U Hrvatskoj ima smisla biti antifašist, jer postoje fašisti

Prosvjed antifašista s obilježjima i ikonografijom starog sustava ogorčila je i dobar dio ljevice (Al Jazeera)
Prosvjed antifašista s obilježjima i ikonografijom starog sustava ogorčila je i dobar dio ljevice (Al Jazeera)

Mnogi u Hrvatskoj upozoravaju kako je u toj zemlji na djelu povijesni revizionizam, kojim se pokušava relativizirati uloga ustaškog pokreta i nekih njegovih pripadnika i pobornika i sama tvorevina Nezavisna Država Hrvatska te da istovremeno traje obračun s tekovinama antifašističke borbe, poput preimenovanja Trga Maršala Tita u Zagrebu. Spornih tema je podosta – iako je spomen-ploča Hrvatskih obrambenih snaga iz Jasenovca premještena u Novsku, na njoj je ostao ustaški pozdrav “Za dom spremni” i ona ostaje predmet prijepora i sukoba.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ustvrdila je kako se radi o starom hrvatskom pozdravu, da bi je ubrzo demantirao i sam Zlatko Hasanbegović, glavni inicijator preimenovanja Trga Maršala Tita, koji kaže kako je pitanje treba li i Tomaš Masaryk, prvi češki predsjednik, koji je zagovarao jugoslavenstvo, imati svoju ulicu u Zagrebu. Marginalna Autohtona Hrvatska stranka prava nedavno je u središtu Zagreba spalila primjerak novina srpske manjine Novosti, tvrdeći da su pozivale na podmetanje požara u Hrvatskoj…

No, u dijelu građana koje zabrinjavaju ovakve pojave na gotovo jednako negodovanje naišao je i nedavni prosvjed njihovih “istomišljenika”, antifašističkih aktivista i lijevih političkih organizacija protiv preimenovanja Trga Maršala Tita, na kojem su se vijorile zastave sa srpom i čekićem, Socijalističke Republike Hrvatske i druga slična obilježja i ikonografija bivšeg sustava, od koje se kao suorganizator ogradila i Socijaldemokratska partija.

Pobrkana formula antifašizma

Antifašizam kako se percipira u Hrvatskoj, kaže Puhovski, pod tim se imenom drugdje uglavnom ne pojavljuje – osim djelomično u Njemačkoj – jer se smatra zastarjelim terminom, aktualnim do 1945. godine.

No, postoji građanska svijest otpora desnom radikalizmu, koju često ne formuliraju ljevičari, nego pripadnici liberalne orijentacije, koji smatraju da su desni radikalni oni koji zagađuju javni prostor.

Kad u Njemačkoj nekoliko stotina desnih radikala ima skup, tu su tisuće ljevičara i liberala koji se protive.

U Hrvatskoj toga, kaže, nema.

‘Nema javne svijesti o tomu da su neke stvari nedopustive u javnom prostoru i zato se to nadoknađuje šifrom koja je izgubila smisao, jer je pobrkala borbu protiv fašizma s ubijanjem civila nakon rata, s Titovom odgovornošću za zločine nakon rata i s velikim Titovim uspjesima u nesvrstanom svijetu, recimo u 60-im godinama. Sve se to pobrkalo u jednu formulu antifašizma i sad ispada da bez Tita antifašizma više nema’, kaže Puhovski, naglasivši da i oni koji su za ukidanje Trga Maršala Tita pokazuju totalitarne posljedice svog ponašanja.

Kritičari smatraju da lijeve antifašističke snage tako ne mogu odgovoriti na izazove koje im postavlja dio desnice. Bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović upozorava na revizionizam prema Drugom svjetskom ratu te kaže kako je na djelu sveobuhvatna desna revolucija. Relativizacija ustaštva, navodi, nosi sa sobom protueuropski vrijednosni sustav, koji uključuje mržnju prema ljudima druge vjere i nacije, a pitanje je vremena kada će, kako kaže, neoustaški sentiment dobiti praktičnu dimenziju u politici i na ulici.

Mlak i neefikasan otpor

Granice “glorifikacije ustaštva” u javnom prostoru, koje je, uza sve kritike koje mu se u pogledu antifašizma mogu uputiti, postavio još Franjo Tuđman, kaže Josipović, više ne postoje.

“Želja da se promijeni povijest, da se od ustaša, pokreta koji je predao dobar dio Hrvatske Italiji, prakticirao holokaust, počinio brojne strašne zločine protiv Židova, Srba, Roma, svojih neistomišljenika… učini ‘dobre momke’ i domoljube, a od onih koji su ustali protiv fašizma i izdaje zločince potpuno je vidljiva. Ali, hoće li se u tome uspjeti pitanje je i hrvatske budućnosti.”

S druge strane, ističe, antifašistima nedostaje strast obrane antifašizma koja bi mogla parirati strasti dijelu desnice.

“Istina, danas su mnogi resursi – od medija, financija i političkih pozicija – u rukama desnice. Ali, otpor koji revizionizmu i reafirmaciji ustaštva daju antifašisti mlak je i neefikasan. Kao da nema motiva i snage suprotstaviti se ‘uskrsnuću’ ustaštva. Posebna je odgovornost lijevih i centrističkih političkih stranaka. Neke su se priklonile vladajućoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici i antifašizam prodali za šaku vlasti ili novca.”

Ostale lijeve snage, kaže, očito su slabe i nesposobne organizirati suvisli otpor, pri čemu nisu problem zastave radničkog pokreta.

“Problem je neartikulirani program i propust da se antifašizam govorima i simbolima veže ne samo za povijest, već i za današnju i sutrašnju Hrvatsku. Da, zastave su dominantno trebale biti one suvremene hrvatske države. Korištenje samo povijesnih zastava, koje nikako ne smijemo, kao što neki komentatori čine, izjednačiti u vrijednosnom smislu s ustaškom ikonografijom, nije dobra odluka. Da, trebali su govoriti ne samo dobronamjerni glumci i kulturni radnici, već i vodeći lijevi političari. Nije moguće braniti antifašizam bez njegovih simbola i junaka, ali se u njima ne smije isrcpiti. Antifašizam mora imati relaciju prema današnjem svijetu i budućnosti.”

Egzistencija, a ne ideologija

S druge strane, analitičar Žarko Puhovski kaže da antifašizam kao koncept nema smisla, jer je njegova pretpostavka postojanje fašizma kao jedinstva ideologije, pokreta i poretka – a toga u Hrvatskoj i svijetu nema. Ipak, ima smisla biti antifašist, jer postoje fašisti.

“Ljevica na taj način uzima jednu frazu iz prošlosti ljevice kao odlučujuću za karakterizaciju današnje ljevice, a ne uzima velike dosege ljevice, kao što su ljudska građanska prava, pravo glasa i, prije svega, socijalna država, što je ljevica izborila svugdje u svijetu. Dakle, koncept jednakosti je ona uspjela sa svim ograničenjima, naravno, nametnuti drugoj strani u političkoj borbi, pa i revolucionarnoj borbi. Na to se ne oslanjaju, nego se oslanjaju na reakciju koja je bila, da kažem šahovskim terminima, iznuđena – antifašisti su se borili protiv fašizma jer nije bilo drugog načina da se naprosto preživi. Tu se radilo o egzistenciji i iz toga raditi danas ideologiju je principijelno pogrešno.”

Ono čega u Hrvatskoj ima, navodi, elementi su simpatija za ustaše. No, skupine koje s time istupaju u javnosti broje se u desecima ljudi, pa se time, smatra, posebno ljevica ne bi trebala baviti na ovaj način – umjesto fašizmom, trebala bi se baviti kapitalizmom, a upravo je obrnuto.

“Umjesto da se ne bori s neprijateljem koji sigurno ne postoji, a ne vjerujem ni da može postojati, ne bavi se nečime što je problem za ljevicu – teškom nepravdom i svime onime što događa u frazi neoliberalizma kao globalnog poretka…”

Nekritičnost ljevice

Na nekada kritičnoj ljevici ne postoji više nikakva kritičnost ili autokritičnost naspram, kako kaže, nekusnog višedesetljetnog kulta ličnosti Josipa Broza Tita, već je došlo do toga da ga se opet ponavlja kroz “priredbe”, koje su ispod razine priredbi i u jugoslavensko vrijeme.

Centar šuti, ljevica je slaba, a desnica jača

Povijesni problem u Hrvatskoj je u tome što, kaže Puhovski, postoji samo jedan antifašizam, i to je bio komunistički.

To, s jedne strane, znači ideologijsko amalgamiranje tog antifašizma, a s druge to je, ističe, sramota središnjeg centra, liberala i slično, koji se gotovo nikada ne smatraju pozvanima reagirati na desničarske provokacije.

Nositelji suprotstavljanja desnom radikalizmu u Hrvatskoj trebali bi biti ljevica i liberali, jer centar to ne čini i u kategorijama Drugog svjetskog rata pokazuje domobranske simpatije za desnicu.

Zato sve spada na ljevicu koja to nije u stanju napraviti, jer je, objašnjava, svjetonazorski i organizacijski preslaba.

‘Socijaldemokratska partija se pokušala čak ‘švercati’ u centar – bivši predsjednik SDP-a Zoran Milanović je u dva navrata za sebe rekao da je liberalni kalvinist, što god to značio. To svakako ne znači socijaldemokraciju. I tu se pokazalo da se SDP naprosto odmiče, bježi s ljevice. Onda je to ostalo manjim skupinama, sad i ovoj novoj ljevici, koje jednostavno nemaju ni organizacijsku, ni svjetonazorsku pretpostavku za to. I onda imamo takozvanu neravnotežu, u kojoj desnica – koja nije slaba, iako nije pretjerano jaka – dobiva na jačanju i snazi upravo zato što je centar šutljiv, a ljevica slaba.’

“Prije svega tako što su prihvatili najpopularniju i najgluplju verziju interpretacije političkih zbivanja, po načelu ‘neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj’, ili ‘prijatelj mog neprijatelja je moj neprijatelj’… Oni su naprosto prihvatili to da oni moraju biti protiv onih koji su, recimo, protiv druga Tita i onda su se našli u situaciji da moraju braniti Tita.”

Anđelko Milardović s Instituta za europske i globalizacijske studije smatra da se radi o krizi identiteta antifašizma u liberalnoj demokraciji 21. stoljeća. U slučaju posljednje akcije ljevice, kaže, treba se zapitati je li antifašizam samo pokriće za neokomunističke ideje.

“To se moglo vidjeti na simboličkoj razini na razvijanju zastava koje nisu službeni simboli, ustavni simboli Republike Hrvatske. Dakle, riječ je o očitoj provokaciji. Da je to druga strana napravila, desno radikalna, onda bi se sve živo diglo na noge. Ovako je to kao normalna pojava. Po meni nije normalna pojava ni A, ni B, nego oni koji su pripadnici određenih ideologija ili svjetonazora, prvo su građani i državljani Republike Hrvatske koje obvezuje Ustav. Dakle, ono što smo vidjeli tamo je, po meni, protuustavno.”

‘Dvije antifašističke Hrvatske’

Radi se, kaže, o dijelu obrazovane radikalne manjine, koja to možda shvaća kao oblik “klasne borbe”, za razliku od lijevih građana antifašista, koji djeluju u skladu s Ustavom i slijede svoje ideje u pluralnom društvu. Može se tako reći da postoje “dvije antifašističke Hrvatske”.

“Kod nas je sve podijeljeno – postoji očito jedna koja se zalaže za antifa ideju te s tog naslova i ja sam antifa, premda nisam u lijevom spektru, ali sam antifa u smislu obrane demokracije, liberalne demokracije i ljudskih prava, bez nasilja i radikalizma. U mom slučaju to znači borbu protiv lijevog i desnog radikalizma.”

Radi se, kaže, o antifašizmu “starog kova”, izgubljenog u novom vremenu i prostoru, koji upada u probleme zbog neartikuliranosti svoje misli u novim okolnostima.

“Tu je kriza. Oni bi se izvukli kada bi prihvatili do kraja Ustav Hrvatske, definirali što je to antifašizam u 21. stoljeću, otklonili se od produkata totralitarnog režima od 1945. do 1991. i definirali jednu postmodernu antifa poziciju koja bi imala smisao sadržaja. Ovako je to sve isprazno i mutno”, zaključuje Milardović.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO