Tri stvari koje treba znati o testiranju sjevernokorejskih raketa

Sjevernokorejski lider aplaudira sa naučnicima i tehničarima sjevernokorejske Akademije odbrambenih nauka nakon testiranja rakete Hwasong-14 [KCNA/Reuters]
Sjevernokorejski lider aplaudira sa naučnicima i tehničarima sjevernokorejske Akademije odbrambenih nauka nakon testiranja rakete Hwasong-14 [KCNA/Reuters]

Piše: Alex Gatopoulos

Otkako je u decembru 2011. godine na vlast došao Kim Jong-un, Sjeverna Koreja je ubrzala program razvoja raketa, te se tempo testova značajno povećao u odnosu na vrijeme kada je vladao njegov otac Kim Jong Il. Nakon niza neuspjeha 2016. Sjeverna Koreja je ove godine napravila hrabre iskorake u svom programu razvoja raketa.

Kim Jong-un se približio ostvarenju svoje prijetnje da će SAD pretvoriti „u pepeo“ kada je 28. jula lansirana interkontinentalna balistička raketa, tvrdeći da ovaj test pokazuje sposobnost ovih raketa da dosegnu američko kopno. Ovaj test je uslijedio nekoliko sedmica nakon što je Pjongjang testirao, kako su tvrdili, prvu interkontinentalnu balističku raketu.

Odmah nakon lansiranja, američke i južnokorejske snage su izvele pet vojnih vježbi, a SAD je poslao dva supersonična mlaznjaka B-1B da nadlijeću nad korejskim poluotokom, što je bila demonstracija sile. Američki ambasador u UN-u je izjavio je SAD „završio sa razgovorima sa Sjevernom Korejom“ dok su se Donald Trump i Shinzo Abe složili kako je vrijeme da se poduzmu mjere protiv Pjongjanga.

U nastavku su objašnjenje tri tehničke prekretnice koje je Sjeverna Koreja nedavno ostvarila u dugodometnoj raketnoj tehnologiji, a evo i zašto su važne.

1. Ispaljivanje raketa gotovo vertikalno i dostizanje većih visina

Postoje značajni izazovi za testiranje dugodometnih raketa u državi koja je premalena da bi izvodila testiranja unutar svojih granica. Prvobitno je jedina opcija bila da Sjeverna Koreja lansira ove letove preko teritorija svojih susjeda. Tako je i uradila 1998., kada je testirala Taepodong-1 i ispalila ga preko japanskog kopna, što je odmah naišlo na međunarodnu osudu.

Sada je Sjeverna Koreja počela ispaljivati rakete dužeg dometa gotovo vertikalno, što se naziva „gornjom putanjom“. Ovo omogućava raketi da sleti blizu, kada se gleda horizontalno, ali da sveukupno pređe veliku razdaljinu. Veće visine su snažna indikacija novih, snažnijih motora i veće sposobnosti da nose teret na toj udaljenosti.

Ovakav način lansiranja omogućava Pjongjangu da izvodi realistične testove raketa većeg dometa. Oni također omogućavaju inženjerima da prikupe podatke koje testna raketa šalje nazad kako bi bolje razumjeli izazove s kojima se suočavaju kada dugodometna bojeva glava ponovo uđe u zemljinu atmosferu hipersoničnom brzinom, što proizvodi ogromne količine toplote usljed trenja.  

To je upravo ono što je Sjeverna Koreja uradila kada je testirala Hwasong-14 (Mars-14) četvrtog jula.

Prema Pacifičkoj komandi američke vojske ili PACOM-u, koji prati ova lansiranja, raketa je letjela 37 minuta, dostigavši maksimalnu visinu od blizu 2800 km, više od sedam puta višu od Međunarodne svemirske stanice koja je u orbiti samo nekih 400 km iznad Zemlje.

Strmo, gotovo vertikalno ispaljivanje omogućilo je raketi da pređe razdaljinu koja je ugrubo simulirala dugi let tako što je putovala više od većine raketa ali je pala nedaleko od mjesta odakle je ispaljena u Japansko more, ograničavajući diplomatsku štetu koju bi neizbježno izazvao nasumični projektil kada bi letio kroz zračni prostor susjeda.

Interkontinentalna dugodometna balistička raketa je nezgrapno ime za raketu dugog dometa koje potječe iz ere Hladnog rata, i formalno je definisana kao projektil koji može letjeti duže od 5500 km.

Prema riječima Davida Wrighta iz Unije zabrinutih naučnika, ukoliko bi Hwasong-14 bio ispaljen pod odgovarajućim uslovima mogao bi dosegnuti metu udaljenu više od 6700 km. To ubjedljivo pozicionira ovu raketu u polje dugodometnih i znači da bi potencijalno mogla pogoditi američku bazu na otoku Guamu kao i na Aljasci, iako su pomorska baza na Havajima i ostatak kontinentalnog dijela SAD-a i dalje izvan dometa.

2. Čvrsto gorivo znači brža lansiranja

Rakete na čvrsto gorivo, koje je Sjeverna Koreja prvi put testirala prije nešto više od deset godina, su brže za pripremiti i lakše ih je ispaliti.

Za razliku od tečnih goriva, koja iziskuju više vremena i ekstremno su toksična i korozivna za rukovanje, čvrsta goriva je lakše održavati i stabilnija su. Gruba analogija između ove dvije varijante je kao da poredite rakete na čvrsto gorivo sa paljenjem vatrometa napunjenih barutom umjesto da svako punite tečnim gorivom svaki put kada hoćete da ga ispalite. Čvrsto gorivo smanjuje vrijeme lansiranja sa sati na minute.

Smanjenje količine vremena od trenutka kada se baterija rakete iznosi na otvoreno da se pripremi za lansiranje, i kada je neprijatelj može opaziti, smanjuje i šanse da raketa bude otkrivena i uništena. Upotreba čvrstih goriva također smanjuje potrebu za dodatnih vozilima potrebnim za transport opasnih tečnih goriva, što raketnu bateriju čini manjom i težom za uočiti. Budući da je ovo gorivo stabilnije, to znači da može podnijeti nekoliko udaraca prilikom pomjeranja.

3. Jačanje raketnih baterija

Jačanje raketne baterije tako da može putovati bilo kuda po kopnu umjesto samo po oskudnoj sjevernokorejskoj putnoj infrastrukturi – ova država ima 724 km popločanih i 24 830 km nepopločanih puteva – proširuje spektar mjesta za njeno skrivanje.

Sjeverna Koreja je ovo postigla ojačavanjem raketnog transportera (koji se formalno naziva transporter izbacivač lanser ili TEL). Koriste se tračnice umjesto točkova, što ovim teškim vozilima omogućava da se kreću po grubim predjelima, a ne standardnim putevima koje bi nadzirali neprijatelji pokušavajući locirati raketne baterije. Rakete tankog oklopa se također  oblažu plastikom da bi lakše podnijele putovanje po divljim, grbavim putevima.

Ova poboljšanja su objedinjena u uspješnom februarskom lansiranju rakete srednjeg dometa Pukguksong-2 (Polaris-2). Analitičari širom svijeta su shvatili značaj ovog testa budući da je kombinacija čvrstog goriva, ojačanog transportera i zaštićenog oružja značila da se baterija može sakriti u šumama, ispod litica, pod mostovima – bukvalno bilo gdje – i lansirati za svega nekoliko minuta.

Šta je sljedeće u sjevernokorejskom raketnom programu?

Proizvodnja raketa naredne generacije koje mogu stići do SAD-a bit će ključna za Sjevernu Koreju.

To neće biti lagan poduhvat uzimajući u obzir komplikovanije aspekte dugog leta. Inovacije moraju biti u stanju da podnesu napetosti i nevjerovatnu toplotu do koje dolazi u raketama ponovnim ulaskom u atmosferu.

Izazova će biti u oblasti unapređenja bojeve glave i dostavnog sistema i njihovog objedinjavanja. Sjevernokorejski naučnici će se truditi da povećaju domet raketa istovremeno pokušavajući smanjiti svoje i dalje rudimentarne nuklearne uređaje kako bi bili dovoljno lagani da ih rakete mogu prenijeti do mete.

Tu je težnja za preciznošću, ako će se rakete koristiti u vojne svrhe.

Sjeverna Koreja se hvalila kako su najnoviji testovi bili veoma precizni. I dalje je nejasno na koji način se ta preciznost procjenjuje imajući u vidu da Sjeverna Koreja ne posjeduje mrežu satelita koja je u stanju da navodi udaljene bojeve glave do svojih meta, oslanjajući se na dosta manje precizan inercijski sistem navođenja projektila.

Ovaj elektronski sistem je korišten kod starijih raketa kao što je Scud. On funkcioniše na principu po kojem raketa koristi interno mjerene osnovne podatke o svojoj brzini, smjeru i na taj način, pokušava ugrubo procijeniti gdje je završila, umjesto da pomoću GPS-a odredi gdje se tačno nalazi.

Ukoliko brzi tempo testova ne bude jenjavao, Sjeverna Koreja će vjerovatno značajno unaprijediti svoj raketni program. Izgleda da je  Kim Jong-un odlučan da „često šalje male i velike ‘poklon pakete’ Jenkijima“, kako je naložio svojim naučnicima ove sedmice, prenosi državna agencija KCNA.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO