, dobri.

“Sveta Stolica često ističe i u Hrvatskoj i u Svetoj Stolici kako su ti ugovori koje je potpisala s Hrvatskom – to znači o pravnim pitanjima, vraćanjima nekretnina, zemljišta, zgrada, plus pitanje odnosa između Crkve i države, plus osnivanje vojnog vikarijata, uvođenje vjeronauka u škole i vođenje računa o kulturnim dobrima – dakle, ta četiri temeljna ugovora izvrstan primjer kako se regulira odnos između Crkve i države.”

Ističući da takve ugovore nemaju ni zemlje poput Poljske ili Irske, stranka Građansko-liberalni savez (GLAS) javno je pozvala na reviziju – njima su, kažu, davno definirane obveze Hrvatske prema Svetoj Stolici, pa smatraju da je vrijeme za korekcije i dvostran ugovor.

Poseban tretman kod kaznenog progona

Kao i svugdje, i u Hvatskoj se Crkva bavi biznisom, a posebno je vješta, kaže Maštruko, u nekretninskom biznisu, kojim se bavi stoljećima, a tako će i nastaviti, bez obzira na aferu.

Slične afere, ističu Maštruko i Mrak-Taritaš, događale su se i događat će se i u drugim biskupijama, kao i u drugim zemljama, poput Slovenije, Italije i drugih.

I relativno su česte, kao i u poslovanjima drugih subjekata.

S druge strane, Alan Sorić iz udruge Protagora smatra da je riječ o pohlepi Crkve.

Po njegovu mišljenju, tu se postavlja pitanje transparentnosti i toga zašto to treba organizaciji koja, kako kaže, nije posvećena stjecanju materijalnih bogatstava i što se to moglo izbjeći da se bavila svojim poslanjem i suzdržala rizičnih poslova koji su dobrim dijelom financirani novcem koji su uplatili građani.

Također, smatra kako bi Crkva, kao i svatko tko prima javna sredstva prikupljena porezom od građana, trebala u vezi s korištenjem tih sredstava biti maksimalno transparentna.

Ova je udruga prije nekoliko mjeseci bila jedan od organizatora prosvjeda protiv Vatikanskih ugovora.

“Problema je mnogo. Možemo reći da počinju s financiranjem, i to od iznosa koji su enormni do netransparentnog načina trošenja takvih iznosa, do nejednakosti pred, recimo, tijelima kaznenog progona, gdje su katolički svećenici posebno zaštićeni i u odnosu na druge građane i u odnosu na svećenike ili službenike drugih vjerskih zajednica. U njihovom slučaju crkvene se vlasti moraju obavijestiti prije pokretanja kaznenog progona. Tu je, naravno, pitanje vjeronauka u školama, pitanje povrata imovine koje je riješeno na krajnje netransparentan način…”, kaže Sorić.

Riječ je, kaže, o dvjema skupinama problema, pa se zalažu, među ostalim, za vjeronauk u crkvama, a ne školama, te da se promijene neke financijske obveze države.

Transparentnost je zakonska obveza

“Primjera radi, Hrvatska financira štampanje svih knjiga koje su vezane uz vjeronauk, bez mogućnosti da uopće zna što unutra piše i bez mogućnosti da bilo što u tom smislu radi. Jednako tako, vjerski programi na Hrvatskoj radio-televiziji, što je sasvim OK – međutim, urednika vjerskog programa imenuje HBK, a da tu uopće nema bilo kakav utjecaj netko drugi. To je kao da imate poljoprivrednu emisiju, a ministar poljoprivrede imenuje urednika te emisije”, kaže predsjednica GLAS-a, bivši ministrica i sada saborska zastupnica Anka Mrak-Taritaš.

Ona navodi da bi bilo dovoljno da Crkva predlaže urednika, za koga bi potom trebala suglasnost odgovorne osobe s javnog radio-televizijskog servisa. Tu su i financijske obveze koje nisu u izravnoj vezi s Vatikanskim ugovorima, ali jesu s ugovorima između Hrvatske i HBK-a.

“Crkva prostor koji koristi daje u najam, ne koristi za vjerske obveze, na to se ne plaća ni komunalna naknada, a kada se gradi, ne plaća se ni komunalni doprinos.”

Od Vlade su tražili podatke o točnim brojkama isplata u posljednje tri godine. Prvo su dobili podatke da je riječ o milijardu i 100 milijuna kuna (približno 150 milijuna eura), no u to nisu bila uračunata sva isplaćena sredstva. S novim podacima došlo se na dvije milijarde kuna (približno 270 milijuna eura), a sada traže novu dopunu. Mrak-Taritaš ističe važnost sekularnosti Hrvatske i odvajanje uloge Crkve od uloge države te također ističe da Crkva treba biti transparentna – kao bilo koja udruga ili stranka, trebala bi objaviti sve ulaze i izlaze sredstava, jer je to zakonska obveza.

Zašto je Crkva izvan sistema?

“Vatikanski ugovori kažu da se u ostalim stvarima treba pridržavati zakona, i trebalo bi. To je obveza koju imaju [Crkva] kao bilo koja udruga, bilo tko tko dobiva novce iz proračuna, to je obveza koju oni na temelju zakona koji vrijedi u Hrvatskoj imaju, a koju ne poštivaju.”

Navodi kako je tek prije mjesec donesen zakon kojim se definira što je to vjerski turizam te navodi primjer problema.

“Crkva daje uslugu smještaja i prehrane, a ona nije ni u jednom sustavu, ni poreza na dodanu vrijednost ni bilo što drugo. Svi drugi jesu.”

U transakcijama zemljišta, poslovnih prostora i slično Crkva, također, ima obveze kao i bilo koji drugi pravni subjekt.

“Ako imate poslovni prostor i iznajmljujete ga, u krajnjoj liniji plaćate komunalnu naknadu. Štoviše, ako je riječ o poslovnom prostoru, onda su davanja nešto i veća nego kad je riječ o stambenom prostoru. Crkva to kod nas ne radi”, zaključuje Mrak-Taritaš.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO