I da hoću, nemam kome plakati i kukati

Prvi susret s nepreglednim vinogradima koji se prostiru u plodnoj ravnici nastaloj isušivanjem nekadašnjeg Vrgoračkog jezera, ali i pogled na lijepe velike kuće i uređene okućnice, ne odaje dojam da ulazite u siromašna sela. No Otrić Seoci, kao općinsko sjedište, i druga sela pripadaju Pojezerju, statistički jednoj od najsiromašnijih općina u Hrvatskoj.

Statistika pokazuje da su s proračunom manjim od milijun kuna (135.000 eura), što znači i manje od 135 eura godišnje po glavi svakog od 991 stanovnika, među najsiromašnijima. No vrijedni ljudi u vinogradima i na motokultivatorima, kojima špartaju po poljskim putevima, kažu da statistički podaci – varaju.

„Siromašan nije onaj koji nema, nego onaj koji je duhom siromašan. A mi još uvijek imamo – i za život, i tog nekakvog duha“, kaže stariji stanovnik Otrić Seoca, koji se predstavlja kao Ivan. Općinskim vlastima došao je prijaviti štetu koju su mu na vinovoj lozi nedavno pričinile niske temperature.

„Šteta jeste velika, to se već sad vidi, ali bi to dobra godina mogla ispraviti. Samo da posluži vrijeme i da nemamo još i nekog većeg belaja“, kaže Ivan.

Ako i nemaju milijune u proračunu, imaju ih u svojim vinogradima. Najmanje 11 milijuna trsova vinove loze pravo su blago stanovnika četiri sela Pojezerja, smještenog 15 minuta vožnje od Vrgorca i sat vožnje od Splita. Kultivirana, sređena kao pod konac, vrijednom rukom seljanja njegovana, vinova loza hvata zrake toplog svibanjskoj sunca i pokušava nadoknaditi ono što je mrazom uništeno.

„Nije da se može od toga nešto bogato živjeti, ali se može imati za svoje potrebe, nešto vina i prodati ili jednostavno ubrati grožđe i odnijeti ga na veletržnicu. Ako ne ide tako, bude tu poznatih kupaca, pa ja njima svježe ubrano grožđe, a oni meni kune. I takvih je od Splita, pa do Krka, Rijeke i Zagreba“, priča Joso. Zajedno sa suprugom Marijom vraća se iz vinograda, jer već je toplo i vrijeme je za odmor do popodnevnih sati i novog odlaska među trsove.

Ključnu stavku kućnog proračuna čini suprugina plaća, priznaje Joso, a sve što uspije dobiti iz vinograda dobro dođe za nove investicije – u mehanizaciju, repromaterijal, za štogod u kuću kupiti ili poslati djeci na fakultet. Priča i kako lijepe kuće, pogotovo one kojima su „škure“ zatvorene budu većinom godine i prazne, jer su vlasnici daleko – uglavnom u Njemačkoj. Mladi i danas, kao i iz ostatka Hrvatske, odlaze i u Njemačku, ali i Irsku.

„Sve je to Njemačka i napravila, jer se odavdje odlazilo posljednjih 50-60 godina. I vidite, nastavilo se i danas. Mladima je ovdje teško i ja ih razumijem. Moj Joso i ja nismo htjeli, jer smo imali dobar posao u Splitu. A ostali su nekako nigdje, kraj puta“, dodaje Marija. Ne žele pred fotografski aparat, jer je dosta i ovo što su rekli, kažu.

Mladi odlaze

Vlado Čotić nije želio otići, nego je baveći se pčelarstvom i proizvodnjom meda od kadulje, maslinarstvom i malo vinovom lozom i smokvom, ponešto i naučenog električarskog i bravarskog obrta pretvarajući u kune, kako kaže, odlučio svoj život provesti u Otrić Seocima. Nije baš oduševljen stanjem u općini, jer misli da može bolje. Tvrdi i da mladi stalno odlaze, što pokazuju i podaci po kojima je 2001. godine bilo 250 stanovnika više nego 10 godina kasnije. Po njemu, danas ih je i manje od službenog broja.

Smatra da „nije sve u gradnji cesta kroz vinograde“ (a općinske vlasti upravo grade asfaltiranu cestu kroz sredinu polja) ili izgradnji igrališta „na kojima nema tko da se igra“. Zbog svega je, kaže, željan promjena te se odlučio, na čelu Nezavisne liste, izaći na predstojeće lokalne izbore. Nedavno se službeno očitovao i o troškovima svoje kampanje, navodeći kako iznose nula kuna.

„Ne mislim biti oporba koja nešto opstruira, nego konstruktivno pomoći. Nema smisla gubiti energiju na svađe kad vidite da ljudi odlaze, a ovdje ostaju mrtvi kapitali. Sve je to lijepo i slikovito, posebno vama kad dođete u posjet, ali nema tu perspektive ako se nešto ne promijeni. Mladima nije na korist samo to gledati i nemati ništa od toga, nije im dobro i zato odlaze“, kaže Čotić.

Uvjeren je i da bi ljudi ostali na svome, a oni koji su otišli bi se vratili, samo da imaju radno mjesto od 3.000 kuna (400 eura). Žao mu je i što se od europskih fondova moglo puno toga uraditi, a nije. I to smatra propuštenom prilikom.

„Najbolje govori slika kad su raspisali natječaj za javne radove. Bila je to sramota, jer su se ljudi umalo pobili da bi dobili posao. A to je za minimalac i na tri mjeseca. Ponižavajuće, ništa drugo“, zaključuje Čotić.

‘Vinariju će prodati za kunu’

I okupljeni u jednom od otrićkih kafića, u kojem se pravi doista dobra kava za koju konobarica kaže da je „stvar tehnike i jake ruke“, ne gledaju baš optimistično na budućnost. Žale za propalom Vinarijom Vrgorac, koja je hranila brojne obitelji u Pojezerju, a kojoj prijeti prodaja za jednu kunu. Pričaju i kako su privatni vinogradi baš lijepo uređeni, za razliku od onih društvenih. Svjesni su i da dijele sudbinu drugih malih sredina u Hrvatskoj, a ostali su jer nemaju gdje ili jednostavno ne žele ostaviti djedovinu.

„Do tri je svatko od nas radnik, policajac ili trgovac, a nakon toga oblačimo radno odijelo, pa u polje ili štogod od kuće“, kažu.

Ante Antunović zna obući i radno odijelo, raditi u vinogradu i praviti vino, ali i klesati kamen. Nije mu strano ni obući lijepo odijelo, pa dočekati goste u ukusno uređenoj konobi, koja je bila obiteljska kuća u kojoj su se Antunovići rađali i umirali, i ponuditi im proizvode svoje male vinarije. A kad treba obuče i svečano odijelo, pa pođe u grad promovirati ponudu, čuti iskustva drugih i razmijeniti znanje. Veliku potporu pruža mu supruga Višnja (imaju petero djece), ali i roditelji.

„Vjerujte mi – borba je žešća da dođemo na tržište. Naša je prednost što smo ponudili novu i nepričanu priču, a ‘zlatarica’ kao autohtona sorta koja je bila gotovo nestala naš je ključni adut“, priča Antunović.

Njegova obitelj uspijeva se izboriti s 18.000 trsova, a „kad treba potegnuti“ zovu susjede u pomoć. „Živimo kao Indijanci – oslonjeni jedni na druge. I mislim da s vinom možemo napraviti jaku priču, jer gosti traže nešto novo i dolazit će nam. U restoranu će bocu vina platiti 150 kuna (20 eura), a kod nas tri puta manje i to je velika razlika. A ovdje će se osjećati familijarno, ugodno, s mjerom i ukusom“, nastavlja Antunović.

Priznaje i kako se nije pokajao što je ostao, niti želi otići jer je „pola života ulupao u sve“ (danas mu je 39 godina). „I da hoću, nemam kome plakati i kukati. Živi se dobro i snađeš se uvijek na neki način“, napominje.

Njemačke plaće izgradile kuće

Antunovićev optimizam dijeli i općinski načelnik Borislav Dominiković. Nositelj je HDZ-ove liste za lokalne izbore, koji se održavaju 21. svibnja (uz listu koju predvodi, i onu nezavisnu kojoj je na čelu Čotić, treće liste nema).

Dok s uzvisine kod povijesne crkvice sv. Roka, s koje se pruža fascinantan pogled na Pojezerje, ali i na drugu stranu do pola Hercegovine, priča o općini koju vodi, govori i kako proračun nije pravi pokazatelj živi li se u nekoj općini dobro ili ne. Upućuje na projekte kojima nastoji popraviti životni standard, ali i napominje kako će općina uvijek biti tu da pomogne svojim žiteljima.

„Kod nas svi rade – muško, žensko, pa i djeca ako trebaju pomognu koliko mogu. Ali kad dođe vrijeme naplate i grožđe se proda, svakome se rasporedi pošteno. Naviknuli su ovdašnji ljudi raditi, iako ovo jeste kraj iz kojeg se odlazilo trbuhom za kruhom. Nema kuće da nije imala ćaću u Njemačkoj“, prisjeća se Dominiković.

Upravo je i rad u inozemstvu pomogao u izgradnji kuća za koje se načelnik nada da će postati temelj seoskom turizmu. S jedne strane, jako je blizu Jadransko more do kojeg se može doći i autocestom i dobro uređenim lokalnim cestama, a s druge – priroda u Pojezerju nudi nešto više. „Nije strancu samo do hotela i betona, plaže i sunca, nego do prirode, života na selu i da vidi kako to čovjek ovdje živi. A mi im imamo što ponuditi – i vina, i smokve, i maslinovog ulja, i zdrave hrane“, kaže Dominiković.

Kao dodatnu ponudu turistima namjeravaju pokazati i kamene kugle, pronađene svukud po Pojezerju, a najviše tokom izgradnje autoceste. Država ih je proglasila zaštićenom prirodnom vrijednošću, geolozi tvrde da su stare najmanje 100 milijuna godina, a oni smjeliji i da su djelo inteligente ruke. Njih će, jednoga dana, postaviti u vanjski izložbeni prostor i oko njih raspredati priče, nadaju se prijemčive turistima.

I sve bi jednog dana i moglo biti usmjereno turizmu, no do tada vrijedni ljudi Pojezerja i dalje će u svojim vinogradima uzgajati svoju zlataricu, stvarati uvjete da se više ostaje nego odlazi i nadati se boljim vremenima.

Izvor: Al Jazeera