Fotopriča: Prođite stazom otpora u Palestini
Staza Masar Ibrahim nije obična pješačka staza. Ova duga staza proteže se duž 321 km okupirane Zapadne obale, od maslinika i voćnjaka Jenina na sjeveru do vjetrovite pustinje u Hebronu na jugu.
Cilj ove staze, partnera regionalne staze Abraham, jeste stvoriti prilike za ljude iz različitih krajeva, kultura i religija da se sastanu, razgovaraju i šetaju zajedno. Stotine posjetitelja iz cijelog svijeta dolaze svake godine da prepješače ovu stazu, koja je unaprijeđena 2014. zahvaljujući grantu Svjetske banke u iznosu 2,3 miliona dolara, što je rezultiralo boljim smjernicama, treninzima za vodiče i boljim mapama, između ostalog.
Ali ilegalna izraelska naselja okružuju ovu stazu sa svih strana, a vodiči pričaju kako se dešava da doseljenici teroriziraju mještane. Vodiči vode turiste da upoznaju farmere čije su koze i stabla maslina bili napadnuti.
„Ovo selo kao da je opkoljeno“, kaže vodič Anwar dok se približava Aqrabi, zajednici jugoistočno od Nablusa. Okruženo visokim stablima masline, debelim i kvrgavim, ovo selo nosi arapsko ime koje znači „škorpija“.
„Postoje dijelovi kojima bismo voljeli šetati, ali ne možemo, zbog naselja“, dodaje on.
Uprkos izazovima izraelske okupacije, turizam na lokalnom nivou pokušava izgraditi palestinsko društvo kreiranjem radnih mjesta, izgradnjom samopouzdanja među lokalnim stanovništvom i očuvanjem naslijeđa. Strani posjetitelji prenoće u palestinskim kućama i dijele hranu, priče i zajedno se smiju.
Znamenita palestinska stabla masline glavni su pokretač lokalne ekonomije. Masline kojih ima 11 miliona stabala širom ove teritorije prehranjuju 100.000 porodica.
Okupacija utječe na Palestince od rane dobi. Ghassan Bani Fadel, aktivista za ljudska prava, rekao je za Al Jazeeru, “Ne moramo ničemu djecu učiti. Sve vide svojim očima”.
Manjak zemljišta na okupiranoj Zapadnoj obali mijenja socijalnu strukturu gradova kao što je Aqraba. Tradicionalno, kuće su građene u širinu, na parceli u vlasništvu porodice. Sada, kada je zemljište veoma skupo, kuće se grade u visinu.
Bilal, 52-godišnji pastir koji živi blizu Awarte, živi u strahu od izraelskih doseljenika koji okružuju njegovu zemlju. “Situacija je strašna”, kaže on. “Ali kada vidimo strane šetače, osjećamo se ugodno jer nisu doseljenici”.
Uređenje staze pratile su brojne prepreke nastale zbog izraelske okupacije Zapadne obale; šetači moraju proći nekoliko izraelskih punktova, a bodljikava žica narušava rutu.
Masar Ibrahim nije staza koje se pruža samo ruralnim krajolikom. Prolazi i kroz grad Nablus, poprište nasilja tokom druge intifade. Znakovi otpora još su prisutni na zidovima grada, uključujući prikaze lica ubijenih tokom ustanka.
Prijatni mladići rado zastanu i pričaju s turistima o politici, ali budućnost koja čeka mnoge od njih je siva; stopa nezaposlenosti mladih u Palestini u 2016. je iznosila 42 posto.
Zgrade iz osmanskog perioda u starom gradu pretrpjele su veliku štetu u izraelskoj invaziji 2002. Sada su ulice danju pune, trgovci prodaju sve od ogromnih glavica kupusa do karakterističnih sapuna. Noću sve utihne, a žuta svjetlost se presijava na stotinama godina starim pločnicima.
Šetači na stazi nailaze na gostoprimstvo uprkos jasnim znacima oskudice, Palestinci ih često pozivaju u svoj dom na jaku kafu i poslastice od tijesta.
Palestinski domovi su obično ukrašeni tradicionalnim izvezenim tapiserijama. ‘Primanje gostiju pomoglo je našoj porodici i našem selu, jer ljude zanima naša kultura’, kaže Rand Murra, kćerka vlasnika kuće-prenoćišta u selu Kafr Malek.
Šetnja stazom Masar Ibrahim pruža priliku za diskusiju o raznim temama, od palestinske politike do škotske nezavisnosti. ‘Hrabro srce je pokrenuo ustanak jer je želio djevojku, zar ne?’ mudro primjećuje upravnik kamenoloma Mohammed Hamaya.
Kamenolomi su postali jedna od najznačajnijih palestinskih industrija, privlačeći kupce iz Zaljeva, Brazila i SAD-a.
Šetači ne mogu ne primijetiti izraelska naselja koja su se ušunjala širom Zapadne obale, kao ovdje u Kokhav HaShaharu.
Noura Abu Khurbesh, domaćica u jednoj od kuća-prenoćišta duž staze u mjestu Ras al-Auja, budi se prije zore da zamijesi brašno, vodu i so, i napravi tanki, elastični hljeb shraq, koji se peče nad plamenom na ogromnoj, metalnoj tepsiji.
Izvor: Al Jazeera