Riedel: Nacionalsocijalizam, holokaust i rat još su teme književnosti

Njemački univerzitetski profesor i germanist dr. Wolfgang Riedel jedan je od najvažnijih savremenih književnih znanstvenika u Njemačkoj. Profesor Riedel utemeljitelj je književne antropologije kao pravca literarnih istraživanja i redovni je profesor na Univerzitetu u Wurzburgu.

Na Filozofskom Fakultetu u Sarajevu, u okviru ciklusa javnih predstavljanja okupljenih pod zajedeničkim nazivom „Književnost i politika“, koje podupire i suorganizira Fondacija Konrad Adenauer, Riedel je održao predavanje pod nazivom Književnost i politika u doba modela „natur writinga“.

Inače, profesor Riedel već godinama gostuje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu u okviru doktorskog studija “Njemački jezik i njemačka književnost u kontekstu medijske kulture” kojeg kao međunarodni projekat vode profesori Vahidin Preljević i Vedad Smailagić.

Za Al Jazeeru profesor Riedel govori o estetskim dometima političke književnosti na njemačkom govornom području i njenoj sposobnosti da se suoči sa utvarama prošlosti i izazovima sadašnjosti.

• Okvirni naziv predavanja koja se održavaju na filozofskom fakultetu je „književnost i politika“. Njemačka je zemlja koja ima dugu i bogatu tradiciju tzv. političke književnosti, ali najpoznatija je, bar se nama u ovom kraju svijeta čini – ona koja je nastala kao neki vid otpora prema nacizmu ili kao odjek na njegove strahote. Koliko je značajno za njemačko društvo bilo Mannovo i Brechtovo odbijanje da pristanu uz nacizam i kasniji snažan kritički angažman pisaca kakvi su Heinrich Boell i Guenter Grass, među mnogima?

– Tradicija političke književnosti u Njemačkoj seže još u vrijeme koje je daleko od vremena nacionalsocijalizma i nacista. Tako je i 19. stoljeće imalo jednu doista snažnu političku književnost koja je proizilazila iz oslobodilačkih ratova protiv Napoleona i pitanja njemačkog ujedinjenja, socijalnog pitanja i radničkog pokreta. Sve te teme i svi ti fenomeni su uzrokovali jednu doista snažnu političku književnost. Međutim, nacionalsocijalizam, holokaust i Drugi svjetski rat su zaista najvažnija teme koje su dovele do političke književnosti u 20. stoljeću u njemačkom jeziku. U Starom zavjetu piše da se jedna nesreća osjeti sve do treće ili četvrte generacije, do četvrtog koljena i takav je slučaj i u Njemačkoj sa Drugim svjetskim ratom. Još uvijek možemo čitati priče i još uvijek se snimaju filmovi o Trećem rajhu o holokaustu o protjerivanju ljudi iz Njemačke u tom periodu.

To bavljenje Drugim svjetskim ratom još uvijek nije završeno u Njemačkoj. Mnogi autori su još za vrijeme Drugog svjetskog rata iz političkih razloga pobjegli u egzil i poslije 1945. godine mi smo u Njemačkoj imali dvije države – jednu socijalističku – Istočnu Njemačku i jednu demokratsku – Zapadnu Njemačku. I kako Brecht tako i Thomas Mann su u Istočnoj Njemačkoj bili mnogo više cijenjeni nego je to bio slučaj u Zapadnoj Njemačkoj.

Ljudi su u Zapadnoj Njemačkoj zamjerili Thomasu Mannu što je povodom jedne proslave Goethea otišao u Istočnu Njemačku kako bi joj prisustvovao i dugo je trebalo dok je Mann postao jedan zapadnonjemački klasik i dok su prošle sve te predrasude vezane za njegove ime i ime Bertolda Brtechta. Politička književnost poslije Drugog svjetskog rata nastala je prvenstveno iz dva razloga, odnosno postojale su dvije tematske cjeline kojima se bavila politička književnost u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Prvo je bavljenje Drugim svjetskim ratom, uzrocima i posljedicama rata, a drugo je pokret šezdesetosmaša kao jedan politički pokret mladih ljudi na zapadu koji nisu usmjereni samo protiv Trećeg rajha i prošlosti u Njemačkoj, koja je pritiskala generacije, nego je taj pokret šezdesetosmaša bio usmjeren protiv etabliranih zapadnih kapitalističkih društava.

• Koliko je slučaj Guentera Grassa specifičan za njemačko nastojanje da se suoči i u jednu ruku obračuna sa nacističkom prošlošću?

– Gunter Grass predstavlja jedan poseban slučaj u tom kontekstu jer se on tokom 1960-tih godina u vrijeme političkog angažmana Willyija Brandta dosta zalagao za njemački SPD, tako da se u tom periodu pozicionirao jasno politički i profilirao se politički, jer je javno bio ljevičar. Ali, prije nekoliko godina, u njegovoj starosti, ispostavilo da je bio i sam nacista, bio je pripadnik SS-a. To mu se doista uzelo za zlo, naročito činjenica što je to desetljećima prešućivao. Međutim, postoje određene problematične stvari koje su se mogle čitati u njemačkoj štampi i koje su bile netačne, a tvrdilo se u njima da je Gunter Grass uvijek bio nacista. U Njemačkoj imamo taj fenomen da se bavljenje prošlošću, naročito mlađom prošlošću, često ide u tom pravcu da se ljudima na neki način onemugućava mijenjanje, odnosno ne priznaje im se mogućnost da uče tokom života. Ti procesi učenja im se ne stavljaju na raspolaganje tako da imamo činjenicu da je neko ko je bio nacista sa 17 ili 18 godina, znači u vrijeme kada je bio okružen nacističkom kulturom i propagandom, tokom života može da se osloboditi te ideologije i to se mora prihvatiti. Ne može se tvrditi da neko ko je jednom bio nacista mora uvijek biti nacista.

• Pominjali ste tu dugu tradiciju „političkog pisanja“ u njemačkoj književnosti, koja je uočljiva čak i kod pisaca njemačkih romantičara Friedricha Schillera, Georga Buchnera ili Heinricha von Kleista. Koliko je danas prisutna svijest da su njemački romantičari bili čak i u književnosti veoma politički angažirani?

– Moglo bi se reći da je svijest o političkom angažmanu romantičara ipak mala danas u Njemačkoj, budući da ti stari politički problemi predstavljaju daleku prošlost. Govorimo recimo o Francuskoj revoluciji ili raspadu Starog carstva u Njemačkoj. Onaj ko je obrazovan u književno-historijskom smislu zna da su romantičari bili zainteresirani za politiku i političke fenomene i da su davali određene iskaze u vezi sa takvim događajima. Međutim u svijesti šire javnosti to ne igra neku ulogu. Kleist ima djelo koje se zove Die Hermannsschlacht i dosta se diskutovalo i danas se vodil diskusija o tome koliko to djelo sadrži određeni vid tvrdog nacionalizma, međutim ta diskusija je više rasprava unutar akademske zajednice i to je diskusija o nečemu što predstavlja daleku prošlost.

U odnosu na Kleista, Buchner je iz tog vremena vjerovatno i najprisutniji kao njemački pisac u Njemačkoj javnosti danas. On je tematizirao francusku revoluciju i tematizirao period sa početka 18. stoljeća, tako da Buchner danas, za njemačke ljevičare i prvenstveno za intelektualce ljevičare u Njemačkoj, predstavlja neku vrstu sveca.

• Pisali ste i držali predavnja o jednoj sasvim novoj i neobičnoj pojavi u njemačkoj književnosti tzv. natur writingu i spomenili ste kako se zadnjih godina piše mnogo književnosti koja je posvećena prirodi. Ne čini li vam se pomalo neobično da njemački pisci pišu „apolitičnu“ književnost u vrijeme kada sama zemlja proživljava najveće društvene i političke šokove od pada Berlinskog zida. Konkretno mislim na problem integracije stranaca, jačanje neonacističkih pokreta i izazove euroskepticizma.

– Pisanje o prirodi odnosno pomenuti natur wrigting predstavlja samo jedan segement u savremenoj njemačkoj literaturi. Pored toga, postoji i čitav niz drugih žanrova kao što je književnost migracije i sve mogući dijelovi književnosti koji se odnose na trenutna savremena dešavanja i pitanja. Međutim, mora se reći da natur writing nije samo njemački fenomen nego je internacionalni fenomen, a prvenstveno anglo-američki. Bitno je da se u tom pisanju o prirodi, natur writingu vrši jedno pomjeranje političkog fokusa sa prvenstveno društvenih pitanja na pitanja krize u prirodi. Tu se onda postavlja pitanje šta je bitnije društvena pitanja ili pitanja koja se odnose na prirodu. Tu imamo dosta različite stavove. Neki smatraju danas pitanje prirode najbitnijim dok drugi ne drže tako, i sada se u Njemačkoj vodi jedna otvorena rasprava o tom problemu.

• S druge strane, danas imamo pojavu da angažiranu književnost pišu književnici koji su u Njemačku „dospjeli“ iz drugih zemalja i kultura kao što su Saša Stanišić, Ilija Trojanow, Elfride Jelinek ili Herta Mueler. Kako objašnjavate taj fenomen?

– Ovi autori po mome mišljenju predstavljaju jedan neizmjerno bitan element u njemačkoj savremenoj književnosti. A pored ovih mogao bi se navesti čitav niz drugih imena. Oni za mene predstavljaju ogromno obogaćenje, jer nude jednu vitalnu perspektivu koja dolazi iz „poluinostranstva“. Oni govore u isto vrijeme iz unutrašnje i vanjske perspektive i mislim da su ti autori jedna krajnje bitna pojava i da pišu veoma zanimljivu književnost. Ono što je također veoma važno navesti jeste da se navedeni autori i doista dosta čitaju i dosta su uspješni na njemačkom govornom području. Oni se ne čitaju samo na univerzitetima, oni se čak već sada čitaju u školama, gimnazijama i ulaze u školsku lektiru. Ti autori predstavljaju sjajan fenomen koji obogaćuje književnost njemačkog govornog područja budući da književnost o njemačkim problemima u Njemačkoj i na njemačkom jeziku ne pišu samo etnički Nijemci nego i mnogi drugi.

Pored imena koje ste vi naveli, a koji prvenstveno dolaze sa područja istočne Evrope, ima čitav niz autora koji su bitni u kontekstu književnosti migracije koji imaju tursko ili iransko naslijeđe i pišu na njemačkom jeziku. Pomenut ću ovdje samo Emine Sevgi Ozdamar i Feriduna Zaimoglua koji imaju tursko porijeklo i Navida Kermanija koji je iranskog porijekla.

• Vaša je zanimljiva i lako pamtljiva sintagma koja, parafraziram, glasi: što je društvo manje slobodno to je njegova književnost više angažirana. To je zanimljiva ideja, ali ne čini li Vam se da je i u slobodnim društvima, kakvo je njemačka demokracija, politički angažirana književnost veoma atraktivna?

– Naravno da postoji politička književnost u slobodnim društvima i naravno da je ta politička književnost u slobodnim društvima veoma bitna, naročito uzmemo li u obzir da u zemljama zapadne Evrope imamo jedan dosta snažan val populističkih stranaka i pomalo desničarskih ideologija i književnost se naravno bavi i tim temama. Ona mora da se bavi tim temama. Mi živimo u jednom slobodnom društvu, ali postoje politički konflikti i književnost reaguje jednim djelom i veoma žestoko na te dileme i konflikte.

• Vratimo se za trenutak opet fenomenu pisanja o prirodi. Ne čini li Vam se da je odluka o pisanju književnosti sa takvim temama zapravo odluka da se šuti o problemima političke stvarnosti?

– Odgovor se nadovezuje na jedno pitanje koje je već postavljeno i ova vaša formulacija je dosta oštra, međutim to je na jedan način i pitanje političkog prioriteta. Mi moramo prihvatiti da postoje određene grupe i određene strukture koje smatraju prioritetnim upravo pitanje krize u prirodi. Drugi smatraju da je stavljanje prirode u fokus na jedan način vrsta luksuznog problema, jer imamo ratove, razne represije, veliku količinu nasilja u društvima širom svijeta. To je jedno otvoreno pitanje i svako za sebe određuje kako će taj prioritet postaviti.

• Historija i teorija književnosti tvrde da je i samo pisanje o prirodi dobrim dijelom politizirano i da je taj „diskurs političkog govora“ veoma snažno prisutan i u djelima koja se, na prvi pogled, bave temama bijega u prirodu ili uživanju u harmoničnom miru u prirodi.

– Ne može se zapravo biti apolitičan ili nepolitičan, jer je zapravo u svemu barem implicitno prisutan i politički stav. Tako npr. ko se povuče iz političkih debata ili ne ide na glasanje, ne izlazi na glasanje, zapravo samim tim iskazuje svoj politički stav i svoje nezadovoljstvo određenim stvarima. To što ste rekli je zapravo i tačno. Ko piše knjige koje isključuju političko i koje se naglašeno ne bave političkim temama zapravo istovremeno iznose i političke stavove svojim odlukama.

Međutim, ipak sam uvjeren da književnost ima pravo da šuti o politici. Tako recimo kada književnost piše o ljubavi ona ne mora govoriti o politici i mi bismo trebali biti toliko liberalni da to prihvatimo. Trebalo bi da se podrazumjeva da književnost ne mora uvijek da govori o politici.

• Jean-Jacques Rousseau je prirodu suprotstavio kulturi, civilizaciji i discipliniranju čovjeka čime je još više istaknut taj politički dio diskursa o prirodi, a njegove ideje su prisvojili njemački romantičari. Da li je priroda u djelima njemačkih romantičara bila bijeg od političkog i društvenog ili samo njegova ekstenzija?

– Mislim da je bilo oboje. Priroda je prisutna u djelima njemačkih romanitčara. Pojam prisutan u djelima njemačkih romantičara mogao bi se shvatiti i kao politički pojam. Priroda je predstavljala na neki način slobodu, predstavljala je mogućnost autonomije čovjeka, predstavljala je mogućnost slobodnog razvoja pojedinca, pojedinog bića i samim tim je zapravo na neki način predstavljala vrijednosti koje su bile usmjerene protiv krutih socijalnih poredaka tog vremena. Međutim, istovremeno je priroda mogla predstavljati i mjesto povlačenja, mjesto gdje se jednostavno bježi iz svijeta i gdje se nastoji biti u miru, gdje je čovjek jednostavno oslobođen svih tih političkih pritisaka i svih tih političkih fenomena. Međutim, u romantizmu se priroda naravno pojavljivala i kao religijski toponim, kao mjesto religijskog povlačenja. Primjer je njemački romantičarski pisac Joseph von Eichendorff. U njegovim djelima je priroda mjesto gdje se na neki način može naslutiti ono božansko.

• Na kraju i pitanje o Schilleru i njegovoj drami Razbojnici. Počinje motom „Protiv tirana“, a sama drama se bavi odnosom revolucinara i diktatora. Koliko taj komad opisuje težnju njemačke literature da govori o temama društvenosti i politike?

– Ta drama se često aktualizirala i transponirala iz prošlosti u vrijeme sadašnjosti njene obnove pa i u ovo naše današnje vrijeme. Tako smo recimo imali situaciju oko 1970. godine kada su se razbojnici Karla Moora izjednačavali sa RAF teroristima u Njemačkoj i tako bi onda anarhisti i pobunjenici iz osamnaestog stoljeća bili prevođeni u pobunjenike 20. stoljeća i predstavljali su RAF teroriste.

Trenutno mi ne pada ni jedna inscenacija Schillerovih razbojnika gdje se Franz Moor prikazivao kao neki moderni tiranin odnosno diktator. Međutim, mnogo prije se Franz Moor čita kao jedna vrsta sadističke figure i to počiva prvenstveno na činjenici da su Marquise de Sade i Friedrich Schiller zapravo bili savremenici i uglavnom se u tom sadističkom aspektu Franza Moora prepoznaje nešto moderno i nešto savremeno. Tako se upravo u sadizmu Franza Moora prepoznaje bit modernog sadističkog zločinca.

Izvor: Al Jazeera