Propaganda o izbjeglicama zatvara umove

Kulturna lica Balkana, Transfiguracija, Junaid Sarieddeen, CZKD
Sarieddeen je nedavno u Beogradu održao radionicu pod nazivom 'Kulturna lica Balkana – Transfiguracija' (CZKD)

Junaid Sarieddeen je diplomirani filozof i reditelj teatarske trupe “Zoukak” iz Bejruta, koja je posvećena radu sa osetljivim zajednicama. Njihov pristup je angažovan i u sukobu sa dominantnim politikama, kapitalizmom i medijskim propagandama.

Bazirajući rad na drama-terapiji i školama Grotowskog, Barbe i Boala, svoju umetnost sprovode direktno na terenu radeći sa izbeglicama, ženama koje su žrtve nasilja, decom sa posebnim potrebama i drugim marginalizovanim grupama.

Sarieddeen je nedavno boravio u Beogradu, gde je održao radionicu, u Centru za kulturnu dekontaminaciju, pod nazivom “Kulturna lica Balkana – Transfiguracija” sa učesnicima iz Avganistana, Austrije, Sirije, Bosne i Hercegovine, Irana i Srbije.

  • Teatar “Zoukak”, u čijem ste osnivanju učestvovali 2006. godine, od početka se bavio temama sa društvene margine. Šta karakteriše Vaš rad u tim počecima i koliko je bilo komplikovano baviti se umetnošću u vreme dok su se u Libanu, usled rata, ljudi borili za život?

– Otkad smo pokrenuli “Zoukak”, svake godine trpeli smo krize na društveno-političkom nivou i nivou bezbednosti. Bilo je ratova i unutrašnjih sukoba, a izbeglice iz zemalja okruženja bile su u nevolji. Počeli smo te 2006. i odmah se suočili sa izraelsko-libanskim sukobom. Imali smo blizu milion izmeštenih ljudi, raseljenih sa juga Libana svuda po zemlji. I u to vreme počeli smo da koristimo teatar kao alat koji smo počeli da delimo sa lokalnim stanovnicima, javnim školama, izbeglicama na javnim prostorima gde su se nalazile. Razvijali smo specifične teatarske intervencije za takve okolnosti, pri čemu se teatar koristi kao sredstvo za izgradnju društvenog iskustva unutar grupe. To je trebalo da otvori prostor za promišljanje o pitanjima ličnog i zajedničkog.

To je, takođe, bio način da i mi sami preživimo na ličnim planovima. Bili smo okruženi napetim emocionalnim i političkim nasiljem. Instinkt za preživljavanje pokretao nas je na rad. Ono što smo radili bilo je suštinsko i zaista smo verovali u to. U zemlji u kojoj stalno cirkulišu krize i koja nema državnu podršku na polju kulture bavljenje teatrom moglo se činiti veoma luksuznom praksom koja se ne uklapa u osnovne potrebe na koje upućuje situacija u društvu. Ali, mi smo hteli da se profesionalno bavimo poslom, a ne kao da je u pitanju hobi. Otada je teatar za nas zadržao sve ove motive i vrednosti. Mi smo i dalje trupa koja radi u zemlji gde se ljudi diskriminišu na osnovu religije, roda, identiteta, pa čak i kad imaju posebne potrebe. Kada to imate na umu, onda je naša trupa politički stav sama po sebi, što se vrlo snažno odražava na naše umetničke prakse.

  • Osim u Libanu, radili ste u mnogim zemljama, a prošle i ove godine i u Srbiji. Pretpostavljam da se iskustva od zemlje do zemlje razlikuju i da ste morali upotrebljavati drugačije pristupe.

– Od 2006. zaista smo imali različite okolnosti raseljavanja i izbegličkih pitanja. Poslednja dešavanja tiču se sirijskih izbeglica u Libanu. Pre toga su se ticala sudanskih, iračkih, palestinskih i lokalnih libanskih izbeglica. A pratili smo i talase u kojima su izbeglice počele da se kreću posvuda i kada su pitanja povezana sa njima dominantna u svim vestima, tako da smo radili u Turskoj, Nemačkoj, Francuskoj. I u svakoj zemlji situacija je bila potpuno drugačija. Ponekad smo se, u teatarskim praksama, bazirali na performansima, pa nije bilo tekstova, a ponekad smo počinjali od nule, pisali tekstove i radili sve ostalo. Uglavnom, u tom procesu deljenja iskustva sa zajednicama tehnike su bile raznolike, ali je naša glavna ideja bila da ne sugerišemo teme, osim pri vežbama, kao alatke da se otvori kreativni prostor za deljenje, tako da obično radimo sa nekom generalnom temom koja je vrsta kišobrana i kursa radionice. I to dejstvo održava se sve do samog vrhunca radionice, a to je teatarska prezentacija.

U Srbiji sam boravio prošle godine prvi put i izbeglice su tada doživljavale Beograd i Srbiju kao privremenu bazu ili pasaž. Kada sam pričao sa ljudima, neki od njih bili su svega tri dana tu i polazili su već sutradan ili su ostajali najviše do dve nedelje. Situacija je bila užasavajuća, kao i njihova iskustva prolazaka kroz Tursku, Grčku i Makedoniju. Zaista su podelili teške priče. Bavljenje teatrom u takvim okolnostima za te ljude nije bilo moranje. Vi nemate vremena da se bavite pozorištem ako ste u takvoj dinamici kretanja; jedva da možete da se osvrnete i promislite o nečemu.

  • Ali, vratili ste se u Srbiju i zatekli novu situaciju. Važna tema koja se nametnula ove godine ima veze sa građenjem veza između izbegličkih zajednica i lokalnog stanovništva. Globalni problem jeste, kako se ispostavilo, sve negativnijie mišljenje o raseljenima.

– Ove godine bili smo šokirani. Grupe se zadržavaju po tri, šest ili više meseci. Kada smo otišli do kampa da predložimo radionicu, počeli su da prilaze mladići i devojke. Osetili smo da su počeli da žive jednu dugu rutinu tapkanja u mestu, gde su dani i vreme bez promene. I zaista su počeli da bivaju depresivni, suočeni sa beznađem. Više ne znaju hoće li krenuti napred ili nazad. Tako je teatar došao kao neka vrsta alternativnog predloga da se napravi bina na kojoj će doći do suočavanja sa problematikama. Čini se da im je bilo posebno važno da izraze lična mišljenja, ono osnovno, šta vole, a šta ne vole i tome slično. U tom smislu radionica je podsetila ljude na njihovu maštu i kreativnost, u momentu dok žive kao u zatvoru. Kamp Krnjača u Beogradu vrlo dobro je organizovan i odličan u poređenju sa nekim kampovima koje sam video, ali i dalje izgleda kao jedan čisti zatvor.[[{“attributes”:{},”fields”:{}}]]

Ove vrste situacija otvaraju dosta političkih pitanja u vezi sa granicama, nacijama itd. Ali, takođe je upitno, rekao bih, naše kapitalističko razmišljanje, zbog kojeg nismo u mogućnosti da odobrimo prisustvo osobi koja je raseljena. Umesto da gledamo na ljude kao na ljude, normalne kao mi, koji su morali da napuste svoje gradove i sada pokušavaju da nađu mesto za život, naši sistemi su se zatvorili i učinili ovakvu percepciju nemogućom. Kao da ne možemo da se više povezujemo na ljudskom nivou. Zbog toga nam izbegličko pitanje otkriva lice velike krize sa kojom je suočen svet ovih dana.

Budući da je pitanje međurelacija važno, u beogradskoj radionici pridružili su nam se lokalni stručnjaci. Njih je bilo 13 i dolazili su iz sfera umetnosti, novinarstva, politike i psihologije. Oni su radili sa 20 učesnika iz kampa Krnjača. Proveli su zajedno pet dana, svaki dan po pet sati, a radionica je kulminirala teatarskim performansom, koji je bio otvoren za javnost.

  • Dakle, ukupno 33 osobe istovremeno su učestvovale u performansu. Koji ste metod rada koristili da organizujete ceo proces i prevaziđete jezičke barijere?

– Predložio sam nekoliko vežbi koje počinju verbalnim ekspresijama, asocijacijama, mišljenjem, kretnjama telom, što je trebalo da uvede improvizaciju i stvaranje scenskih likova kako bi se kasnije postigao performans. Ove kreativne tehnike daju učesnicima šansu da podele priče o sebi, tj. o onima koje će kreirati na sceni pomoću mašte. Tehnika uglavnom počinje od teksta. Od nekog ličnog propitivanja ide se ka političkom. Individua deli svoja iskustva najpre sa grupom, a kasnije, kada grupa nešto elaborira na sceni i to deli sa publikom, scena je mesto političkog iskustva.

Tokom performansa lične priče oblikovane su na različite umetničke načine. Ne slušamo svaku osobu na sceni kako govori već postoje drugačije forme. A nije jedino bitno da se nečija priča ispriča. Potrebno je da se i publika poveže sa tim otvorenim performansom, da ga doživi i otkrije na različite načine. Inače, performans je podrazumevao učešće pet jezika, pa smo imali prevodioce, a ukupno smo komunicirali na sedam jezika: srpskom, arapskom, urduu, paštunskom, farsiju, kurdskom i engleskom. Prevodioci iz kampa prevodili su na urdu, paštunski i farsi, a ja sam prevodio na arapski i kurdski. Prema tome, performans je odražavao jezičku pluralnost, pri čemu je proces prevođenja bio njegov integrativni deo.

  • Kada govorimo o tehnikama, da li se Vaša teatarska trupa referiše na neke posebne škole?

– U “Zoukaku” upotrebljavamo dve tehnike: tehniku drama-terapije i tehniku socijalnog pozorišta. U ovoj radionici upotrebljavali smo tehniku socijalnog pozorišta zasnovanu na metodama drama-terapije. To su glavni uslovi rada koji obezbeđuju prostor okupljanja i izražavanja, sa ciljem zadobijanja kreativnog materijala koji će iznedriti pitanja o društvenim temama. Naravno, tehnike i vežbe koje upotrebljavamo vode poreklo od nekih škola, pa tako mogu pomenuti “Teatar potlačenih” Augusta Boala, zatim eksperimentalni teatar Grotowskog, Barbe i mnoge druge. Za nas je ključno da verujemo u kolektivnost kroz teatar kao praksu. Vežbe koje upotrebljavamo imaju razne izvore. Neke su nastale na osnovu našeg rada i različitih konteksta, a ostatak je baziran na metodama drama-terapije, koja je mešavina kliničke psihologije i eksperimentalnog teatra. Te metode u “Zoukaku” posebno upotrebljava jedna naša članica koja je specijalizirala drama-terapiju.

  • Propaganda o izbeglicama u mnogim zemljama navela je ljude da misle kako su izbeglice društvena pretnja, na različite načine. One (izbeglice) unapred su targetirane, pa se ustalilo opšte mišljenje protivljenja.

– Ne mogu reći da znam sve o politici, društvenim šemama i ideologijama svake zemlje, ali stalno pokušavam sebe da podsetim da, kada idemo u sve ove detalje, zaboravljamo na suštinska pitanja, a ona su u vezi s našom humanošću. Znam da su ekonomske i društvene brige velike, ali bi trebalo da budemo svesni šta je zapravo naš problem. Da li je naš problem hiljadu ili dve izbeglica u zemlji koja ima šest ili sedam miliona stanovnika? Da li je problem u slabosti sistema naše zemlje, koji je korumpiran? Da li problem leži u našoj nesposobnosti da tražimo alternative, da imamo bolju ekonomiju? Dakle, mi imamo neke generalne probleme u svakoj zemlji, a izbeglice nam pomažu da otkrijemo koliko su ti problemi duboki. Ako hoćemo da odemo do ekstrema i sve probleme svalimo na izbeglice, mi ćemo ih ubiti i pre nego što kroče u našu zemlju.

Stvara se situacija koja liči na jedno stalno, cirkularno nedopuštanje izbeglicama da dođu bilo gde. Ako njih pitate šta misle o tome, naivno će reći: “Pa imamo pravo da biramo svoj život”. Baš kao što svako od nas ima pravo da odabere mesto gde će živeti. Kao što bi svako imao pravo da ode na mesto gde oseća da pripada. Ako ja kažem da se identifikujem sa nekim tipom zajednice i njenim vrednostima i da hoću da odem da živim sa tom zajednicom, onda imam pravo da tako učinim. Imigracija nije zločin već pravo. Mi se moramo suočiti sa time šta znači biti izbeglica. Ta situacija dolazi usled patnje i smrti. Upoznao sam decu izbeglice iz Avganistana koje su roditelji poslali van zemlje jer nisu želeli da ih talibani uhvate i treniraju. Dakle, ovde govorimo o ekstremnim slučajevima nehumanosti. A onda vidimo medijsku propagandu kako ljudima zatvara umove i ubeđuje ih, na primer, da su izbeglice pretnja po ekonomski sistem.

  • Ipak, u kojoj meri teatar može da utiče na promenu takvih stereotipa?

– Teatar nije mesto za “menjanje” masa. To nije mesto za promenu političke moći i zakona. On ima veze sa uticajima na manjim skalama. Naš fokus je na jednoj konkretnoj grupi koja je na sceni i to je mnogo, jer samo u teatru imate mogućnost da stvorite vrlo duboka podeljena iskustva među grupom ljudi koji dolaze iz šest ili sedam zemalja. I to je realan korak u odnosu na propagandne naslove i poruke. Činjenica da nam savremena politika nije dala prostora da takvo nešto uradimo upravo čini teatarski prostor političnim. Koliko sam primetio u Beogradu, takođe postoje problemi sa javnim prostorima. A u Libanu ih više i nemamo. Tamo ne žele zajedničke prostore za ljude. Time teatar dobija sve veću važnost jer obezbeđuje zajedničke, javne prostore, pa je u tom smislu izrazito političan.

Izvor: Al Jazeera