Puhalo: Dayton 2 bi trebao biti djelo nacionalista (I)

Srđan Puhalo: Činjenica je da se sve danas radi da se Bosna i Hercegovina rasturi (Al Jazeera)
Srđan Puhalo: Činjenica je da se sve danas radi da se Bosna i Hercegovina rasturi (Al Jazeera)

Srđan Puhalo (1972) je doktor socijalne psihologije; rođen je u Kalinoviku, srednju Elektrotehničku školu završio je u Sarajevu, a studije psihologije u Beogradu i Banjaluci. Živi u Banjaluci, gdje radi u marketinškoj kući Prime Communications, piše za portal Frontal.ba, analizira društvenu i političku sliku Bosne i Hercegovine. Istraživanje javnog mnijenja, socijalna i politička psihologija njegova su polja interesovanja.

Ove godine objavio je knjigu objavljenih i neobjavljenih tekstova Samo frontalno, a prošle godine objavio je istraživanje Selefije u Bosni i Hercegovini. U svojim blogovima piše o viktimizaciji, dehumanizaciji i manipulaciji žrtvama, ratnim zločinima i njihovoj percepciji u podijeljenoj bh. javnosti.

U prvom dijelu intervjua za Al Jazeeru Balkans govori o manipulaciji žrtvama, percepciji genocida, Dejtonskom mirovnom sporazumu i budućnosti Bosne i Hercegovine.

  • U Bosni i Hercegovini civilne i vojne žrtve rata prebrojavanju se prema etničkoj i vjerskoj pripadnosti. Može li se reći da se žrtve prebrojavaju prema istom principu prema kome su i postale žrtve?

– Jedna stvar je prebrojavanje žrtava, druga stvar je manipulisanje brojevima žrtava i treća stvar je manipulisanje brojem ljudi. Mi u Bosni i Hercegovini danas ne znamo koliko je ljudi pobijeno tokom rata. Dvadeset i dvije godine nakon rata, u 21. vijeku, ne postoji politička volja da se popišu žrtve. To rade nevladine organizacije, to rade neki pojedinci… To je posao koji je koristan, ali ne može biti dobar dok god to ne urade institucije sistema, jer oni daju legitimitet podacima i metodologiji. Oni daju, da tako kažem, koncenzus da Srbi, Hrvati i Bošnjaci prihvataju da su ti podaci tačni.

Zašto je bitno da znamo koliko je ljudi ubijeno i poginulo? Da se ne bi manipulisalo žrtvama. Kada popišete sve te ljude, onda popišete i broj ubijenih u pojedinim mjestima, vidite gdje su ubijeni i na koji način, pa dobijete jasnu sliku rata. Sa tim ciframa i tim analizama gubi se sva mistifikacija i magla što se tiče žrtava u ratu.

Pogledajte šta se dešava u Jasenovcu, na Bleiburgu, u Srebrenici… Jedni tvrde da je u Srebrenici ubijeno 8.000 ljudi, neko tvrdi da to nije ni 1.000 ili 2.000 ljudi. Umjesto da govorimo o mehanizmima ubijanja, o sistemu ubijanja, čitava priča stane na tom broju.

  • Osim što se stalno pojavljuju brojevi žrtava, malo se govori o okolnostima njihovog stradanja, torturi, lišavanju života i svega što život čini životom. Čini se da se ista situacija dešava i sa Srebrenicom?

– Ti kad kažeš genocid, tu dolazi do kuršlusa i prekida bilo kakve komunikacije. Srbi, Hrvati i Bošnjaci tu na različite načine doživljavaju i opisuju “Srebrenicu”. Kad kažeš da se desio genocid u Srebrenici, naljute se Srbi. Ali, kad kažeš da se genocid desio samo u Srebrenici, onda se naljute Bošnjaci. U jednoj rečenici koja glasi “Genocid se desio u Srebrenici i samo u Srebrenici” naljutiš i Srbe i Bošnjake.

Recimo, i sudske presude, koje uzimamo kao parametre, uzimamo selektivno. Tako Bošnjaci prihvataju presudu suda u Hagu da je u Srebrenici bio genocid, ali ne prihvataju da se on desio samo u Srebrenici, jer je samo tu i presuđeno da se desio. Srbi podržavaju odbacivanje revizije presude u tužbi Bosne I Hercegovine protiv Srbije, i tome se raduju, a ne prihvataju presudu da Srbija nije spriječila genocid u Srebrenici, a isti sud (Međunarodni sud pravde) donio je odluku.

Sve je to u funkciji prikrivanja svega onoga što se dešavalo u ratu, jer cilj svih politika u Bosni i Hercegovini je da prikažu sebe i svoj narod kao žrtve. Tu dolazi do samoviktimizacije, gdje je svaki narod najveća žrtva, gdje su svi drugi zločinci. Jer, ako si ti žrtva, onda ti nisi mogao počiniti zločin. I svi su se branili u ovom ratu, jer ti ako se braniš, ne možeš počiniti ratni zločin. To su te glupe teze koje se nameću i koje daju alibi za sve ono što se dešavalo devedesetih godina i što se dešava 22 godine.

  • Zbog čega se čovjek gubi iz svih perspektiva govora o ratu?

– Zato što u ovom društvu ne postoji čovjek, nego postoje Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Samim tim etnička pripadnost potiskuje svu ljudskost koju imamo. Država je koncipirana po etničkim principima, glasamo po etničkim principima. Ako se ne glasa po etničkim principima, onda se Hrvati žale da su majorizirani.

Prosto, u Bosni i Hercegovini čovjek je na zadnjem mjestu, a kad je čovjek na zadnjem mjestu, onda je i ljudskost na zadnjem mjestu. Onda i moral, kao nešto što bi trebalo da nas ujedini i prema žrtvama i u životu je fleksibilan. Onda imaš srpski, hrvatski i bošnjački moral. Srpski heroji su za Bošnjake zločinci, bošnjački heroji su za Srbe ratni zločinci, i onda svako veliča svoje, naziva institucije po njima. S druge strane, govore kako je nepravda jer su ovi drugi na slobodi.

Kad imaš takvu situaciju, onda je veoma teško govoriti o univerzalnim vrijednostima, ljudskim vrijednostima – da je ubiti čovjeka loše, da je ubiti zatvorenika loše, da je silovati ženu loše, jer se sve svodi na ubijanje Srba, Hrvata i Bošnjaka, ili silovanje Srpkinja, Hrvatica i Bošnjakinja.

  • Je li tu ostavljen prostor za manipulaciju i za interpretiranje sudskih odluka kako kome odgovara?

– Nije on ostavljen, nego su ga osvojili domaći političari, i to “mic po mic”. To nije došlo preko noći, nego poslije nereagovanja nikoga na te prve probne balone. Poslije su oni širili priču što je više moguće. Oni tamo na Zapadu nisu mogli pretpostaviti da neko želi opstruisati Dejton i da neko ne želi da se suoči s činjenicama koje utvrde sudovi nakon godina suđenja. Oni misle da bi to svaki normalan i pristojan čovjek prihvatio vrlo rado, koristio i služio se time, ali naši mangupi u tome vide sredstvo za manipulaciju. Daje im mogućnost da na veoma lak i jednostavan način vladaju ovim narodom, skrećući pažnju sa nekih važnih tema na koje oni nemaju odgovore – ekonomija, prirodni priraštaj, zapošljavanje. zdravstvo, školstvo…

Zar nije mnogo lakše reći da si ugrožen i žrtva ne samo druga dva naroda, nego i cijelog sistema.

  • Dvadeset i pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma održava se utisak da je taj sporazum jedino što je moglo zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini. Hoće li taj sporazum ostati trajni okvir postojanja Bosne i Hercegovine?

– Neće i ne može ostati trajni, jer prije će se država raspasti nego da to bude trajno. Ili će se nešto raditi po tom pitanju da ovo šlajdranje u blatu prestane, i da se nastavi dalje, ili neće biti ove države. Ja Dejtonski sporazum danas shvatam kao švedski sto, uzima svako šta mu odgovara. On se selektivno čita i ne postoji želja da se drugi i drugačiji uvaži u okviru tog Dejtonskog sporazuma.

Mi samo gledamo interese Srba, ne vodeći računa o interesima Hrvata i Bošnjaka. Tu nije kriv Dejtonski sporazum, nego mi što ga interpretiramo. Kao što lopatom možeš ubiti čovjeka ili obrađivati baštu, ali nije lopata kriva što si njome ubio čovjeka, nego ti. Tako je i sa Dejtonom.

  • Do kada ćemo to čekati i hoće li iko ostati u državi u trenutku kad mijenjanje Dejtona bude prihvatljivo?

– Dok ovi ne izumru – ovi koji masovno i vrlo vješto koriste situaciju, ili dok odlazak u Evropu ne bude naš prioritet. Pod pritiscima ulaska u Evropsku uniju i reforme u tom pravcu, Dejtonski sporazum bi se, čini mi se, obesmislio.

  • Je li budućnost ovakve Bosne i Hercegovine uopšte izgledna i predvidiva?

– Imaš ove pesimiste, i to su ziceraši. Reći da je Bosna i Hercegovina nemoguća država, komplikovana i efikasna, to nije nikakva novost. Tu ne treba nikakva mudrolija, ni ikakva pamet. To je ono samoostvarivo proročanstvo – sve radimo da to pokažemo.

S druge strane, postavlja se pitanje šta nam je alternativa. Odnosno, da li Republika Srpska može postati država, da li Hrvati mogu dobiti autonomiju i pripajanje Hrvatskoj. Ja mislim da to ne zavisi ni od Srba, ni od Hrvata, ni od Bošnjaka, nego od nekih mnogo moćnijih sila, ali je činjenica da se sve danas radi da se Bosna i Hercegovina rasturi.

  • Postoji li budućnost Republike Srpske i je li ona kao entiteta u Bosni i Hercegovini najbolji interes srpskog naroda?

– Mislim da treba da opstane i bude Republika Srpska, iz jednog i jedinog razloga – što je to garant Srbima da će ostati u Bosni i Hercegovini. To znači da oni ne mogu zamisliti Bosnu i Hercegovinu bez Republike Srpske i bilo kakvo ukidanje Republike Srpske samo je kontraproduktivno. Može ona nama da se sviđa ili da nam se ne sviđa, možemo misliti da je nastala na genocidu ili ne moramo da mislimo, možemo misliti šta god hoćemo – ali ona je fakat i među Srbima postoji koncenzus da nje mora biti i da mora funkcionisati.

Republika Srpska sama po sebi nije problem, problem je kad ona postane sama sebi dovoljna i ne radi i ne vodi računa o interesu Bosne i Hercegovine. Oni su nas ubijedili da su to dvije isključive stvari, i to je neka mantra koja danas dominira. Ja se sjećam perioda kad je funkcionisala i Republika Srpska i Bosna i Hercegovina bez velikih animoziteta. Opet je to stvar političke volje, odnosno kako će je neko voditi i kakvu viziju ima šta da uradi sa Republikom Srpskom.

Mislim da ona treba da postoji u okviru Bosne i Hercegovine, i ako se vremenom pokaže da je to nepotrebno, i ako Srbi kažu da im nije potreba Republika Srpska, neka je ukinu. Danas ne postoji pet odsto Srba u Republici Srpskoj koji bi se odrekli Republike Srpske, i u ovome trenutku čitava ta priča je potpuno bespredmetna i jalova i samo tjera Srbe iz Bosne i Hercegovine.

  • Šta treba da se desi i uradi pa da etničke tenzije u Bosni i Hercegovini prestanu?

– Da Srbi, Hrvati i Bošnjaci donesu neki dokument, koji možeš nazvati Dejton 2, ili novi ustav, u kojim bi pristali da žive u Bosni i Hercegovini i kojim bi pristali na minimumom svojih vitalnih i nevitalnih interesa. Kad bi oni bili zadovoljni i kad bi oni to napisali, a ne međunarodna zajednica, onda bi možda etničke tenzije otišle u drugi plan. Onda bi isplivali novi problemi – ekonomija, zapošljavanje, natalitet, odlazak… i onda bi novi problemi tražili nova rješenja i nove ljude.

Pitanje je da li današnji političari imaju rješenje za to. Ja mislim da nemaju. Onda bi došla nova generacija političara, ali vrlo je važno da bi došlo do jačeg uspostavljanja zajedničkih interesa, pa bi imali zajednički sindikat prosvjetnih radnika, zdravstvenih radnika i drugih. Oni bi se borili za svoje interese na cijeloj teritoriji, i onda bi, umjesto tri javna mnijenja, možda imali jedno, bosanskohercegovačko, koje u ovom momentu ne postoji.

  • Je li taj novi ustroj Bosne i Hercegovine, nazovimo ga Dayton 2, nešto što bi trebalo da predloži ljevica ili desnica?

– Dejton 2 bi trebalo da bude djelo nacionalista, odnosno Saveza nezavisnih socijaldemokrata, Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine i Srpske demokratske stranke, u kojoj bi oni spasili državu od etničkih tenzija koje sami izazivaju. U ovom slučaju to je vrlo malo vjerovatno, ali ne mora značiti da nije nemoguće. S druge strane, od ljevice koja ne može da osvoji vlast kako možeš očekivati da osmisli i nametne Dejton 2.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Banjalučki psiholog kaže kako su političari iskoristili glasanje na referendumu o Danu bh. entiteta Republika Srpska, kao i svake izbore u Bosni i Hercegovini, kako bi izazvali strah među ljudima.

25 Sep 2016

Radovan Karadžić je kriv za genocid u Srebrenici, progon, ustrebljenje, ubojstva kao zločin, prisilna premještanja civila, širenje terora, napade na civile i uzimanje talaca. Nije kriv za genocid u sedam bh. općina. Osuđen je na 40 godina zatvora.

U Banjaluci su završeni protest opozicije i miting podrške vlastima Republike Srpske. S obzirom na to da su se održavali u isto vrijeme, pratile su ih jake mjere bezbjednosti i više od 2.000 policajaca. Protest opozicije pod nazivom “Oslobodimo Srpsku” organizovan je u parku “Mladen Stojanović”, a kontramiting vladajuće koalicije pod nazivom “Srcem za Srpsku! […]

Više iz rubrike TEME
POPULARNO