Zašto na hrvatskim ulicama ‘nema’ žena

Najprevođenija hrvatska književnica Ivana Brlić-Mažuranić jedna je od rijetkih čije su ulice relativno česte (Al Jazeera)
Najprevođenija hrvatska književnica Ivana Brlić-Mažuranić jedna je od rijetkih čije su ulice relativno česte (Al Jazeera)

U hrvatskim gradovima, kada se iz statistike uklone neosobna imena, čak 94,7 posto ulica nazvano je po muškarcima, a poraznih 5,2 posto pripadaju ženama.

Primjerice, u Zagrebu 1.032 ulice i trga nose muška imena, a tek njih 69, odnosno 1,8 posto, nazvano je po ženama.

U Osijeku, pak, na prste jedne ruke mogu se nabrojati počasti odane ženama na ovakav način – tek pet javnih površina nosi ime ženske osobe, točnije, četiri ulice i jedan park.

‘Fantastične, a zaboravljene’

Ostalo pripada muškarcima i neosobnim imenima. U dijelu udruga koje se bave položajem žena u društvu smatraju da se radi o posljedici višestoljetnog patrijarhata, koji je teško izbaciti iz glava muškaraca, ali često i iz glava žena.

“Koju god problematiku taknete koja se može činiti potpuno benigna, vidjet ćete da se uvijek taj nesrazmjer nalazi, čim malo počnete kopati. Danas ponovno moramo ići u prošlost – to je ono što dugo već feministkinje i osviještene znanstvenice rade”, kaže Sanja Sarnavka iz udruge B.a.b.e.

A ako se počne kopati po prošlosti, ali i sadašnjosti, kaže, lako se vidi koliko su fantastičnih stvari žene radile.

Više se spominju konji nego žene

Autorica Jasenka Kordnja, kaže Sarnavka, u svojoj je knjizi ranije iznijela porazne postotke o imenovanjima i tematizirala to pitanje. No, knjiga je, kaže, ostala poznata samo u užem krugu osoba koje su se bavile njezinim radovima. I dok se, kaže, stalno poteže pitanja treba li Josip Broz Tito imati svoj trg u Zagrebu ili nešto slično negdje drugdje u Hrvatskoj, ukazuje i na Lydiu Sklevicky, zagrebačku znanstvenicu i feministkinju koja je u jednoj svojoj knjizi iznijela podatak da u povijesnim knjigama ima više spominjanja konja nego žena.

“Jer je uvijek povijest samo povijest velikih generala, velikih bitaka, a da se pri tome uopće ne govori o svakodnevici i o tome što su žene radile i koliko bi bez njih povijest bila bitno drugačija”.

“Koliko su bile odlične slikarice, književnice, znanstvenice, a da će biti potpuno zaboravljene jer se nekako uvijek misli da to što žene rade je manje važno i manje tome treba pridavati pažnju. Jer se podrazumijeva da su žene uvijek tu i da će sve odraditi, ali ne traže za to nekakvu posebnu nagradu i priznanje”, kaže Sarnavka.

To smatra stalnim problemom koji, kako kaže, prirodno vodi sadašnjoj situaciji s nazivima javnih površina.

“Koliko se trebalo boriti, recimo, da se dobije spomenik Mariji Jurić Zagorki i da se prepozna da ona nije bila samo spisateljica koja je pisala nekakve ‘ljubiće’, nego da je bila prva novinarka koja je međunarodno izvještavala i pisala. Jednako tako kod [Augusta] Šenoe ili kod nekih književnika ćete reći ‘lošija je kvaliteta, ali su htjeli pridobiti publiku’, a kod nje će se sve minorizirati. Dok ne budemo imali i muškarce, a pogotovo žene koje dolaze sve češće na pozicije moći i koje će onda zahtijevati da se ta praksa promijeni, do tada će nam biti tako kako jest”.

Sarnavka: Podbacile i žene na pozicijama

Naime, problem je, ističe, što ni žene na pozicijama moći ne postavljaju pitanja u vezi toga.

“Sad imamo predsjednicu države, imali smo predsjednicu vlade, i po tome bismo rekli da smo strašno napredni. Međutim, vrlo rijetko tim ženama koje su na pozicijama moći uopće pada na pamet da se bave takvim stvarima. Sad imamo predsjednicu kojoj je glavno da može biti general. Najčešće žene koje dođu na visoke pozicije hoće dokazati da su veći muškarci od muškaraca ili su nezainteresirane – njima je dobro, a sasvim je svejedno kako će biti drugim ženama”.

Jedna od žena koje su se u suvremenoj Hrvatskoj nalazile na poziciji moći – odnosno, najmoćnijoj poziciji u državi – bivša je premijerka Jadranka Kosor.

No, ona upozorava da se na toj poziciji ne može utjecati na takve stvari jer su one u ovlasti gradova, odnosno lokalne uprave i samouprave.

“A gradonačelnici i načelnici su uglavnom muškarci, tako da oni vjerojatno se uopće ne sjete, mnogima ne pada na pamet da bi razmišljali da ima premalo naziva trgova i ulica po ženama. Ja mislim da opća jedna klima i dalje je na strani muškaraca u politici”, kaže Kosor.

S druge strane, također ističe da često žene koje dođu do visokih pozicija ne pridonose boljoj percepciji i važnosti žena u politici, odnosno da mogu biti jednako sposobne, odlučne i odrješite kao i muškarci.

Kosor: Žene nerado podupiru žene

“Nekada se događa da žene koje dobiju visoke pozicije, upravo suprotno, svojim ponašanjem prije svega, ali naravno i svojim djelima, dodatno urušavaju tu percepciju o nužnosti povećanja broja žena u politici. I treća stvar je što je poznato da u načelu žene nerado podupiru žene”.

Zaključuje kako je sadašnja situacija u prvom redu odgovornost lokalnih vlasti, ali i predstavničkih tijela, koja mogu pokrenuti inicijative – no, nije baš primijetila da ih je baš mnogo bilo.

“Činjenica da žene nisu imale veliku ulogu, ne samo u Hrvatskoj, nego i u europskoj povijesti, odnosno ne tako veliku kao muškarci – je točna, ali zahtijeva dodatno objašnjenje, a ono bi zvučalo – zato što nisu imale priliku biti uspješne ili uspješnije od muškaraca. Niti mogućnost školovanja, niti mogućnost političkog angažmana, niti općenito prava glasa, nisu ženama kroz povijest omogućavala ista prava kao i muškarcima. Bavljenje određenim zanimanjima također. Uzmite samo da, konkretno u Hrvatskoj, žene opće biračko pravo dobivaju ustvari u socijalizmu i tada neke druge poslove počinju ili dolaze u poziciju da mogu obavljati”, kaže povjesničar Hrvoje Klasić, komentirajući neka druga eventualna objašnjenja ovog problema.

No, upozorava i na, kako kaže, nepravdu koja je 90-ih godina počinjena prema prošlosti i ljudima iz prošlosti – a jedna od njih posebno je vezana uz žene.

Žene koje su se izborile za svoje mjesto

Više je žena, kaže Klasić, koje su svakako obilježile hrvatsku povijest. Međutim, one su, kaže, iznimka koja potvrđuje pravilo – uglavnom su u kulturi i umjetnosti, žene poput Ivane Brlić-Mažuranić ili Marije Jurić Zagorke. Na visokim funkcijama spominje, primjerice, Mariju Tereziju, koja nije bila Hrvatica, ali je vladala Hrvatskom. U novije vrijeme tu su Savka Dabčević-Kučar ili Milka Planinc, a i danas je predsjednica žena – Kolinda Grabar-Kitarović.

“Kada govorimo o starijim razdobljima, tu se puno češće koristio termin da li je nečija supruga ili nečija kćer itd. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, ja ne vjerujem da bi, recimo, kad biste sad pitali većinu Hrvata – i to nije sad neka jugonostalgija – znaju li kako se zvao suprug Savke Dabčević-Kučar ili suprug Milke Planinc, mislim da vam ne bi znali odgovoriti, što znači da su bile žene koje su se znale izboriti za svoje mjesto bez obzira na to čije su supruge ili čije kćerke”.

Nepravda prema mladim antifašitkinjama

“Često se govori o tome treba li maršalu Titu uzeti ulicu, trg ili što god. Moje mišljenje je da možemo napraviti kompromis – dakle, ako je toliko problem u Titu, maknimo trg. Međutim, vratimo sve one ulice u Hrvatskoj koje su bile posvećene partizanima, antifašistima koji su od ’41. do ’45. ubijeni, dakle koji nisu imali nikakve veze niti sa Bleiburgom niti s Golim otokom niti UDBA-om niti bilo čim drugim. Među tim mladim, hrabrim ljudima je bilo jako puno mladih žena, uzmite samo od Nade Dimić, sestara Baković nadalje”, kaže Klasić.

Svaka sredina, ističe, imala je velik broj mladih žena koje su krenule u borbu protiv fašizma i protiv hrvatskog oblika fašizma – ustaštva.

“Većina njih pogiba odmah ’41. – ’42., ali u svakom slučaju do ’45. godine i tim osobama – tu treba priključiti i muškarce – ni na koji način država koja se u svom ustavu poziva na antifašizam i čiji je prvi predsjednik antifašist, nije smjela oduzeti ulice nego, naprotiv, isticati njihovu ulogu, a onda i ulogu žena prije svega u Drugom svjetskom ratu”.

No, općeniti je problem, kaže, prisutan i danas te ga i on ga pripisuje tradiciji patrijarharnog društva koje se dijelom održalo sve do danas.

Proboj u ‘muškom’ društvu

“Gotovo svakodnevno možemo čuti gdje je mjesto ženi ili se podrugljivim osmijehom gleda na žene na visokim pozicijama, konkretno na političkim visokim funkcijama”.

No, i Klasić u tome donekle prepoznaje odgovornost samih žena – iako, ističe, postoji velik broj osviještenih žena koje aktivno rade na tome da ženska prava i ženska ‘vidljivost’ budu veće, zbog navedenih faktora još postoji značajan broj njih koje ne vide mogućnost proboja u ‘muškom’ društvu.

“Ne mislim da je to dobro ili ispravno jer kada bi na taj način rezonirale žene koje su marširale u 19. stoljeću za svoja prava ili kada bi na taj način rezonirali crnci u Americi 50-ih ili 60-ih godina, vjerojatno nikad ne bi bilo protesta i vjerojatno bi i dan-danas imali ono što su imali, odnosno ne bi imali gotovo ništa”.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO