Narodni heroj priznat u svijetu, ponižen u domovini
Uzdignute pesnice Stjepana Filipovića pod vješalom i s omčom oko vrata, nekoliko trenutaka prije smrti, i zbunjeni pogledi njemačkih vojnika i četnika, sve to ovjekovječeno na jednoj fotografiji, postali su simbol antifašističke borbe naroda Jugoslavije. I ne samo bivše zajedničke države, nego i svijeta jer je ta fotografija i dio stalnog postava Memorijalnog muzeja holokausta u Washingtonu. Zajedno sa svim drugim artefaktima, jedan od je simbola ključnih trenutaka povijesti čovječanstva.
No, ono što je drugima ponos, očito je na domaćem terenu – sramota. Na primjeru odnosa prema hrabrom djelu tog narodnog heroja, a spomen na Stjepana Filipovića u rodnom mu kraju prekinut je jednim nasilnim činom, zapravo se očituje i odnos prema jednom vremenu, njegovim akterima i, uopće, cijeloj antifašističkoj borbi.
Filipovićevo hrabro držanje poslužilo je kao inspiracija za podizanje dvaju spomenika. Jedan je podignut nedaleko od Valjeva, grada u Srbiji u kojem je Filipović prije 75 godina pogubljen. Drugi je podignut u rodnom mu Opuzenu, hrvatskom gradiću na ušću Neretve u Jadransko more. Prvi i danas ponosno stoji na valjevskom brdu Vidrak; drugog su minirali nepoznati počinitelji u ljeto 1991. godine.
Zbog hrabrog držanja pod vješalima Filipović je proglašen narodnim herojem
„I punih četvrt stoljeća traje borba da obnovimo i vratimo taj spomenik. Cijeli svijet mu se klanja kao simbolu borbe protiv fašizma, a naši ovdje su svaki spomen na njega uništili. Kao da ga nikad bilo nije“, konstatira Marinko Filipović, potomak narodnoga heroja.
Ponosan je na lik i djelo svoga pretka. Misli i da bi isto tako ponosni trebali biti i Hrvatska, i dolina Neretve, a pogotovo Opuzen. Marinkov djed i Stjepanov otac bili su braća, ali ih je teško vrijeme između dva svjetska rata razdvojilo. Jedan brat je ostao u Opuzenu, a drugi je selio u pokušaju da djeci stvori egzistenciju i omogući im školovanje – od Mostara, preko Županje do Kragujevca.
„I u tom putovanju, uključivši se kao vrlo mlad u Komunističku partiju Jugoslavije i radnički pokret, kasnije i u revolucionarnu borbu protiv njemačkih nacista i domaćih izdajnika, stvarao se jedan lik velikog čovjeka. Već na početku rata iskazao je snažnu ljubav jednog sina hrvatskog naroda prema napadnutom narodu Srbije. Bio je među prvim organizatorima partizanskih odreda i kao Hrvat u Srbiji ušao u povijest NOB-a kao svijetli primjer politike bratstva i jedinstva“, podsjeća Filipović.
Htio spasiti ostatke spomenika, pa mu došla policija
Zahvaljujući herojstvu i hrabrosti koju je iskazao, vrlo brzo je napredovao u hijerarhiji tek ustrojenih partizanskih snaga, no u veljači 1942. godine je zarobljen, mjesecima mučen i na kraju doveden pod vješala. I s omčom oko vrata pozivao je narod, okupljen po njemačkoj zapovijedi, na borbu protiv okupatora.
„Postignut je suprotni učinak od onoga koji je neprijatelj očekivao. Umjesto poruke zastrašivanja, narod je dobio poruku ohrabrenja zahvaljujući Stjepanovom držanju. I ta fotografija obišla je svijet. A ovdje, kod nas, cijela se antifašistička priča samo deklarativno priznaje i u praksi negira“, upozorava Filipović.
Kipar Miro Vuco pored svog srušenog autorskog djela
Na svom primjeru osjetio je svu nelogičnost djelovanja sustava. Kad je spomenik njegovom pretku u Opuzenu miniran i srušen, ostatke je nekoliko ljudi uspjelo spasiti te su ih čuvali na tajnoj lokaciji i potom, uz Filipovićevu pomoć, prebacili u ljevaonicu umjetnina Ujević u Zagrebu. Namjera im je bila, u dogovoru s autorima spomenika, restaurirati vrijedno djelo spomeničke baštine.
„I onda je meni na vrata došla policija i saslušavala me, iako su brončani spomenik neki drugi htjeli rastaliti i prodati. Da ne govorim kako rušitelji spomenika nikad nisu pronađeni, niti procesuirani i kažnjeni. Dan danas spomenik nije popravljen, iako se to može za male novce uraditi. I obećali su ga obnoviti, ali vlasti stalno pričaju bajke i romane o antifašizmu i nitko neće učiniti ništa“, ogorčen je Filipović.
Polovica spomenika uništena
Spomenik Stjepanu Filipoviću jedan je od 2.964 srušena, oštećena, oskvrnuta ili uklonjena spomen-obilježja, pri čemu je 731 njih od velike umjetničke i kulturno-povijesne vrijednosti, naveo je Juraj Hrženjak u svojoj knjizi Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990 – 2000. Procjenjuje se da je u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata podignuto gotovo 6.000 spomen-obilježja. Stradalo ih je, dakle, polovica. Obnovljeno je njih 400-ak.
O tome kako su narodni heroji „po drugi put umirali od vlastitih sumještana“ redateljica Irena Škorić napravila je i film. Nazvala ga je Neželjena baština, a Filipovićev spomenik odabrala je, uz još četiri, kako bi ispričala svoju priču.
„U Drugom svjetskom ratu su ga nacisti objesili, a 1991. su ga Opuzenci minirali. Minirali su ga jer su mislili da heroju Jugoslavije nije mjesto u Hrvatskoj, zanemarujući da je Drugi svjetski rat i antifašizam svijetli dio i hrvatske povijesti. Najtužnije je zapravo da su, nakon što su ga minirali, vandali preostale dijelove koji su bili od bronce namjeravali prodati kao vrijednu sekundarnu sirovinu“, priča Škorić.
Svaki drugi spomenik posvećen antifašizmu u Hrvatskoj je srušen
Nisu uspjeli u tome, no drugdje im je to pošlo za rukom. Bez obzira što su, u obračunu s nekim neželjenim vremenima i ljudima, zapravo stradavali i spomenička baština, i kultura sjećanja na antifašističku borbu. Najočitiji primjer za to, podsjeća Škorić, predstavlja spomenik Vojina Bakića kod sela Kamenska, koji je „posvećen narodu heroju Slavonije i koji je 1992. godine raznesen eksplozivom iz devetog pokušaja“. Kasnije se u medijima govorilo da ga je srušio vjetar, dodaje Škorić.
Povijesni revizionizam na djelu
„Promijenjene društvene vrijednosti i nove političke okolnosti su međunarodno priznata umjetnička djela učinila nepoželjnima i metom vandalskih rušilačkih napada. Prema Aloisu Rieglu, koji je utemeljitelj moderne zaštite spomenika, ‘neželjena baština’ je baština koja je izgubila potomke onih koji su je stvorili, baština za koju više nema interesa. Kaže, nestali su motivi i vrijednosti koji su doveli do podizanja takvih spomenika“, objašnjava Škorić. Nada se i da njezin film, baš kao i spomenici o kojima je pričala, neće postati „neželjena baština“.
Izvor: Artizana Film Press
Žalosti je povijesni revizionizam koji je zahvatio države nastale raspadom Jugoslavije, posebno Hrvatsku i Srbiju, pri čemu se „ustaše i četnici žele prikazati kao heroji i domoljubi, partizani kao izdajice i zločinci, a stvar je upravo obrnuta“.
„Umjesto da s ponosom njegujemo antifašističku tradiciju, mi se nje odričemo i rehabilitiramo one koji su vojevali na strani Hitlera i Mussolinija te služili najstrašnijoj ideologiji koju poznaje ljudska povijest. Neki prihvaćaju taj povijesni revizionizam jer su indoktrinirani neoustaštvom i neočetništvom, drugi iz neznanja, pod utjecajem medija, dijelova crkve i nekih politika koji zagovaraju revizionizam“, konstatira Škorić.
Odavno je spomenik Stjepanu Filipoviću stavljen na listu prioriteta za restauraciju i postavljanje na novu lokaciju, čak je i Ministarstvo kulture obećalo sredstva, no sve je očito ostalo na obećanjima. Za utjehu Marinku Filipoviću, antifašistima i svima koji znaju što su u povijesti značili Stjepanovi lik i djelo ostaje činjenica da ga svijet nije zaboravio.