Vrtići na jaslama loših proračuna

Dok u Hrvatskoj svako treće dijete ne ide u vrtić, u BiH predškolski odgoj pohađa svako sedmo dijete (Reuters)

„Nije svejedno gdje čovjek živi, jer u manjim sredinama nema vrtića osim nekih igraonica i inicijativa privatne naravi“.

„Vrtići su stavljeni na jasle lokalnih proračuna. Koliko je lokalna zajednica uspješna i bogata toliko se sufinancira vrtić […] događa se da se puno više lokalni nogometni klub financira nego odgoj i obrazovanje za djecu“.

„Roditelji koji nemaju vrtić u svom selu su primorani koristiti ‘baka servise’, ‘tete čuvalice’ i sl. odnosno nemaju drugog izbora. Svaka zajednica bi trebala imati vrtić, barem u sklopu škole, bez obzira na broj djece, iako vrtić nije nužan preduvjet za uspješan razvoj individue“.

„Iako mi je, dok sam bila mala, majka bila posvećena maksimalno, nedostajao mi je vrtić. Nije stvar samo u znanju, nego u odnosu spram drugih, ali i o poštivanju pravila“.

Četiri svjedočenja sa četiri različita kraja Hrvatske zapravo pokazuju samo dio problema s kojima se suočavaju roditelji, ali i djeca predškolskog uzrasta. I nije taj problem samo karakterističan za Hrvatsku, koja je još i regionalni lider u obuhvatu djece koja pohađaju jaslice i vrtiće.

Kvalitetna podloga za školu

Majka dvoje djece, koja živi u Osijeku i zaposlena u zdravstvenom sustavu, svjesna je da „koliko god bilo kvalitetno vrijeme provedeno s roditeljima ili bakama, ono ne može zamijeniti vrijeme, druženje i igru s vršnjacima pod nadzorom odgajateljice“. „Dijete kroz vrtić dobije kvalitetnu ‘podlogu’ za školovanje, iako to ne smatram nužnim za dobar uspjeh u školi. Moje dijete nije pokazivalo nikakav interes za učenje slova kod kuće dok je kroz vrtić, neposredno sudjelujući u predškolskoj pripremi godinu dana starije djece, naučilo sva slova kroz druženje i igru.“

I u Hrvatskoj, i u Srbiji svako peto dijete smješteno je u jaslice. No, u Hrvatskoj je po podacima Državnog zavoda za statistiku 63 posto djece u vrtićima, u Srbiji 42 posto, dok u Bosni i Hercegovini, po podacima UNICEF-a, predškolski odgoj pohađa svako sedmo dijete. A europski standardi zahtijevaju trećinu djece u jaslicama i 90 posto u vrtićima.

Nema vrtića u svim sredinama

„Ako posmatramo ključne razloge za činjenicu da tako malo djece ide u vrtić, oni se odnose prvenstveno na sliku porodice u BiH i njen položaj, a potom na ulaganje društva u djecu“, ukazuje Ana Kotur, aktivistica za prava djece i osoba s invaliditetom.

Još opstaju stavovi da je djetetu bolje da ga čuva baka, navodi, da je taj servis unutar obitelji besplatan, uz sve to ni roditelji ne mogu izdvajati sredstva za vrtić, a onda i vrtića nema u svim sredinama, jer urbane sredine mahom imaju vrtić, a ruralne ih nemaju.

„Osim toga, jedna jednostavna matematička računica pokazala je da jedna nabavka guma za službeni automobil u bilo kojoj od institucija obezbjeđuje godinu dana boravka djetetu u vrtiću“, primjećuje.

Po njezinim riječima, „nešto što sve razvijene zemlje zovu ulaganjem u djecu najbolje objašnjava koliko gubimo, pa iz nečeg što krpimo iz godine u godinu i za što obuhvat djece mora konstantno rasti, guramo pod tepih i to osviće tek u predizbornoj kampanji kao slogan“.

„U svemu, možemo da se zapitamo koliko jedno dijete gubi u nedostatku socijalizacije i razvoja socijalnih vještina, a koliko čitave generacije jer djeca imaju potpuno različite preduslove za obrazovanje, kasnije i život. I u konačnici, djece iz marginalizovanih i manjinskih grupa ima na nivou statističke greške u redovnim vrtićima“, konstatira Kotur.

Pola općina u Hrvatskoj nema vrtić

Više je faktora zbog kojih djeca ne pohađaju neku od ustanova predškolskog odgoja, navodi Tihana Bertek koja je s Ivanom Dobrotić s Katedre za socijalnu politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu, pripremila studiju „Žena, majka, radnica“. Među ostalim, nabraja: nepostojanje vrtića ili prevelika udaljenost najbližeg vrtića, visoka cijena, ali i nezaposlenost, odnosno nizak socioekonomski status roditelja.

Edukacija ključna za razvoj djeteta

„Vrtićki način odgoja podstiče kod djeteta samostalnost, osjećaj odgovornosti i zajedništva, timski duh, disciplinu i jasne radne navike, način ophođenja sa drugima i rješavanje prvih problema i nesporazuma što jača osjećaj samopouzdanja kod djeteta što je neprocjenjivo“, smatra majka iz Sarajeva. Po njenim riječima, ta su „iskustva i period vrtićke edukacije ključna za stabilan fizički, psihički i emocionalni razvoj djeteta, što se ne može postići kod baka ili teta koliko god posvećeni oni bili“.

„S druge strane, briga o djeci nezaposlenim ženama često otežava aktivno traženje posla ili dodatno usavršavanje, pa se stvara začarani krug i žene su prisiljene ostati izvan tržišta rada. Ne smijemo zanemariti ni tradicionalna očekivanja od uloge žene u kućanstvu i obitelji koja su još uvijek prisutna u našem društvu“, podsjeća Bertek.

Govoreći o hrvatskom primjeru, navodi alarmantan podatak o gotovo polovici općina u kojima ne postoji vrtić, pa su roditelji primorani, ako mogu, voditi dijete u udaljeni susjedni grad ili općinu. Ili dijete ostaje kod kuće.

„Brojne jedinice lokalne samouprave nemaju (ili barem tvrde da nemaju) financijskih kapaciteta za izgradnju novih ili povećanje postojećih kapaciteta. Stoga je jako važno da roditelji – tamo gdje postoji potreba za programima predškolskog odgoja – stvaraju pritisak i traže od nadležnih da osiguraju te programe, bilo kroz izgradnju novih objekata, bilo poticanjem i sufinanciranjem djelatnosti dadilja ili na neki drugi način“, predlaže Bertek.

I majke u problemu

A da je i Srbija bliska situaciji u Hrvatskoj, ali i u drugim postsocijalističkim državama govori i istraživačica Jelena Ćeriman s Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. Napominje kako „treba imati u vidu da nisu sva domaćinstva u Srbiji jednako obuhvaćena institucionalnom podrškom u oblasti čuvanja, brige i nege dece“, te ukazuje na „diskrepancije na liniji centar-periferija te socijalnu i ekonomsku depriviranost domaćinstva koja će gotovo sigurno značiti isključenost iz institucionalne mreže podrške“.

Drugačije je kad dijete ne ide u vrtić

„Svaki dan nova priča. Mnogo su crtali, plesali, učili slova. I najvažnije: već u vrtiću stekla je lijepa prijateljstva koja i danas njegujemo. Uz sve to, stekla je naviku ranog ustajanja, stekla imunitet, naučila poštovati autoritet i drugare, da dijeli i pomaže. Definitivno, mnogo lijepih i pozitivnih stvari“, priča majka iz Banje Luke. Za mlađu kćer, koja ne pohađa vrtić nego ima dadilju, kaže da je „potpuno druga priča – razmažena, plače za svaku sitnicu, druži se s djecom u parku koja psuju i tuku se“.

„Usled odsustva formalne mreže podrške, odnosno nemogućnosti pristupa (bilo fizičkog: usled udaljenosti od institucija ili arhitektonskih barijera u pristupu ustanovi za decu sa teškoćama u razvoju; bilo simboličkog: usled nepoznavanja jezika većinske zajednice ili otvorene ili perfidne institucionalne diskriminacije jednog dela stanovništva), roditelji se okreću neformalnoj podršci koju čini najbliža rodbina, najčešće bake, tetke, sestre“, govori Ćeriman.

I ona problem proširuje na status žena, odnosno ekonomske eksploatacije i majki i njegovateljica. Žene, naime, čine i većinu radne snage u sektoru brige, njege i čuvanja djece, te se deficiti i štednja u okviru državnog budžeta reflektiraju direktno na materijalni status i položaj žene, primjećuje Ćeriman.

Ne propustiti važnu kariku

Na pitanje zbog čega je važno da dijete ide barem u vrtić, a pogotovo predškolsku nastavu i kakve su posljedice nemogućnosti pohađanja, pogotovo u odrastanju djeteta i demografskom razvoju određene sredine, odnosno cijele države, odgovara kako „ograničen pristup dece najmlađeg uzrasta vaspitno-obrazovnim ustanovama sužava moguće opcije za njihov razvoj, empancipaciju i naposletku integraciju u društvo“.

Istovremeno, razgranata i održiva institucionalna mreža podrške „omogućila bi majkama prevazilaženje barijere domaćeg kućnog rada“. Iako radno sposobne, majke se najčešće odriču rada izvan domaćinstva radi njege djeteta, a često i starijih ili onemoćalih članova domaćinstva, podsjeća Ćeriman.

I svatko će iz svoje roditeljske svakodnevice potvrditi riječi stručnjakinja, ukazujući na važnost odgojno-obrazovnih ustanova prije svega zbog socijaliziranja i stjecanja radnih navika, a onda i osnovnih znanja. Bez razlike bili oni iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske ili Srbije, grada ili sela, složno će reći kako je nužno ne propustiti značajnu razvojnu kariku koju samo vrtić može dati.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO