Neispričane priče najugroženijih izbjeglica Rohinja
Balukhali, Cox's Bazar – Više od 430.000 Rohinja stiglo je u grad Cox's Bazar u Bangladešu u protekle četiri sedmice bježeći od vojne ofanzive u Mijanmaru.
Humanitarne agencije kažu da su djeca, udovice, starci i invalidi najugroženiji i traže pomoć u obliku hrane, skloništa i zdravstvene njege.
Al Jazeera je razgovarala s nekim od izbjeglica, koji su podijelili svoje priče.
| Nur Jahan, 85 |
“Pobjegla sam iz svoje kuće u selu Kuinnyapara u Maungdawu.
Mog sina Abdullaha ubila je mijanmarska vojska. Imao je 28 godina. On se brinuo o meni. Pobjegla sam plašeći se za svoj život zajedno s komšijama. Jedva se krećem, ali nekako sam uspjela doći do Dhankhali Chara i preći preko rijeke Naf u Bangladeš.
Kad sam bila bespomoćna, spasio me 27-godišnji mladić po imenu Hamid Hossain. Stigla sam u Bangladeš s Hamidom, prešavši granicu na prijelazu Shah Pori Dwip 3. septembra.
Prvo sam se sklonila u širem području Kutupalonga i kasnije se on sa svojom porodicom preselio na brdo u Balukhaliju. Živim ovdje s Hamidom, ali on ima svoju porodicu, koja ima 15 članova.
Moj muž Abu Bakar Siddique umro je prije osam godina. Abdullah je bio jedno od moje osmero djece. Ne znam gdje se nalaze moja ostala djeca.
Mjesto na kojem sada živim lijepo je, ali je daleko od glavnog puta.”
Sve sam prepustila Allahu i želim posljednji dah udahnuti bez straha da ću biti napadnuta.”
| Ayesha Begum, 85 |
“Pobjegla sam iz područja Badanat u Maungdawu. Od desetero moje djece živi su samo sin i kćerka, ostali su ubijeni tokom napada. Trenutno živim blizu brežuljka sa kćerkom.
Želim hranu. Nisam ništa jela od jutros. Osim toga, nisam mogla spavati zbog bolova u tijelu. Možete li mi pomoći?
Moja kćerka Nasima Begum (42) i njen muž Ali Chan Miah žive daleko od glavnog puta. Ovdje je teško doći do hrane.”
Nasima kaže: “Moj muž, djeca i ja možemo trpjeti glad, ali je mojoj majci to teško u ovim godinama.”
| Monir Ahmed, 36 |
“Ja sam slijep. Prosim u kampu Thaingkhali kako bih preživio. Ja sam iz Charicomba u Maungdawu. Ovdje sam proteklih sedam dana, ali nisam uspio naći dom zdravlja. Moram posjetiti očnog specijalista.
Ne znam gdje bih mogao naći kamp za slijepe.
Drago mi je što sam došao ovdje. Barem me niko ne pokušava ubiti. Ljudi su ovdje darežljivi, daju mi hranu.”
| Jannat Ara, 25 |
“Noga mi je ostala paralizovana u djetinjstvu. Zato se nisam mogla udati.
Moji su roditelji umrli prije nekoliko godina, a živjeli smo u selu Morikhong u Maungdawu.
Kad su obližnja sela napadnuta, dala sam 300.000 mijanmarskih kjata dvojici mladića iz mog sela da nam pomognu doći do Bangladeša.
Trenutno živim u kolibi broj 19 u bloku D kampa Kutupalong, u domu svojih rođaka.”
Jannatina 22-godišnja sestra Shamima kaže da su živjeli od nešto novca koji im je ostavio otac.
“Ali sada nam je ostalo veoma malo novca. Ne znam kako ćemo preživljavati kad novca više ne bude. Ovdje nemamo izvor prihoda.”
“Zahvaljujući nevladinoj organizaciji Handicapped International, imamo mjesto na kojem se možemo liječiti besplatno. Ali ko će nam osigurati hranu i sklonište u budućnosti?”
Izvor: Al Jazeera