Ratni ramazani u Bagdadu bez najmilijih

Prije invazije koju je predvodio SAD i kasnije okupacije Iraka 2003, Mohamed al-Azawi je radio kao univerzitetski profesor u Bagdadu. Iz sigurnosnih razloga, bio je prisiljen da ostavi suprugu i djecu tokom rata u Iraku. Preselio se u Jordan, zatim Siriju, pa Bahrein i konačno u Dohu, gdje živi od 2010.

Doha – „Znači, želite znati više o ramazanu u Iraku?“, kaže Mohamed sa osmijehom na licu dok mi otvara vrata.

U kući je tiho. Mohamed živi sam veći dio godine, ali njegova supruga Hayfaa je danas tu, u rijetkoj posjeti iz Bagdada. I ona se smiješi zbog entuzijazma svoga muža.

„Ja vam mogu pričati o ramazanu do rata i neću biti u stanju da pričam o detaljima u vezi hrane“, dodaje Mohamed. „Moja supruga će biti puno bolja u tom dijelu.“

Mohamed poseže za daljinskim da utiša ton na TV-u, „da nas ne ometa“. Hayfaa dodaje da ga može ugasiti, ali on se šali: „U Iraku je tradicija da se ostavi upaljen TV u pozadini“.

Mohamed je proveo djetinjstvo u Bagdadu, gdje se cijela porodica okupljala oko iftarskih jela serviranih na bošči, na podu porodičnog doma: neizostavni su bili kubbab (aromatično punjeno tijesto), threed (posebno jelo od riže) i mahalabiya (puding).

„Kada sam bio dijete, imali smo običaj uzeti prazne tegle od džema, staviti u njih svijeće i nositi ih kao lampe“, priča Mohamed. Također se prisjeća kako su djeca kucala na vrata u komšiluku, tražeći bombone i slatkiše.

Uzbuđenje pred Bajram

Pred kraj mjeseca, djeca bi uzbuđeno čekala Bajram. „Bajramsku odjeću smo pripremali za ramazan i noć prije Bajrama je bila spremna“, kaže Mohamed. „Sva djeca su išla na karnevale, gdje su se igrala i zabavljala, i naravno, dobijali smo bajramluk [novac koji se daje djeci tokom Bajrama].”

Iako je Mohamed otišao iz Iraka nedugo nakon početka invazije 2003, njegova supruga i četvero djece ostali su u Iraku.

„Napustio sam Bagdad nedugo nakon početka invazije, tako da su moja sjećanja zamrznuta u vremenu“, kaže on, napomenuvši da je otišao zbog prijetnji smrću i ciljanih ubistava stotina iračkih intelektualaca i akademika u toku rata.

Ramazanske tradicije u Iraku jedva da uspijevaju preživjeti rat koji je u toku, kaže Hayfaa.

„Mogla bih vam pričati kako su se ranije porodice okupljale, kako su žene iz komšiluka pripremale maamoul (slatkiše punjene hurmama) kubbab zajedno“, kaže ona.

Hayfaa se prisjeća kako je njena porodica običavala pripremiti toliko hrane da su morali posuđivati velike lonce i tave iz pekare u ulici: „To je bila hrana namijenjena da se dijeli.“

Tokom rata, struje često nije bilo po nekoliko sati, pa iračke porodice nisu mogle pripremati mnoga od tradicionalnih jela. Iračka vlada je također počela smanjivati porcije namirnica koje su dijeljene porodicama, ukinuvši sve osim nekvalitetne riže „koja, kada se kuha, miriše na plastiku“, kaže Hayfaa.

Porodice više nisu mogle pozivati goste na iftar jer su mnogi od zaposlenih članova njihove porodice bili ili u zatvoru ili mrtvi.

„Nakon američke invazije, više ne možete osjetiti sreću ramazana kada nekih članova porodice nema i većina porodica ne može priuštiti da poziva druge na iftar kad nema njihovih izdržavatelja“, kaže Mohamed. „[Članovi porodice] se i dalje okupljaju za iftar. U dnevnom boravku se prostre bošča i cijela porodica, mladi i stari, muškarci i žene, zajedno jedu.“

Jedno od glavnih jela koje Hayfaa priprema unaprijed je kibbeh (lopta od tijesta punjena mljevenim mesom). Tako pripremljeno tijesto se stavi u zamrzivač, pa se pomalo može vaditi i pržiti svaki dan.

„Znate da je ramazan u Bagdadu kada deset minuta prije iftara vidite djecu kako trče od vrata do vrata sa tanjirima u rukama“, kaže Hayfaa, i smije se sjetivši se tog prizora. „Bivao je to beskrajan niz tanjira iz različitih kuća da, kada je bilo vrijeme da se tanjiri vrate, niste znali koji tanjir kome pripada. Sada ljudi više ne mogu priuštiti da budu tako darežljivi.“

Zbog nestanaka struje, malo je ljudi moglo vidjeti obavijest o početku ramazana na televiziji, kaže ona; umjesto tog, volonteri su se vozili po naselju uzvikujući „Sutra je ramazan“. Sa zvučnika iz džamija također je odjekivao povik “Allahu ekber” (“Bog je velik”) u znak dobrodošlice svetom mjesecu.

Zbog nestanaka struje i nepouzdanih frižidera, porodice su bile prisiljene da „izbezumljeno pripremaju kibbeh i kuhaju ga isti dan“ – što je iscrpljujući proces, potvrđuje Hayfaa.

 „Ramazan još traje i morali smo kuhati“, kaže ona tiho.

Žal za domovinom

Ali mnoge druge ramazanske tradicije su izumrle zbog ekonomskih poteškoća i nestabilne sigurnosne situacije, kaže Mohamed. „Može se desiti da krenete u džamiju ili nekome na iftar i eksplodira automobilska bomba“, dodaje on. „Osim tog, ljudi stalno nestaju, pa su svi preokupirani opstankom.“

Za ramazanska jela potrebni su skupi sastojci, pa mnoge iračke porodice, osiromašene zbog rata, mogu priuštiti samo da isprže paradajz i patlidžan za iftar.

Mohamed se prisjeća lokalnog iračkog TV programa pod nazivom “Iftar je na naš račun”, u kojem je televizijska ekipa kucala na vrata najsiromašnijih porodica u Bagdadu.

„Odvedu ih u trgovinu da kupe hranu i osnovne potrepštine. Također su donosili nove kućanske aparate. Na kraju epizode davali su porodici novac za proslavu Bajrama i kupovinu nove odjeće“, kaže Mohamed s osmijehom. „Lijepo je to vidjeti, posebno kada se uzme u obzir sve što se dešava.“

Drugi Iračani sa dovoljnim primanjima također pripremaju hranu koju dijele siromašnima u toku ramazana.

Još jedna tradicija koja je preživjela je igra muhabis (prsten) u kojoj se muškarci okupe u timovima u lokalnim kafićima. Jedan član tima sakrije prsten u jedan od dlanova, dok drugi članovi tima moraju pogađati kod koga je prsten.

„Odrasli muškarci igraju ovu igru i ona je sastavni dio ramazanske tradicije“, kaže Hayfaa. „Igra se nekoliko krugova, a pobjednički tim za nagradu dobije kulu od slatkiša, od jalebija ili od baklave.“

Prije Bajrama, žene u naselju su se okupljale u jednoj kući da kuhaju tradicionalne slastice nazvane klecha ili kaak (slatkiši kružnog oblika napravljeni od susama i obično punjeni pastom od datula). Svaka žena je donosila tanjire sa različitim sastojcima.

„Nakon pripreme, nosili smo ih u pekaru u ulici da ih tamo ispeku u jednoj od svojih velikih pećnica“, prisjeća se Hayfaa.

Tokom jednog perioda za vrijeme opsade nametnute nakon prvog Zaljevskog rata, vladala je takva nestašića šećera da su morali zatvoriti gotovo sve radnje sa slatkišima, a Hayfaa kaže „Odnijela sam svoj šećer pekarima i zamijenila ih za lokum, i druge slatkiše kako bih imala nešto slatko tokom ramazana.“

U Dohi, Hayfaa odlazi u kuhinju i nakon nekoliko trenutaka se vraća, noseći tanjir sa poslasticom kaak. Njen muž odsutno uzima jedan komad i stavlja ga na sto. Naginje se nazad na kauču i trlja oči.

„Iračani nikada zapravo ne žele napustiti svoju domovinu. Bilo je nezamislivo emigrirati jer se nigdje izvan Iraka ne možete zapravo skrasiti“, kaže on.

„Bio sam u Bahreinu neko vrijeme i tamo imaju jedno jelo koje je slično našem, iračkom jelu. Zove se harees [mesna kaša], ali mi odozgo pospemo cimet i šećer.“

Mohamed se smije, gleda po prostoriji, a onda uzdiše. „Tokom jednog od iftara, pitao samo svog domaćina Bahreinca mogu li dobiti malo cimeta uz harees i on se nasmijao“, prisjeća se on.

„Čudno je živjeti tako dugo izvan Bagdada.“

Izvor: Al Jazeera