Slanje vojske u Afganistan – dio političkog ‘plesa’ sa SAD-om

Nakon govora američkog predsjednika Donalda Trumpa na predstavljanju nove američke strategije za Afganistan postalo je jasno da će SAD povećati broj svojih vojnika u toj zemlji, ali da će to tražiti i od drugih zemlja.

No mišljenja analitičara su podijeljena kada je u pitanju dodatni angažman vojnih snaga iz regije u mirovnoj misiji “Odlučna podrška” (Resolute Support), nasljednici Međunarodnih snaga za sigurnosnu pomoć (ISAF), pokrenute u decembru 2001. godine kako bi se obučile afganistanske sigurnosne snage te unaprijedila borba protiv talibana. Dok jedni smatraju da zemlje regije trebaju slati dodatne vojnike u Afganistan zbog prijetnji terorizma i iskustva koje se stiče angažmanom u takvim misijama, drugi kažu da nije suviše pametno da se države upuštaju u besperspektivne ratne operacije.

Ipak, eksperti smatraju da će u konačnici zemlje regije “morati” poslati dodatne snage u mirovnu misiju, a i Trump je u svom govoru bio jasan.

“Amerika će od NATO saveznika i naših partnera zatražiti podršku našoj novoj strategiji, u dodatnim trupama, ali i povećanjem potrošnje, u skladu s našim povećanjima. Siguran sam da će oni to ispoštovati“, kazao je Trump.

Hrvatska i Crna Gora u fokusu

Po zvaničnim podacima, u Afganistanu se trenutno nalazi približno 95 vojnika iz Hrvatske, 55 iz BiH, 39 iz Makedonije, 18 iz Crne Gore i sedam iz Slovenije.

Vojni analitičar iz Hrvatske Mario Duspara tvrdi da će zemlje regije nakon Trumpovog govora morati povećati svoje prisustvo u Afganistanu, a pritom prije svega misli na Hrvatsku i Crnu Goru, “koja je u tim stvarima sve više priključena Zagrebu”.

“Mislim da je moguće da se broj vojnika u misiji u Afganistanu poveća, ali samo simbolično, za 10 do 50 pripadnika oružanih snaga. Što se tiče njihove uloge, ne dolazi u obzir da oni sudjeluju u nekakvim navalnim (napadačkim) operacijama protiv talibana. Kao i do sada, te snage će sudjelovati u obuci i mentoriranju vladinih postrojbi te u osiguranjima u pozadini. Angažiranje specijalaca i izravni napadi na talibane zasigurno ne dolaze u obzir za Hrvatske snage, jer bi bilo kakva žrtva dovela do problema za političko vodstvo države“, objašnjava Duspara.

Smatra da su operacije protiv talibana u najmanju ruku dvojbeno perspektivne, jer su oni uglavnom pripadnici većinskog paštunskog naroda i imaju njihovu podršku, a strane sile u Afganistanu podržavaju vlast koja ne odražava stvarni nacionalni i plemenski sastav te zemlje.

Te međuplemenske napetosti, navodi on, su prilično nepoznate ljudima na Zapadu, “ali nama u bivšoj SFRJ su itekako poznate“.

“Recimo, u Iraku je rat nakratko posustao nakon što su Amerikanci dopustili većinskim šiitima da nad tamošnjim sunitima praktički počine etničko čišćenje i protjeraju ih iz dobrog dijela zemlje uključujući Bagdad. Ali, ta je politika dovela do stvaranja ISIL-a, kojeg su suniti vidjeli kao svog legitimnog zaštitnika pred šiitskim državnim terorom“.

Ratne operacije kao američki PR

Duspara ističe kako dio poznavatelja situacije smatra da se i u Iraku i u Afganistanu jedino rješenje može pronaći uspostavom novih država, ali u svakom slučaju, kaže on, kraj rata u tim zemljama se ne nazire.

“Zato je i pametno da se države regije ne upuštaju u besperspektivne ratne operacije koje nemaju konkretne jasne i ostvarive vojne ciljeve, nego služe kao PR i političko oruđe za lokalne političke potrebe SAD-a“, navodi on.

Dodaje da direktne koristi od slanja dodatnih snaga u misiju zemlje regije sigurno neće imati, niti je očekuju. Slanje vojske u Afganistan je po njemu samo dio vanjskopolitičkog ‘plesa’ s Amerikancima.

“Trump se mora pokazati kao snažan lider pred svojim domaćim auditorijem, a za to će mu poslužiti to što njegovo vodstvo poštuju neke strane zemlje. Domaća politička scena mu nije sklona, na njoj je uzdrman sa svih strana i preko Afganistana, Sirije, Iraka i Sjeverne Koreje je lakše doći do političkih poena uz puno manje uložene energije“.

Kaže da, što se tiče koristi, niti jedna od zemalja regije nema globalne političke ambicije u kojima bi tražila reciprocitet od Trumpa, ali svaka ima svoje računice u regionalnoj politici.

“Primjerice, Hrvatskoj treba potpora oko teritorijalnog spora sa Slovenijom i napetosti s Rusima oko Agrokora. Naravno, stvari nisu tako jednostavne, ali to je ono na što se računa kada se podilazi željama američkog predsjednika Donalda Trumpa“, objašnjava Duspara.

Prijetnja terorizma

Vojni analitičar Nedžad Ahatović tvrdi da misija u Afganistanu nije završena te da bi BiH i dalje trebala da učestvuje u njoj:

“Naravno, svako treba da učestvuje srazmjerno sa svojim mogućnostima, pa tako i zemlje regije. BiH bi mogla, recimo, poslati pet vojnih savjetnika za policiju ili neku unutrašnju službu sigurnosti u Afganistanu, desetak vojnih policajaca ili deminerski vod.“

Dodaje da bi zemlje regije trebale poslati dodatne ljude u Afganistanu zbog prijetnje terorizma.

“Mi bježimo od toga, dok se kod nas ovdje nešto ne desi. Borba protiv terorizma ne podrazumijeva samo praćenje vehabijskih zajednica unutar BiH, to je globalni problem kojem se treba globalno suprotstavljati“, smatra Ahatović.

Kaže da je već tokom zadnjeg mandata Baracka Obame pripremljen prijedlog da se poveća broj vojnika u Afganistanu, ali da on to u zadnjoj godini kao predsjednik SAD-a nije htio uraditi.

“Sve ono što je rađeno na terenu u Afganistanu je dalo vrlo slabe rezultate. Tamo postoji još uvijek vrlo jak pokret talibana, koji na neki način i dalje ugrožavaju sigurnost Afganistana, kao i susjednih zemalja“.

Ahatović smatra da je misija u Afganistanu veliko iskustvo za pripadnike vojski iz regije.

“To je za njih, prije svega, jedan materijalni dobitak. To je i jedan veliki dobitak s obzirom na iskustvo koje se tamo stiče u saradnji sa drugim oružanima snagama zemalja članica NATO-a“.

Afganistan zanemaren

Sjedinjene Države, objašnjava Ahatović, dugo su posvećivale pažnju Iraku i zanemarile Afganistan.

Politolog Iztok Bojović iz Srbije kaže da će politička rukovodstva zemalja regije prema svojim vanjskopolitičkim interesima procijeniti u kojoj mjeri i na koji način žele doprinijeti multinacionalnoj operaciji u Afganistanu.

“Sa jedne strane, veće učešće zemalja regiona u Afganistanu može ojačati njihovo vojno i političko savezništvo sa SAD-om, pogotovo ukoliko vojnici zemalja regiona budu učestvovali rame uz rame sa američkim vojnicima u borbenim misijama“, smatra Bojović.

U ovom trenutku, nastavlja, nije jasna strategija nove američke administracije u pogledu toga šta će se smatrati “pobjedom” u Afganistanu, pogotovo što je Trump u svom govoru izričito rekao da se SAD neće baviti više “izgradnjom nacije” u Afganistanu, već isključivo vojnim uspjesima.

On smatra da je strategija unaprijed osuđena na neuspjeh, ukoliko se ona bude bazirala na isključivo vojnim uspjesima, poput prethodnih administracija, a nedovoljno na izgradnji afganistanskog društva i institucija sistema.

“Iskustvo je pokazalo da dugogodišnje prisustvo stranih trupa u toj zemlji nije bilo propraćeno adekvatnim naporima na izgradnji funkcionalne države, bez čega je realno nemoguće govoriti o dugoročnoj stabilizaciji situacije i napretku u toj zemlji. U tom kontekstu bi se mogao posmatrati i eventualni angažman dodatnih trupa iz regiona“.

Vojni avanturizam

Obzirom na ovakav razvoj događaja, kaže Bojović, moguće je da će se neke od zemalja regiona odlučiti da ojačaju svoje kontingente i povećaju svoj doprinos misiji u Afganistanu, imajući u vidu podršku koju su rukovodstva u pojedinim zemljama regije dobile od članica Alijanse u unutrašnjopolitičkim zbivanjima.

“Od novopečenih članica NATO-a iz regiona, kao što je Crna Gora, verovatno se očekuje da daju podršku misiji u Afganistanu, kao i od onih zemalja koje pretenduju da postanu članice u neko skorije vreme, kao što je Makedonija, čije učešće bi ojačalo njihovu poziciju u tom procesu“.

Sa druge strane, kaže, političke elite su vjerovatno svjesne unutrašnjopolitičkih rizika od upuštanja u rizične operacije u Afganistanu, obzirom na negativni senzibilitet značajnog dijela javnosti u ovim zemljama prema ovakvoj vrsti angažiranja.

U inače nestabilnim unutrašnjim prilikama, kaže Bojović, učešće u nekoj vrsti vojnog avanturizma, koje bi pritom rezultiralo gubicima života vojnika, moglo bi biti povod opoziciji da uzdrma vladajuću opciju.

“Veće učešće u borbenim misijama sa snagama NATO-a bi svakako ojačalo bilateralnu poziciju zemalja regiona u odnosima sa SAD-om i njihov značaj u Alijansi, ali nosi i značajan unutrašnjopolitički rizik u slučaju neželjenih posledica. Imajući ovo u vidu, političke elite zemalja regiona treba da procene na koji način žele da daju doprinos misiji NATO-a u toj zemlji, pre svega da li žele da se nađu u borbenoj ulozi sa američkim i trupama NATO-a“.

Bojović, kao i Duspara i Ahatović, smatra da bi jedna od mogućnosti za zemlje regije bila da daju veće učešće u neborbenim zadacima, kao što su zaštita objekata, obučavanje afganistanskih snaga sigurnosti i logistička i medicinska podrška snagama NATO-a.

Izvor: Al Jazeera