Sjećanja na duh ramazana pod opsadom

Piše: Zineb Abdessadok

U 2015. godini, priobalna pokrajina na jugozapadu Jemena, poznata po svojim plodnim dolinama, opkoljena je kada je eskalirao sukob između suparničkih grupa. Blokirane su dobavljačke rute, a stanovnici Taiza izvukli su deblji kraj u ovom sukobu. Do marta 2017. godine približno 350.000 ljudi i dalje je trebalo hitnu medicinsku pomoć.

Za Bushru (prezime je izostavljeno jer njena porodica još živi u Taizu), koja se iz Taiza preselila u Dohu prošle godine, Taiz će uvijek biti grad darežljivih ljudi. Ova 39-godišnja domaćica smatra da će, bez obzira na teške ekonomske uvjete, ljudi u Taizu uvijek naći nešto da daju drugima. Ona se u nastavku prisjeća ramazana u gradu njenog djetinjstva.

…

Živjela sam u Taizu tokom opsade. Nismo mogli naći čak ni pšenicu. Imali smo samo čaj i hljeb, ali to nije najgori dio. Kako da opišem strah? Svi smo se bojali. Strah je nadirao svaki put kad bi granata proletjela iznad kuće. To je strah koji vam se uvuče u kosti i ostaje tu dugo nakon prestanka napada.

Jemen je država jednostavnih ljudi i ramazan je vrijeme okupljanja. Tokom svetog mjeseca ispunjavali su nas radost i uzbuđenje umjesto straha. Noć pred ramazan svi se okupe vani na posljednjim pripremama. Buka, uglavnom oduševljeno ćaskanje, ispunjava uličice.

Žene pripremaju hranu kao što je sambusa (prženo punjeno tijesto), tako da je spremno za prženje sutradan. Ushićena djeca igraju se na ulici, a mladići se vrzmaju po ulici jer tokom ramazanskih noći niko u Jemenu ne spava.

Pripreme iftara

Budimo se oko podneva i počinjemo se pripremati za iftar. Pripremamo luhuh, tanki hljeb nalik na palačinke, koji se jede s mesom, biberom i jogurtom zvanim laban. Tokom ramazana neophodan je i makaskas, komadići hljeba sa grožđicama i orašastim plodovima, te šafut, jelo koje se pravi od jogurta s majčinom dušicom, a jede se s hljebom.

Gradovi u Jemenu građeni su tako da je sve što vam treba blizu. Pred iftar sve postaje užurbano. Ljudi žure pokušavajući obaviti kupovinu u posljednji čas ili šalju djecu da provjere imaju li susjedi sambusas, jer nema dovoljno vremena da ovo jelo naprave sami.

Zato posvuda u Jemenu osjetite ramazan. Ulice su stalno pune i pršte od energije.

Pripreme za iftar moraju biti završene pola sata prije ezana za akšam kako bi porodica mogla sjesti za sto i upućivati molitve. Tada domaćica zapali mirisne štapiće.

Ako je u posjeti neko od rodbine iz druge države, onda se okupi cijela proširena porodica. Rođaci, tetke i amidže dolaze s punim, vrućim tanjirima. Na pod se prostre bošča i servira hrana, oko koje se svi okupe.

Davanje i dijeljenje hrane

Tradicija je takva da se serviraju raznovrsna jela u malim količinama kako se hrana ne bi bacala. Osim toga, manje porcije lakše je podijeliti s nekim.

Davanje i dijeljenje hrane veoma je važno tokom ramazana. Čak i siromašni dijele dio svoje hrane sa susjedima i obavezno je da porodica poziva goste na iftar.

Naravno, sada svi jedva sastavljaju kraj s krajem. Većina radnika nije primila plaću već osam mjeseci, ali stanovnici Jemena žilavi su ljudi. Mi imamo duh, pa ćemo preživjeti.

Prije deset godina, kad smo prvi put otišli iz Jemena, otišli smo u Irak. Nastojeći sačuvati naše jemenske tradicije, moj je muž izlazio i dovodio svakog muškarca iz Jemena koga je uspijevao naći. Kod nas se na iftaru okupljalo po 20 muškaraca odjednom – muškaraca koji su žudjeli za pravom jemenskom hranom i ramazanskim duhom naše države.

Nakon iftara ljudi su izlazili na ulice preplavivši ih, što je označavalo početak noćnih druženja. Neki od muškaraca odlazili su na mjesta okupljanja. Muškarci ostaju budni do sabaha (molitve u zoru), uzimaju abdest (ritualno umivanje) i idu u džamiju na molitvu, pripremajući se za još jedan dan posta.

Nova odjeća za blagoslov

Žene se međusobno posjećuju. Svaka donese tanjir slatkiša, a domaćica služi različita pića, kao što su mlijeko, čaj i sok od tamarinda.

Žene sjede oko niskog stola koji se zove althaght. Slatkiši kruže dok se priča o životu, Bajramu, djeci. U proteklih nekoliko godina politika i rat bile su glavne teme razgovora. Većina žena pokušavala je razabrati istinite informacije od glasina.

Noć pred Bajram, ushićenje postaje očito. Sjećam se: kad sam bila djevojčica, odjeća je te noći već bila spremna i položena na krevet i jedva smo čekali da je obučemo narednog dana.

Nova odjeća za Bajram smatra se načinom da se blagoslovi donesu u novu godinu.

Mi se i dalje držimo tih tradicija. Moj muž insistira da cijela porodica obuče novu odjeću za Bajram. To je obavezno. Niko iz naše porodice ne može izaći iz kuće na Bajram u staroj odjeći.

Dok sam odrastala, drugi dan Bajrama išli smo u Aden. Majka, sestre i ja iznajmljivale smo kuću pored vode. Sjećam se šetnji u Adenu. Bogati Jemenci u najljepšoj bajramskoj odjeći šetali su, a prodavači slatkiša bili su na ulicama.

Lako je zaboraviti da je Jemen nekad bio radosno mjesto vedrog duha kada stalno dolaze nove vijesti o smrti, gladi i koleri. Ali ima još nade za Jemen.

Izvor: Al Jazeera