Ben White: Izrael provodi aparthejd nad Palestincima

Britanski novinar, autor i aktivista Ben White ovih dana boravio je u Sarajevu gdje je u sklopu manifestacije Dani Palestine promovirao svoju knjigu Izraelski aparthejd: Vodič za početnike.

Njegovu drugu knjigu Palestinci u Izraelu: Segregacija, diskriminacija i demokratija, između ostalih uglednih ličnosti u borbi za ljudska prava, pohvalio je i borac protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici i dobitnik Nobelove nagrade za mir Desmond Tutu.

Kada je imao 17 godina, počela je Druga intifada, koja je, kako kaže, ostavila veliki utisak na njega i zainteresovala ga za pitanje Palestinaca. Tri godine kasnije, tokom studija engleske književnosti na Univerzitetu Cambridge, White je prvi put posjetio Zapadnu obalu, ostavši kod jedne porodice u Betlehemu pet sedmica.

To putovanje je, kaže, iako zvuči kao kliše, promijenilo njegov život. Nakon toga, ponovo se vraćao u Palestinu, gdje je ostajao i po nekoliko mjeseci. U nastojanju da prenese glas Palestinaca, pisao je o njihovom položaju u svjetskim medijima, nakon čega je objavio i knjige.

U međuvremenu je postao i aktivista pokreta BDS, koji zagovara bojkot i sankcioniranje Izraela, zbog čega je bio na meti mnogobrojnih kritika.

• U vašoj knjizi Izraelski aparthejd: Vodič za početnike govorite o političkom sistemu zasnovanom na rasizmu, segregaciji i kolonijalizmu, ali navodite da se ne radi o sasvim istom sistemu kao u Južnoafričkoj Republici. Ipak, vaš stav je da odbaciti aparthejd u Izraelu samo zato što nije Južnoafrička Republika znači promašiti cijelu poentu. Šta je, prema vašem mišljenju, poenta i na koji način se provodi aparthejd nad Palestincima?

Sistem koji je postojao u Južnoafričkoj Republici donio je generalno razumijevanje aparthejda, koji, međutim, u teoriji može postojati bilo gdje i Međunarodni krivični sud prepoznaje ga kao zločin. Naravno, to je uvedeno nakon onoga što se desilo u Južnoafričkoj Republici.

Postoje razni načini na koje se aparthejd provodi u praksi u Palestini. Što sam više vremena provodio tamo, više sam počeo shvatati kako je grozan sistem aparthejda, u smislu da je svaki dio života Palestinaca na neki način na udaru izraelske kolonijalističke politike – od oduzimanja zemlje do ekonomije. Kada govorimo o Zapadnoj obali i Pojasu Gaze, organizacije za ljudska prava, čak i glavne svjetske organizacije kao Amnesty International i Human Rights Watch, govore o sistemu segregacije i nejednakosti.

• Osim organizacija za ljudska prava, nedavno je komisija Ujedinjenih naroda za Zapadnu Aziju prvi put u historiji UN-a napisala izvještaj u kojem je Izrael optužen za aparthejd nad Palestincima. Šefica komisije Rima Khalaf morala je dati ostavku, a izvještaj je povučen.

Ljudi kao što je bivši američki predsjednik Jimmy Carter govorili su o Izraelu kao državi koja provodi aparthejd, ali on je pri tom mislio samo na teritorije okupirane 1967. godine. Izvještaj UN-ove Ekonomske i socijalne komisije za Zapadnu Aziju (ESCWO), kao što je i moj pristup, gleda na cjelokupnu historijsku Palestinu i govori o utjecaju cionizma i države Izrael na palestinski narod u cjelini, što uključuje izbjegličku populaciju koja nije u Palestini. To uključuje i diskriminaciju Palestinaca koji su dobili izraelsko državljanstvo. Naprimjer, oni se, kao nejevreji u državi koja sebe definira kao jevrejsku, suočavaju sa diskriminacijom u posjedovanju zemljišta, pravu na stanovanje, edukaciji, kulturnom i političkom izražavanju, dakle, u većini sfera njihovih života postoji neki oblik institucionalizirane diskriminacije. Opet, Palestinci na Zapadnoj obali su u boljoj situaciju od onih u Pojasu Gaze.

Mislim da je važno da ljudi razumiju da je tokom posljednje decenije Izrael stvorio de facto jednu državu u svim dijelovima historijske Palestine, pogotovo na Zapadnoj obali, ugradio ju je u osnovno tkivo države. Za izraelske Jevreje nema razlike između Tel Aviva i Ma'ale Adumima, velikog naselja doseljenika u blizini Istočnog Jerusalema. Različite metode kolonizacije, ne samo naselja, nego i prirodnih i turističkih mjesta, cestovnih mreža, druge infrastrukture – mnogi različiti dijelovi kolonizatorskog procesa stvorili su de facto jednu državu.

• Onda umjesto o dvodržavnom rješenju, za koje se zalaže međunarodna zajednica, vi govorite o važnosti prepoznavanja ove “jednodržavne realnosti”?

Međunarodna zajednica priča o dvodržavnom rješenju, palestinske vlasti pričaju o tome, ali realnost je sasvim drugačija. Palestinska samouprava i Palestinska oslobodilačka organizacija na neki način su zagovarale nezavisnu državu na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze, ali ja smatram da glavni element njihove strategije ima veliku manu. Jednostavnim riječima, njihova strategija glasi – “ako se budemo dobro ponašali za Amerikance, ako ih impresioniramo, SAD će izvršiti pritisak na Izrael da nam da državu”.

Ali, to ne djeluje, već više od 20 godina, od potpisivanja mirovnog sporazuma u Oslu 1993, ne djeluje tako. Izrael svake godine širi naselja i nema političke volje u SAD-u ili u Evropi da se izvrši relevantan pritisak na Izrael. Međutim, čak i sada, čak i za vrijeme američkog predsjednika Donalda Trumpa, palestinski predsjednik Mahmoud Abbas se drži ove strategije.

• Koja bi onda strategija djelovala prema vašem mišljenju?

Palestincima je dosta da im Britanci govore šta da rade, ali mogu napraviti neke opservacije šta bi se možda trebalo uraditi. Prvo, Palestinci znaju da je jedan od glavnih problema, što je ključno za njihov nacionalni projekat, podijeljenost unutar palestinske politike, između Hamasa i Fataha.

Također, potrebna je reforma, neki čak misle i promjena, predstavnika političkih tijela i struktura, jer oni na mnoge načine ne predstavljaju narod i imaju problem što se tiče odgovornosti i demokratije. Dakle, jedan veliki dio slagalice je politička nacionalna reforma, ali ne samo reforme radi, nego s ciljem da se stvori strategija o budućem djelovanju. Ovo o čemu pričam ne može se desiti preko noći.

Mislim da je u međuvremenu važno fokusirati se na prava Palestinaca kako bi se napredovalo u tom smislu. Govorimo o pravima izbjeglica da se vrate, o pravima palestinskih državljana Izraela da žive u jednakosti, a ne pod sistematskom diskriminacijom, govorimo o tome da Palestinci na Zapadnoj obali žive slobodni od vojne vladavine ili blokade. Važnu ulogu u tome imaju i kampanje solidarnosti, kao što je bojkot. Tu je važan BDS pokret.

• Kada govorite o BDS pokretu, može li se on na neki način upoređivati sa Pokretom protiv aparthejda (AAM) koji se zalagao za bojkot Južnoafričke Republike? Koliko i na koji način BDS može utjecati da se stvari promijene?

Postoje poveznice između ovih pokreta kada govorimo o inspiraciji, ali BDS ima neke poteškoće u djelovanju koje AAM nije imao. Naprimjer, Izrael i njegove pristalice napast će BDS govoreći o, kako oni to vide, antisemitizmu i govoru mržnje. U nekom kontekstu to je jako moćno oružje protiv BDS-a.

• I vas su optuživali za antisemitizam. Kako to komentarišete?

Ja sam se jednostavno osvrnuo na ono što se dešava na terenu, pomažeš da se čuje glas Palestinaca, izražavaš solidarnost sa njihovim pravom da budu slobodni i dekolonizirani. Za neke ljude jedini način da neutraliziraju ovo je da te napadnu na ličnoj osnovi i da govore o antisemitizmu. Lično govoreći, ne dozvoljavam da mi to smeta, jer to ne shvatam lično, ljudi govore glupe stvari na internetu protiv mene i to je mala cijena da se plati, to čak nije ni cijena, u poređenju sa onim što drugi ljudi proživljavaju u Palestini.

Međutim, ove optužbe zastrašuju ljude i mogu biti način da se ljudi ušutkaju i da se političari boje da govore. Sa takvim problemom se nije suočavao AAM. Također, postoji razlika u odnosu na strateške interese Zapada. Kada je Hladni rat završio strateški značaj Zapada da ima saveznika u aparthejdskom režimu Južnoafričke Republike je nestao. Dok u slučaju Izraela, sve do danas, iz ugla SAD-a i Velike Britanije postoji još mnogo strateški važnih razloga zašto su odnosi s Izraelom, ne samo iz regionalnih, nego vojnih i ekonomskih razloga, važni. To otežava da se stvori ista vrsta izolacije kao u slučaju Južnoafričke Republike, ne da nije nemoguće da se desi, ali treba duže vremena za to.

S druge strane, danas imamo društvene mreže koje nisu tada postojale. Kada je Izrael napao Gazu 2012. i 2014, Izrael je definitivno izgubio takozvanu PR bitku, zato što su ljudi vidjeli šta se dešava bez filtera. U Britaniji, naprimjer, ljudi koji su simpatizirali Izrael bili su zgroženi kada su vidjeli šta se dešava u Pojasu Gaze.

• Američki predsjednik Donald Trump izjavio je da će podržati bilo koje rješenje koje Izraelci i Palestinci izaberu. Šta vam ovo govori? Koliko će se Trump baviti mirovnim procesom na Bliskom istoku?

Očigledan problem koji svi imaju s njim je da je on nestabilan, ne znate kako će reagirati, ne znate šta će objaviti na Twitteru, ne znate koju će politiku odabrati. Cijela frka oko Katara je savršen primjer – imate državnog sekretara Rexa Tillersona koji govori jednu stvar i Trumpa koji tweeta da je Katar izvor terorizma.

Što se tiče Palestine, prije nego što je došao na poziciju predsjednika, većina ljudi je očekivala da će to biti proizraelska administracija na način koji će biti veoma različit od drugih administracija. Trump jeste drugačiji predsjednik, ali je na kraju jedna osoba u onome što je ogromna i dugovječna, tako da je nazovem, industrija mirovnog procesa, koja postoji u strukturama vlasti, ali i izvan njih, u organizacijama i institucijama. Retrospektivno, bilo je nerelano očekivati da će sve to nestati ili se odbaciti u nekoliko mjeseci.

Drugim riječima, Trump za sada igra sličnu igru kao prije, šalje svog zeta ili svoje predstavnike na razgovore, ili ide sam na njih, ali ima jedna važna stvar – on nikada eksplicitno nije rekao da podržava kreiranje palestinske države, što je drugačije od Baracka Obame, čak i od Georgea W. Busha. Kao što je rekao – “koje god rješenje vi odaberete ja se slažem, svejedno mi je”.

Što se tiče Abbasa i palestinske strategije, oni se još fokusiraju na to da budu njegovi prijatelji i palestinske vlasti se pokušavaju pozicionirati prema SAD-u kao regionalni partner, što je smiješno, kao što je naprimjer Jordan, predstavljajući se kao barijera ekstremizmu. Međutim, ako Obama i Kerry nisu mogli uspjeti, kako će to uraditi Trumpova administracija.

Na izraelskoj strani ne postoji kredibilna ponuda za Palestince, maksimalna ponuda Izraela ne daje ni minimum Palestincima, nikada nije, osim ako ne bude političkog pritiska na Izrael da to promijeni.

Taj pritisak neće doći od Trumpa ili ljudi oko njega. Trenutno se ne čini da bi Trump mogao napraviti nešto ozbiljno. Rano je reći da li će ili neće zvanično napustiti bilo koji pokušaj da traži rješenje ili da se pretvara da ga traži. To je šarada, igra koja ima mnogo zainteresovanih strana.

• Koji su njihovi interesi? Možete li opisati tu, kako nazivate, igru i šaradu?

Palestinske vlasti su zainteresovane da nastave ovu igru, jer je to jedna od rijetkih preostalih stvari koja im daje legitimnost, jer mogu reći ljudima da vode pregovore u njihovo ime sa najmoćnijom silom na svijetu. Iz jednog ugla, važno je i za Izrael, zbog onih glasova, uključujući neke vlade u evropskim zemljama koje žele staviti pritisak na Izrael, jer dok traje mirovni proces neki ljudi će reći da je važno da se to ne poremeti stavljajući pritisak na Izrael. U SAD-u postoje ljudi, elementi u institucijama koji su također zainteresovani da održavaju proces jer postoje donacije, fondovi.

Promjena će se desiti jedino ako jedan od ovih glavnih igrača pomisli da bi bila strateška prednost za njega da se pokrene jaka unilateralna akcija, ali postoji i drugi element koji nije moguće predvidjeti, a to je palestinski narod na terenu.

Niko nije mogao predvidjeti Prvu intifadu. Tako da je moguće da će ova igra biti prekinuta ne velikim političkim potezima s vrha, nego ispod. Međutim, za razliku od Prve intifade kada je “tlo bilo plodno”, tako da kažem, u smislu grupa zajednica, socijalne solidarnosti, nažalost sada u Palestini, pogotovo na Zapadnoj obali tlo nije tako plodno.

Da, dobre se stvari dešavaju, postoje politički aktivni i organizovani mladi ljudi, ali prošlo je 20 godina od takozvanog građenja države i postoji proces NGO-izacije, ovisnost o stranoj pomoći, donacijama, to dolazi s obavezama, neko vam govori šta možete raditi i koje politike možete provoditi.

Postoji slabljenje društvenog tkiva, fragmentacija na različitim nivoima, a to nije dobro za vrstu masovnog narodnog revolta. Međutim, poenta narodnog ustanka je da tek poslije shvatite da je to bilo neizbježno.

• Govorite o Zapadnoj obali, a šta je s Pojasom Gaze gdje živi dva miliona Palestinaca, kako se oni ‘uklapaju’ u mirovna rješenja?

Pojas Gaze je blokiran i okupiran sa dva miliona ljudi, većina ima manje od 18 godina. Izrael je namjerno uništio ekonomiju. Hamas bi mogao razmotriti svoje veze s Egiptom, što može odmah imati pozitivan utjecaj u humanitarnom smislu, jer se prolaz Rafah može otvoriti, gorivo može ući, hrana i slično, ali politički utjecaj, onaj dugoročni, je manje pozitivan, mogao bi još dalje udaljiti Gazu od pitanja Palestine.

Naprimjer, neki ljudi u Izraelu žele anektirati cijelu Zapadnu obalu ili dati Palestincima državljanstvo i kažu ‘da, napravit ćemo veću palestinsku populaciju, ali možemo privući i više Jevreja, to nije problem’. Ti ljudi gotovo nikad ne računaju na Pojas Gaze, jer je tamo dva miliona ljudi i oni ih žele iza žice, smatrajući to problemom Egipta. Oni se boje brojčanog stanja Palestinaca. 

To je ta naseljenička kolonijalna anoksioznost u samom srcu političkog procesa – kako napraviti jevrejsku državu na području sa nejevrejskom populacijom. To je bit cijelog problema.

Izvor: Al Jazeera