Brinu li Dodika moguće evropske sankcije

Čim su predsjedniku bh. entiteta Republika Srpska Miloradu Dodiku u Washingtonu potvrđene sankcije, krenula su nagađanja da bi to mogla učiniti Europska unija. No niti jedna članica Unije nije se priključila američkim sankcijama. Posljednjih dana, ponovno se moglo čuti da Bruxelles mijenja odnos prema Dodiku i razmatra moguće sankcije, njihov oblik i konkretnu provedbu, a sve zbog opstrukcije Dejtonskog sporazuma i usporavanja Bosne i Hercegovine na europskom putu. I opet je iz europskih krugova takva informacija demantirana.

Kad su mu početkom godine uvedene sankcije, prije svega zbog poruka i djelovanja na podjeli Bosne i Hercegovine, organiziranju referenduma o obilježavanju Dana Republike Srpske, ali i stalnih najava o još jednom izjašnjavanju građana, onom o samostalnosti. U svom stilu, naslanjajući se na retoriku koju stalno koristi, Dodik je tada odgovorio kako se „osjeća ponosno“ zbog sankcija, niti ih smatra kaznom.

„Odluka je deplasirana, jer oni koji su je donijeli znaju savršeno da tamo nemam imovinu, pa nisu imali šta da blokiraju. Imovinu imam samo u Srbiji, ali nju ne doživljavam kao inostranstvo“, prokomentirao je Dodik odluku američke administracije.

No, što bi se dogodilo kad bi s jeseni u europskim krugovima bila pokrenuta priča o kažnjavanju Dodika i imaju li smisla bilo kakve sankcije kad nemaju bilo kakvog učinka osim upozorenja neposlušnom političaru?

Sankcije protiv Dodika, a ne naroda

Josip Juratović, zastupnik u njemačkom Bundestagu, podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, podsjeća kako je nedavno nepotpisivanje Ugovora o transportnoj zajednici jugoistočne Europe, čime je BiH zbog protivljenja iz Banje Luke ostala bez sredstava za velike infrastrukturne projekte, „učvrstila stavove brojnih diplomata da se napokon zauzme čvršći stav prema Dodiku“. Po njemu, eventualne sankcije obuhvatile bi zabranu putovanja u zemlje Europske unije, blokiranje bankovnih računa i zabranu poslovanja u svim državama koje su članice Unije.

Etno škole, etno bolnice, etno kazališta…

Njemački parlamentarac Josip Juratović podsjećaju kako je „narod taj koji odlučuje o svojoj sudbini“ i postavlja pitanje „što znači taj tobožnji vitalni nacionalni interes  na koji se pozivaju etno vođe“?

„Da li su im od vitalnog nacionalnog interesa etno entiteti, etno općine, etno mediji, etno škole, etno bolnice, etno kazališta, etno dječji vrtići gdje su poput podanika zgurani i zarobljeni od svojih vođa u anticivilizacijskom mentalnom ropstvu kojeg ne bilježi niti jedna država u EU“, pita Juratović.

„Ako je gladnom, obespravljenom i poniženom narodu važnije imati etno entitet, dok gledaju kako su im djeca kruha gladna, onda takvom narodu ne može pomoći niti jedna intervencija izvana jer je sam sebe osudio na propast. Poznajući društveno-političku stvarnost BiH znam da postoje društveno političke snage koje to mogu promijeniti, samo trebaju složnu podršku naroda kojem je oduzeto ljudsko dostojanstvo i koji nema više ništa za izgubiti“, poručuje.

„Dodik je nacionalni vođa koji daje izjave da ne živi u BiH, jer mu se ta država gadi, i da živi u Republici Srpskoj. On je čovjek koji sustavno proizvodi najviše nestabilnosti svojim izjavama i već je odavno trebao otići a političke scene kao i preostala dvojica nacionalnih vođa koji kumuju ovom konfuznom stanju u BIH“, poručuje Juratović.

Upitno je, po njegovom mišljenju, imaju li eventualne sankcije smisla, ali je „bitno se pošalje jasan signal da EU nije više spremna tolerirati ponašanje Dodika, koje ide na štetu svih građana BIH, a najviše je pogođen upravo njegov narod kojeg drži u nacionalnom ropstvu i strahu“.

„Bitno je da su to sankcije protiv Dodika i da se ne kažnjava cjelokupni narod“, dodaje.

Odluka na građanima

Daniel Serwer, američki stručnjak za Balkan i profesor na Sveučilištu John Hopkins u Baltimoreu, oštar je kritičar vlasti u Republici Srpskoj, ali i predsjednika tog bh. entiteta Milorada Dodika. I on smatra da „sankcije ne moraju nužno imati neposredni učinak“, ali ima „naznake da je Dodik zabrinut i stvari su se mogle pogoršati da one (američke sankcije) nisu nametnute“.

„Velika korist od sankcija često dođe kada pregovarate o njihovom ukidanju. Trenutno nismo ni blizu te točke“, ukazuje Serwer.

Napominje i kako bi „europske sankcije imale veći učinak – i zbog sinergije sa SAD-om i zbog toga što je Dodik više zainteresiran za putovanja po Europi, nego što je zainteresiran za putovanje u SAD“.

„Sankcije će pomoći, ali su bosanskohercegovački građani, a ne međunarodna zajednica, ti koji trebaju okončati Dodikovu samovoljnu vladavinu nad Republikom Srpskom. Nismo nametnuli Dejtonski sporazum sa ciljem da kontroliramo Bosnu i Hercegovinu, već da omogućimo narodu da upravlja sam sobom“, podsjeća Serwer.

U tom kontekstu, predlaže da EU i SAD jasno kažu kako će odgovoriti ako Dodik ispuni prijetnju da će održati referendum o neovisnosti. Kao odgovore navodi: „nepriznavanje, uskraćivanje pomoći i za Republiku Srpsku, i za bilo koju državu čiji dio postanu, onemogućavanje dolaska do novca Svjetske banke ili MMF-a, ali zabranu putovanja, te uskraćivanje sredstava i sastanaka s bilo kojim dužnosnikom iz Republike Srpske“. Sve to smatra „dobrim početkom“.

Neefikasno upozorenje, a ne sankcije

Nije Dodik usamljen u uvjerenju da su sankcije koje mu je početkom godine uveo SAD imale bilo kakvog učinka. Mladen Mirosavljević, profesor na Banja Luka Collegeu, podsjeća da sankcije nisu bile ništa više od „neefikasnog upozorenja“. I sa sankcijama, i bez njih, nije ni očekivao da će se Dodikova retorika promijeniti.

„Ne samo da je takva retorika njegov zaštitni znak i dio imidža, nego je to retorika kojom Dodik jedino može animirati svoje glasače. O čemu drugom da im priča: o izuzetno teškoj ekonomskoj, socijalnoj i demografskoj situaciji, o besperspektivnosti života u entitetu čiji je predsjednik, o tome da je za to kriva entitetska vlast i korumpirani sistem? Nema šanse. I to znaju svi i stranci i drugi bh. političari i sasvim je jasno da je to retorika koja služi za unutrašnjopolitičku upotrebu, pa dok traje – traje“, primjećuje Mirosavljević.

No, kad su eventualne europske sankcije u pitanju smatra da bi mogle biti „neka sasvim druga priča“. Ovisi to o tome što bi one sve podrazumijevale.

„Ako bi, na primjer, onemogućavale Dodikovu kandidaturu za funkcije na nivou BiH, a prije svega za člana Predsjedništva BiH, obavezivale bh. institucije da izvrše kontrolu Dodikove imovine i njegove familije, nemogućnost putovanja u zapadnoevropske zemlje itd. to bi već bio ozbiljan udarac Dodiku, koji bi praktično značio njegov politički knockdown“, procjenjuje Mirosavljević.

Čiji čovjek je Dodik?

Često se može čuti podsjećanje kako je Dodik na političku scenu došao na inicijativu međunarodne zajednice, pa ga i zovu „američkim čovjekom“. Iz Srpske demokratske stranke posljednjih dana su ga prozvali da je „hrvatski čovjek“, jer je navodno napravio nekoliko poteza i u korist Hrvatske, i u korist hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Dodik bi, najradije, da bude „ruski čovjek“ sudeći po nastojanju da često posjećuje Moskvu. Mirosavljević smatra da je „i dalje američki, a ne ruski igrač“.

„Dodik je i dalje američki čovjek i Amerikanci ga još nisu pustili niz vodu, pa samim tim ni EU. Ako nisam u pravu, vidjećemo da li će ta ista međunarodna zajednica dozvoliti da Dodik takav kakav jeste postane član Predsjedništva BiH, zajedno sa Draganom Čovićem i Fahrudinom Radončićem, pa i njegov predsjedavajući, koji naprimjer putuje po svijetu i priča kako je BiH nefunkcionalna država koju treba ukinuti. Ili će naći načina da to onemoguće čime bi dokazali svoj negativan stav prema Dodiku. Ukoliko postane član Predsjedništva BiH i promijeni retoriku, biće očigledno da je američki, a ne ruski igrač“, kaže Mirosavljević.

U tom smislu, nastavlja, „i EU i SAD, samo da to žele, mogu eliminisati Dodika sa političke scene kad god to požele – bilo da aktivno pomognu opoziciju, bilo da aktiviraju neki sudski proces protiv njega“.

„Očito to ne žele, jer im treba još. I to upravo takav kakav je – ranjiv, sklon kompromisima i ispunjavanju zahtjeva te iste međunarodne zajednice, a sve suprotno njegovoj javnoj retorici“, zaključuje Mirosavljević.

Izvor: Al Jazeera