Mislite li ozbiljno: Dućan u kojem je sve besplatno

Dvije godine nakon početka izbjegličke krize u Europi, putevi brojnih očajnika još nisu završili – sudbine su im još neizvjesne, a stalno pristižu i nove izbjeglice i migranti.

Čekajući i nadajući se pozitivnom rješenju svojih zahtjeva za azilom, mnogi od njih u Zagrebu vrijeme provode u prihvatilištu za strance u hotelu Porin.

No, uvjeti nisu idealni, svakodnevica je duga i dosadna, a kako nemaju radne dozvole, suočavaju se i s teškoćama nabavke nekih stvari koje su im nužne, koje bi im olakšale situacije ili bi ih jednostavno željeli imati kako bi si izbjeglički život učinili što ‘normalnijim’.

Besplatne potrepštine i osjećaj korisnosti

Udruga Are You Syrious? nedavno je otvorila dućan za izbjeglice u Novom Zagrebu. Mjesto je to na koje putem donacija stižu razne potrepštine, koje izbjeglice i migranti potom kao i u svakoj trgovini mogu razgledati i izabrati te potom uzeti – ali bez plaćanja.

Alassad (26) je sa suprugom prije dvije godine pobjegao iz strahota sirijskog grada Halepa. Završili su u Grčkoj, no putem relokacije su prije dva mjeseca deportirani u Hrvatsku. Mjesec dana prije im se rodio sin.

Kako biti bolji čovjek

Ferdi je ilegalno sa suprugom u Hrvatsku stigao prije tri mjeseca. Kaže da su na Kosovu bili u situaciji koja ih je prisilila na odlazak te su ovdje otišli u policiju i zatražili azil. Hrvatska i Zagreb im se, ističe, jako sviđaju, priroda i odnos ljudi prema njoj. No, već su dobili negativno rješenje o azilu i sada svoje šanse moraju tražiti na sudu. U međuvremenu, Ferdi je oslonac našao i u jednoj crkvi u Zagrebu koja, kaže, mnogo pomaže izbjeglicama – imaju tečajeve engleskoj jezika, organiziraju druženja, pomažu u svemu u čemu mogu.

U sklopu takvih aktivnosti, zajedno s još nekoliko tražitelja azila sudjelovao je nedavno dva tjedna u Fužinama u programu ‘Reviewing our mind’, s naglaskom na važnost interakcije između izbjeglica i lokalnog stanovništva.

“Puno smo naučili o izmirenju, o tome kako biti bolji ljudi, kako tretirati svoje susjede bolje, kako gledati osobu kao čovjeka, a ne kroz nacionalnost, religiju ili bilo što drugo”.

“Ovdje sada tražimo azil, smješteni smo u Porinu. Tu smo došli jer trebamo majice, jakne, cipele, svašta. I za dijete nam treba sve, odjeća i to, a ovdje sve možemo naći”, kaže Alassad.

Trgovinu – otvorenu ponedjeljkom, srijedom i petkom – vode Sara Benceković i još jedna volonterka iz udruge Are You Syrious?, a po potrebi uskaču u pomoć i drugi od 100-tinjak njihovih volontera.

No, neki od korisnika i sami su ovdje volonteri te pomažu i osjećaju se korisno, ali to je i mjesto gdje se okupljaju i druže, a dolazi ih sve više.

Ferdi Abdullahu, 32-godišnjak s Kosova, kaže da mu volontiranje daje osjećaj normalnijeg života.

Više od trgovine

“Tri puta tjedno sam sretan što se budim jer imam kamo otići, imam obvezu i to mi daje osjećaj normalnog života. Pomažem sa svime što mogu i što je potrebno. To nije samo trgovina s odjećom, nego mjesto gdje ljudi dolaze i druže se, popiju kavu, čaj, dobiju savjete o mnogim i različitim stvarima. Zbog toga se osjećaju normalnije, više ljudski jer u Porinu osjećaju psihološki pritisak i osjećaju se loše. No, kad dođu ovdje je drugačije, imaju šansu družiti se s mnogim ljudima, razgovarati, dobiti motivaciju”, kaže Ferdi.

Kao volonteri ovdje dolaze i Ramazan i njegova sestra Hatice iz Turske. Žive u Porinu s majkom i čekaju rješenje o azilu. Otac im je u Njemačkoj.

Ramazan pohađa školu Gustav Krklec i sada će krenuti u šesti razred. Na odličnom hrvatskom, kojem ga je učio jedan od prijatelja iz škole, kaže kako jedva čeka skori početak nastave jer mu je ipak dosadno.

“Tu dolazim pomoći, volim Are You Syrious?. Dolaze mi i prijatelji, isto volonteri, ako nema mušterija pričamo i družimo se. Puno ljudi dolazi”.

Njegova sestra ide u medicinsku školu u Zagrebu, sada će krenuti u treći razred. Slabije govori hrvatski pa s prijateljima komunicira malo na hrvatskom, malo na engleskom.

“Želja mi je biti medicinska sestra ili doktorica. Želim pomagati ljudima pa hoću biti medicinska sestra”, kaže Hatice.

Druženje izbjeglica i lokalnog stanovništva

Redoviti posjetitelj je i 36-godišnji Danishkumar Karthigesu iz Šri Lanke, koji je prije tri mjeseca u Porin stigao sa suprugom i dvoje djece. Ovdje dolazi isključivo na druženje i upoznati nove ljude, zbližiti se s domaćim ljudima.

“Smješten sam u kampu za strance, ali tamo je život dosadan. A onda sam čuo za ovo mjesto i odmah mi se svidjelo – mnogi ljudi dolaze, doniraju, upoznajem nove ljude, prijateljski mogu popričati i to me čini sretnim. Dolazim svakog tjedna. Evo, danas sam upoznao vas. A u kamp pristup nemaju ljudi izvana, tamo se samo jede, spava, internet…”.

Sa Šri Lanke otišao je zbog sigurnosti – kaže kako su nakon desetljeća rata i danas česta uhićenja zbog navodnih suradnji s tamilskim skupinama i borbe na njihovoj strani, često i lažnih prokazivanja i optužbi. Hrvatska je, kaže, dobra zemlja za život.

“Trebam siguran život, koja god zemlja, to nije problem. Posao i siguran život – na Šri Lanki imao sam dobar posao i dobru plaću, sve, ali ne i mira”.

Sara Benceković ističe da je prostor zamišljen kao integracijski centar u kojem bi se izbjeglice i lokalno stanovništvo mogli družiti i pokretati zajedničke programe.

Upute, pomoć i savjeti

“Tako da ovaj prostor u principu koristimo za sve nekakve takve programe – znači, organiziramo izložbe slika od izbjeglica i pozovemo lokalne ljude da dođu i vide, pitaju ih o njihovim pričama, kakav im je život ovdje, koje su im želje i tako. Isto tako pozivamo izbjeglice da dođu, oni ovdje dolaze koristiti besplatan ‘wi-fi’ pa pričaju s obiteljima koje su razasute po svijetu, dolaze popiti kavu, čaj, popričati s nekim – da se osjećaju prihvaćeni u nekom prostoru, u nekoj zajednici, da mogu slobodno doći pitati što ih zanima. Mi ih uputimo gdje mogu potražiti odvjetničku pomoć, koga mogu pitati ako žele dovesti obitelj u Hrvatsku, kako to mogu učiniti”.

Besplatno ljetovanje

Ovog ljeta udruga je uspjela odvesti 30-ak djece izbjeglica i nekoliko majki šest dana na more u Kaštel Kambelovac, nedaleko od Splita. Besplatni smještaj i hranu u odmaralištu, kaže Benceković, donirali su Marine Kaštela usred sezone, za što su im jako zahvalni. Pozivu na donacije potrebnih stvari, poput luft-madraca, kupačih gaćica i kostima, lopti i svega ostalog odazvali su se brojni Zagrepčani i donirali sve što je trebalo. Lokalno stanovništvo na moru djecu je, ističe, prekrasno prihvatilo.

“Tamo je bilo jako puno aktivnosti – učili su plivati, veslati, žene su kuhale za lokalnu populaciju neka njihova jela, tako da je baš bilo zanimljivo. Mnogi od njih ne dolaze iz zemalja gdje ima mora, nisu nikada bili u vodi i vidjeli smo kako su oduševljeni ovdje Bundekom i Jarunom i stalno bi se išli kupati i tako smo onda došli na tu ideju”.

Jedan od sretnika bio je i Ramazan. “Bilo je lijepo – igrali smo se, plivali, vježbali, išli smo u Split, išli smo u igraonice, bilo je super”.

Tako im dolaze ljudi s raznim kvalifikacijama – netom prije našeg posjeta jedan ih je izbjeglica zamolio mogu li mu pomoći da se nekako zaposli kao vozač jer ima položene sve kategorije, pa su krenuli u akciju da provjere kakve su i postoje li takve mogućnosti.

Besplatni dućan je tako, objašnjava, zamišljen kao dio integracijskog centra u kojemu izbjeglice mogu doći po besplatne donacije na dostojanstveniji način – jer ovo više nije krizna situacija u kojoj je, primjerice, za jaknu bitno samo da je topla.

“Pokušavamo učiniti da se stvarno osjećaju kao ljudi, da mogu doći u dućan, izabrati što im se sviđa i izaći osvježeni. I to stvarno dobro funkcionira. Pokušavamo odgovoriti i na specifične potrebe – dođu i kažu da im trebaju higijenske potrepštine, da im ne treba toliko odjeća, da je ne žele bacati, nego da je žele oprati, ali da u Porinu nemaju dovoljno dobar način pa pitaju da li možemo nabaviti deterdženta za rublje. Onda mi pokušamo raspisati akciju skupljanja deterdženata. Isto su nas molili šampone, gelove za tuširanje, bilo što za održavanje higijene”.

Odjeća i obuća su standard, no moguće je nabaviti i SIM kartice, igračke, slikovnice, filmove, knjige, kolica za djecu, nosiljke, sve higijenske potrepštine, pa povremeno čak i kuhinjske aparate.

Druženje važnije od stvari

Donacije organiziraju na Facebooku privatno ili u zajedničkim grupama poput Asylum Croatia objavljivanjem redovnih ili specifičnih potreba i onda ljudi to donose, popiju kavu i popričaju s korisnicima. Prije našeg posjeta su, kaže, bili upravo zatrpani donacijama.

A izbjeglice-volonteri upotpunjavaju poantu prostora, a to je da se lokalno stanovništvo i izbjeglice povežu, druže, postanu prijatelji – odnosno, da se razviju tople ljudske priče.

“Mogu doći ovdje čak i ako nemaju što za donirati, čisto provesti malo vremena s ljudima, mogu donirati i svoje vrijeme – to bi nam jako puno značilo, ako bi mogli s nekim tražiteljem azila raditi jedan na jedan hrvatski jezik ili voditi djecu na izlete ili nešto tako. Čisto da se mogu početi uklapati u zajednicu jer je to ono što izbjeglice sami najviše žele – super je da mi ovdje imamo donacije, ali zapravo ono što više žele je jednostavno provoditi vrijeme s ljudima”, zaključuje Benceković.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

U ponedjeljak će u hrvatske osnovne škole krenuti i 70-ak djece izbjeglica. Mnogi su već svladali hrvatski jezik, uz dodatnu nastavu, ali i zahvaljujući radionicama Crvenog križa. Njihovi aktivisti žele da integracija djece i njihovih porodica bude što uspješnija, pa organiziraju razne aktivnosti, poput uređenja škole uoči početka nastave.

Više iz rubrike TEME
POPULARNO