Bosna u 14. stoljeću: Učilište sa međunarodnom reputacijom

Bibanović smatra da je Bosna civilizacijska tvorevina koja traje (Ustupljeno Al Jazeeri)

Zoran Bibanović, ekspert za strateški razvoj turizma, u svojoj knjizi Kulturno i prirodno naslijeđe Sarajeva između ostalog iznosi argumentaciju i pisane dokaze da je na prostoru srednje Bosne u 14. stoljeću postojalo učilište sa međunarodnom reputacijom. O srednjovjekovom učilištu koje je djelovalo na prostoru Bosne i Hercegovine nema podataka u aktuelnoj historijskoj literaturi. Još se priča o jednom od najstarijih univerziteta u Evropi spominje u okvirima pretpostavki i nedokazanih tvrdnji.

Bibanović je za Al Jazeeru govorio o bogatoj historiji obrazovanja u BiH i njenoj vrijednosti na nivou svjetske ostavštine, te mogućoj eksploataciji u svojstvu turističkog resursa.

  • Mi se nalazimo na prostoru koji zbog kompleksne političke sitiuacije i etničkog bogatstva posjeduje alternativne historijske činjenice koje su ponekad međusobno kontradikotorne. Kako Vi, kao ekspert za turizam koordinirate rad sa vodičima? O kakvim činjenicama oni mogu govoriti?

U Evropskoj uniji je usvojena standardizacija edukacije i obuke turističkih vodiča urađena od strane Evropskog komiteta za standardizaciju – CEN. Ovaj Evropski standard postoji u tri zvanične verzije (engleskoj, francuskoj, njemačkoj). Jedinstveni nastavni plan i program za sve zemlje EU-a je utvrđen na 600 sati obuke (sat 60 minuta) i obuhvata antički svijet, historiju religija, humanizam i renesansu, historiju Evrope, arhitekture i kulture i sl.

Na taj obavezni dio nastavnog programa svaka zemlja ima pravo da doda blok svoje historije (ali samo za teritoriju svoje zemlje) koliko god hoće, pa su tako kolege iz Crne Gore dodali Balšića i Njegoša još toliko sati. Još više sati su dodali Portugalci, Španjolci, Grci (koji su obuku pretvorili u trogodišnji fakultet)…

  • U krajnjem slučaju, ukoliko se odbačene alternativne historijske teorije iznose turistima, kako kontrolisati tu pojavu?

Opasnost neadekvatne interpretacije uvijek postoji. Naročito u regionu Zapadnog Balkana koje živi u zatvorenim ksenofobičnim etnocentričnim društvima u kojima vlada fantastična historiografija.

Zbog toga je EU osim jedinstvenog nastavnog plana i programa uvela i obavezu cjeloživotnog obrazovanja, sistema kontrole i doobuke. Vodiču koji ima nekoliko pismenih incident-reporta ne piše se dobro. Najbolje što mu se može desiti je da ide na ponovnu obuku po jedinstvenom planu i programu.

Doduše sve rečeno važi za normalne zemlje čijem društvu mi valjda težimo. Nažalost kod nas ne postoji bilo kakva obuka, a kamoli jedinstvena.

  • Da li po Vašem mišljenju današnje bh. društvo potiče istraživanja u oblasti historije obrazovanja i kakav je uopće odnos države prema kulturi i obrazovanju?

Iznad ulaza u dvoranu Velikog vijeća u Kneževom dvoru u Dubrovniku stoljećima je pisalo: OBLITI PRIVATORUM PUBLICA CURATE (Zaboravi privatno, djeluj javno).

Današnjim bosanskohercegovačkim smrknutim društvom upravljaju likovi ekonomske, političke i vojne moći koje je porodila oružana pljačka u posljednjem ratu. Takvo društvo je sklono zatvaranju u zajednice i rušilačkom odnosu prema unutarnjem i vanjskom svijetu. Suprotno, stvaralačka nasmiješena društva koja otvaraju zajednice i kreiraju i obogaćuju svijet, kulturu stavljaju na prvo mjesto u poretku moći.

Hrvatski sociolog Vjeran Katunarić napominje i da su stvaralačke jezgre ili elite kultura raznih naroda međusobno bliže negoli stvaralačka i rušilačka jezgra ili elita istog naroda, „ma koliko to bilo teško prihvatiti nacionalistima koji srodstvo među ljudima određuju najradije jezično u smislu govorenja istim jezikom (a ne značenja i smisla koji se jezikom izražavaju)“.

Želim zaključiti divnim motom bosanskih franjevaca koji kažu: „Vjerni Bogu, vjerni Bosni“. U kojem Bosna nije neka nadnacionalna tvorevina, već civilizacijski proces koji traje.

  • Kakva je veza turizma i historije obrazovanja u Bosni i Hercegovini? Zašto dugogodišnjeg turističkog djelatnika kao što ste Vi zanima ova tema?

Turizam je jedina ljudska djelatnost koja može valorizirati pješčane plaže, zanimljive geološke i geomorfološke oblike, vidikovce, zaštićene biljne i životinjske vrste, močvare, bare, pejzaže, izlaske i zalaske sunca… odnosno one prostore za koje druge privredne djelatnosti ne pokazuju veće interesovanje.

Po prirodi svoga posla turistički djelatnici tako moraju u izvjesnom smislu poznavati historije društva, umjetnosti, arhitekture, ljudskih prava…, osnovne pojmove iz geografije, biljni i životinjski svijet, osnove privrede mnogih zemalja, kulturu, običajna prava… da sve dotaknu, a ništa ne dovrše.

Turistička interpretacija opet mora ići brzo sa teme na temu, da mnogo toga dotakne na lagan, prihvatljiv i revijalan način, sa ciljem da zadrži pažnju slušalaca. Iz tih razloga dobre turističke ‘priče’ obiluju činjeničnim pikanterijama i kuriozitetima.

Na sreću, historija Bosne i Hercegovine je istinski eldorado za dobre turističke priče, čvrsto utemeljene na činjenicama, koje su neodoljivi izazov istraživačima, svjetskim putnicima ali i našoj domaćoj stručnoj javnosti. Jedna od tih bezbrojnih ‘priča’ je i činjenica o postojanju učilišta još u srednjovjekovnoj Bosni.

  • Gdje se tačno srednjovjekovno učilište nalazilo?

Podaci o učilištu su zapisani u jednom sudskom protokolu u Torinu 23. jula 1388. godine, kada je pred tribunalom inkvizicije odgovarao Jakob Bech. U zapisnik suda je dao izjavu da je prije otprilike deset godina bio poslan u mjesto koje se zove Bosna. U tom mjestu je po izjavi optuženog postojalo visoko učilište na kome su predavali profesori „magistri“ nauku zbog koje je Jakob i stigao na optuženičku klupu – bogumilstvo.

Vjeruje se da se učilište nalazilo u Moštrama (današnje Visoko) jer se u srednjem vijeku područje u blizini Visokog nazivalo Bosna, tu je bila i rezidencija bana, a tu su okrunjeni i pokopani vladari tokom 14. i 15. stoljeća. U Moštrama se nalazila i rezidencija ‘djeda’ Crkve bosanske. Upravo zbog toga nećemo pogriješiti ako u Moštre stavimo učilište.

  • Postoje li informacije o tome šta se izučavalo na bosanskom učilištu?

U svjedočenju Jakoba Becha pred inkvizicijskim sudom u Torinu navodi se da su na bosansko učilište dolazili studenti iz Italije da bi slušali filozofska predavanja bosanskih „magistara“. Obzirom da je nesporno utvrđeno da je učilište bilo internacionalnog značaja izučavala su se važna pitanja kao što je, vjerovatno, filozofija religije i slično. Šire elaboriranje o nastavnom programu učilišta prevazilazi moje kompetencije kao djelatnika u turizmu. Vjerujem da je veoma važno poznavanje religioznog, političkog i privrednog značaja srednjovijekovne Bosne.

Za mene je bilo veliko iznenađenje saznanje da je srednjovijekovna rudarska Bosna zbog vlastite proizvodnje gvožđa, olova, zlata, srebra… u tim vremenima bila bogata zajednica koja je očigledno imala kapacitete da izdržava takvo učilište.

Mnogo je pitanja, a za sada malo odgovora. Ostaje nesporno zapanjujuća činjenica da se uz uticaj sa istoka i zapada Evrope, tih vremena, u Bosni razvila autohtona kultura koja se zadržala nekoliko stoljeća, a potom nestala.

  • S obzirom da je postojanje srednjovjekovnog učilišta na prostoru BiH i dalje u formi teorije kojoj se određeni broj historičara protivi, kako se turistički djelatnici trebaju odnositi prema toj tvrdnji?

Podsjetio bih vas na poznati moto jednog američkog senatora koji glasi: „Svi imaju pravo na svoje mišljenje, ali niko nema pravo na svoje činjenice“.

U tom smislu napominjem da je srednjovjekovni sudski zapis iz Torina činjenica, kakve uzgred rečeno svjetska historiografija priznaje za relevantane izvore. Druga je stvar da turistički djelatnici u Bosni i Hercegovini kao i naše kolege širom svijeta rado prihvataju i hipoteze pa i fantastične priče ako one jačaju brend područja.

Mnogima je poznata fantastična priča da se mitska antička Afrodita rodila iz morske pjene. Na Kipru će vam i pokazati mjesto ‘rođenja’ Afrodite (Afroditine stijene). To mjesto je ljupka plaža između Limasola i Pafosa. Domaćini će reći: ‘Mi vjerujemo da je ovo mjesto rođenja Afrodite’. Tu je vidikovac, nekoliko restorana i to je mjesto zadržavanja bezbrojnih znatiželjnika. Na jednom od planinskih vrhova Trodosa na Kipru, u otvorenoj kapelici izložena je ikona iz prvog stoljeća(!?), koju godišnje posjeti oko sto hiljada hodočasnika sa Kipra i iz cijelog svijeta, posebno iz Rusije.

Na moje pitanje kako to da u muzeju u Nikoziji čuvaju ispod neprobojnog stakla ikonu iz osmog stoljeća, a na vrhu Trodosa drže ikonu iz prvog stoljeća, u otvorenoj kapelici bez obezbjeđenja, domaćini su mi odgovorili: ‘Mi ne tvrdimo da je ikona iz prvog stoljeća, mi kažemo da vjerujemo da je ona iz prvog stoljeća’.

Pametnom odgovora dosta.

  • Šta je to u srednjem vijeku moglo privući pažnju mladih plemića iz Evrope?

Građanski historičari datiraju kraj srednjeg vijeka padom Carigrada otkrićem Amerike ili početkom reformacije. Srednji vijek u našim krajevima se smatra razdoblje do osvajanja Osmanlija (1463).

Polovinom desetog stoljeća slavenska Bosna postaje samostalna oblast. Hrvatska povjesničarka Nada Klaić je utvrdila da je to bilo mnogo ranije, čak u ranom srednjovjekovlju. “Javna vlast je dokaz državnosti. Ne postoje politički prazni prostori. Svako selo zna kojoj državi pripada, a pašnjaci i šume su također pomno podijeljeni”, zapisala je Nada Klaić, suprotstavljajući se pisanju historije isključivo na bazi pronalaska slučajnih pismenih izvora.

Plemiće je moglo privući moderno državno uređenje, napredno i razvijeno, sa vlastitim pismom i crkvom.

‘Crkva bosanska imala je, na čelu s djedom (episkopom), već sasvim jasno formiranu vlastitu hijerarhiju i predstavljala je alternativu dislociranom bosanskom kaptolu i katoličkom biskupu koji je, boraveći u Đakovu, izgubio sve emotivne i stvarne veze s Bosnom. To posredno ukazuje da šizmatička Crkva bosanska korijeni iz katoličke biskupije (ecclesiae bosnensis) i predstavlja njezinu nekanonsku supstituciju…

Osim toga, kao što su u ostaloj srednjovjekovnoj Europi samostani, odnosno na Istoku manastiri, uz svoje duhovne funkcije, bili i komunikativni punktovi raznih putnika, tako su i hiže bosanskih krstjana bile svratišta dubrovačkih trgovaca i diplomata.

Ono što je srednjovjekovnu Bosnu razlikovalo od ostalih srednjovjekovnih država jest činjenica da u njoj nije vladalo načelo cuius regio, illius religio (čija zemlja, njegova religija), nego su bosanski kraljevi i oblasni gospodari u svoje poslove uz Crkvu bosansku sve više uključivali Katoličku crkvu, a u istočnom Humu i Srpsku Pravoslavnu crkvu. Zabilježeni su slučajevi gdje su predstavnici svih triju ovih Crkava zajedno kooperativno nastupali’ ( S.Džaja i D. Lovrenović, Srednjovjekovna crkva bosanska.)

U današnjoj državi Bosni i Hercegovini nema monumentalnih sakralnih građevina ili ruševina crkvi iz srednjeg vijeka, kao što je to slučaj u Srbiji i Makedoniji ili na zapadu u Hrvatskoj. Dok su na Istoku građeni monumentalni manastiri, a na Zapadu katedrale, na teritoriji današnje države Bosne i Hercegovine takvih građevina, u srednjem vijeku, nema. Istovremeno, bosansko feudalno društvo srednjega vijeka je bilo evropskog tipa. Dvorovi kralja i vlastele su bili uređeni po uzoru na evropske.

  • Objasnili ste da je djelovanje srednjevjekovnog učilišta bilo vezano za Crkvu bosansku, da li je nakon tog perioda dokazano postojanje drugih visokih škola u rangu evropskih fakulteta?

Oko 150 godina nakon naukovanja u Bosni nama poznatog studenta Bernarda Raskerijea, Gazi Husrev-beg pokreće rad medrese, Visoke vjerske škole (1537.) u kojoj se, osim teologije, izučavalo pravo i filozofija i koja je u vrijeme osnivanja bila u rangu tadašnjih evropskih fakulteta. Istovremeno, Gazi Husrev-beg utemeljuje (1537.) jednu od najstarijih biblioteka u Evropi. Biblioteka danas posjeduje oko 100.000 naslova, originalnih ili u ovjerenom prepisu.

Nešto ranije, prije izgradnje Kuršumli medrese i biblioteke, uporedo sa izgradnjom džamije, Gazi Husrev-beg gradi Hanikah (1531.), Visoku školu za šejhove koja je školovala derviške autoritete sufijskog misticizma.

Valja znati kao kuriozitet da je u vremenu Austro-Ugarske monarhije u Sarajevu krajem 19. stoljeća, izgrađena prva Tehnička škola (1889.) na Balkanu.

BiH ima bogatu historiju obrazovanja, daleko složeniju od mnogih evropskih centara obrazovanja, i ona seže duboko u prošlost koja nije dovoljno istražena.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Nekima bi možda više odgovaralo da ovog pisma nema na spomenicima katolicima, pravoslavcima i muslimanima, kaže Stipo Manđeralo.

Published On 31 Aug 2016
Više iz rubrike TEME
POPULARNO