Plodna semberska polja čekaju da se država sjeti seljaka

Bijeljinska Sava Semberija bira samo proizvode prve klase sa bosanskih njiva (Ustupljeno Al Jazeeri)
Bijeljinska Sava Semberija bira samo proizvode prve klase sa bosanskih njiva (Ustupljeno Al Jazeeri)

„Kad se samo sjetim tih vremena… Nakačim na ‘Fiata 1300’ prikolicu i do vrha je napunim, pa u Vukovar, Vinkovce, Osijek. Do Beograda sam znao doći. I sve prodam iz plastenika – paradajz, papriku, mladi krompir, mrkvu, peršun, tikvice, krastavce… Nikad ništa nisam neprodano vratio“, prisjeća se Ljubo Maletić, iz sela Kojčinovac u bijeljinskom kraju, zlatnih vremena čuvenih povrtlara iz Semberije. I nastavlja:

„Poslije je došao i ‘tamić’, pa smo kupusa znali prodati na sve strane Jugoslavije. A fini su bili ti ljudi koji su kupovali – sve dođu, skoro da ni ne pitaju za cijenu, nego kupe i zadovoljni oni, zadovoljni mi. Danas nema ni ‘tamića’, ni ‘tristaća’, a ni na njivi povrća. Sve je to otišlo sa Jugoslavijom. A kažu – nije im valjala. Kako nije, kad se moglo živjeti od svog rada.“ 

Na svojih osam hektara danas uzgaja pšenicu i kukuruz. Da njive ne zarastu u korov, priznaje. I sjeća se plastenika, koje je podignuo još 1972. godine, i u plodovima obiteljskog rada uživao sve do početka rata. A onda je sve stalo – kako njemu, tako i drugima u Semberiji, plodnom području smještenom na sjeveroistoku Bosne, između Drine i Save, poznatom po uzgoju raznih povrtlarskih i voćarskih kultura. Upravo su ‘tamići’ (zapravo mali kamioni proizvedeni u Tovarni avtomobilov Maribor – TAM), koje je spomenuo, bili simbol vrijednih semberskih poljoprivrednika.

Tržište je nekad bilo veliko, a mi poznati – danas ničega nema, žali se poljoprivrednik Ljubo Maletić

„Tržište je bilo pošteno, a mi poznati. Poljoprivredna proizvodnja bila je jaka i tad je seljak najbolje živio. Nikad se ta vremena neće ponoviti. Ljudi i danas proizvode, ali je uvoz napravio svoj dio problema. Država ne misli na seljaka i ne zna šta je ratar posijao. A nekad se znalo šta i koliko siješ, pa imaš i ugovoren plasman sa prerađivačima. Tvoje je bilo samo da se baviš proizvodnjom. Sad možeš proizvesti koliko hoćeš, a nemaš kome dati ni prodati“, nastavlja Maletić priču o aktualnom trenutku semberskih seljaka.

Svjestan je, priznaje, da će mnogi reći kako seljaci danas samo znaju kukati i za svoj težak položaj optuživati državu, ali ponavlja – „političari se ne ponašaju domaćinski, pa je teško i seljacima, i radnicima, i penzionerima“. Zna i da su se vremena promijenila, jer je nekad pomagala država, a sada je sve podređeno tržištu, pa kako se tko snađe.

Depopulacija prostora

Kao i drugi krajevi Bosne i Hercegovine, ali i susjednih Hrvatske i Srbije, i Semberija se suočava sa starenjem stanovništva, odlaskom mladih „trbuhom za kruhom“, uglavnom na Zapad, ali i velikom nezaposlenošću. One koji su ostali i još su u snazi – poljoprivreda zanima sve manje. Poljoprivrednici poput Maletića već su pred zasluženom mirovinom, a od onih koji ga trebaju naslijediti na semberskim njivama traži se poštivanje svih standarda suvremene proizvodnje. Upravo to, voće i povrće proizvedeno na vrhunskom nivou i po svim standardima, traže u tvornici „Sava Semberija“.

Kažu da „ne može baš svako za njih raditi“. Zahtijevaju isključivo proizvode prve i nešto druge klase. I tržištu nude 112 različitih proizvoda.

U nedostatku proizvoda od kooperanata, Sava Semberija okrenula se svojim resursima

Prije sedam godina vlasnik tvrtke, koja se bavi preradom voća i povrća, postao je Milorad Krstić. Svoje poslove dugo godina vodio je u Njemačkoj, gdje je doslovno krenuo od nule, a onda se odlučio investirati u rodni kraj. I sa sobom donio njemačka pravila ponašanja i model rada. „Sava Semberija“ danas je na zdravim nogama, zapošljava 70-ak radnika i po potrebi angažira 200-ak sezonaca, no vlasnika brine opće stanje na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine.

„Postoje svi uslovi da se na ovim prostorima napravi zdrava poljoprivredna proizvodnja, ali za to treba volje i daha. Uznemirava činjenica što ovdje populacija naglo pada i nema voljne radne snage, zapravo nema je onoliko koliko bi trebalo da se polja zaposjednu, da se to radi kvalitetno. Tržišta i mogućnosti ima, a kad bi se svi uzeli posla koliko ga ima mislim da niko ne bi morao da bude na ulici“, kaže Krstić.

Ništa nije kako izgleda i ništa ne izgleda kako jeste, ukazuje Milorad Krstić

Onima koji su vrijedni i koji hoće raditi, nastavlja, „Sava Semberija“ može biti pozitivan primjer jer svoje proizvode plasira po cijeloj Europi, najviše u Njemačkoj, ali i na još tri kontinenta i vrlo bitna tržišta Ujedinjenih Arapskih Emirata, Australije i Kanade.

Kad nema sirovine, onda se mora uvoziti

Vlasnik i uprava bijeljinske tvrtke tvrde da bi sav asortiman mogli plasirati na stranom tržištu, no to im nije cilj. Od sadašnjih dvije trećine proizvoda namijenjenih izvozu, žele tu brojku sniziti na 40-45 posto jer im je namjera doći na svaku policu u bh. trgovinama.

„I domaći čovjek treba da jede domaću, zdravu, ispravnu hranu. Ima mjesta da se to u BiH proda i ne moramo toliko trčati za izvozom. Naši proizvodi su čisti, nemaju konzervansa ni emulgatora, nemaju vještačke boje ni arome. I to je Evropa prepoznala, pa je vrijeme da prepozna i Bosna i Hercegovina“, kaže generalni direktor Vojo Kosanović.

Tvrtka posjeduje sve neophodne certifikate i udovoljava traženim standardima. Među tzv. slatkim proizvodima imaju i one bez šećera namijenjene dijabetičarima te bezglutenske proizvode. No, svjestan je i da u Semberiji baš i ne može naći dovoljno sirovine (svježeg voća i povrća). I sve vraća na početak ove priče, jer kad nema proizvodnje moraju se snalaziti na druge načine.

„Kad smo shvatili da poljoprivredni proizvođači polako odustaju od voća i povrća, a dobar dio i od poljoprivrede, te da je ostala uglavnom starija populacija koja ne može dati puni doprinos, pokrenuli smo vlastitu proizvodnju. I promjena klime utiče na proizvodnju, pa dio sirovine nabavljamo iz Vojvodine i Makedonije. Kad kooperanti nemaju sirovine, sve to pokušavamo nadoknaditi iz svojih resursa. I uspijevamo u tome“, objašnjava Kosanović.

Rad kao jedini recept za uspjeh

Iako je na semberskim poljima proizvodnja povrtlarskih kultura možda i posustala, i vlasnici, i oni na njivi imaju sličan recept, a on se svodi na – rad. Navode kako se tim receptom uspijevalo uvijek – i u vrijeme bivše države kad su Ljubo Maletić i drugi Semberci hranili dobar dio Jugoslavije, i u vrijeme tržišne ekonomije kad Milorad Krstić proizvodi samo “kvalitetno i zdravo”. Nastupajući s različitih pozicija, i Maletić i Krstić daju prilično identičan pogled na mogućnosti života od rada svojih ruku, na plodnoj semberskoj zemlji.

Kad bh. proizvođači ne mogu podmiriti potrebe, Sava Semberija uvozi iz Vojvodine i Makedonije

„Postalo je nešto kao logično da ako stanemo uz bogate i sami ćemo postati bogati. Ne! Bogat možeš biti samo ako radiš, ako doprinosiš sebi, svojoj porodici i zajednici. Od svog rada seljak itekako može živjeti, jer niko ne traži kamione i avione kao što imaju pojedini političari. Onaj ko je tako nešto zaradio sa svojih 10 prstiju, skidaš mu kapu i ljubiš ga u ruku, a onoga ko je zaradio na leđima naroda treba sankcionisati i sve oduzeti“, kaže Maletić.

„Onom dijelu stanovništva koji je u letargiji, lijenosti, čekanju i očekivanju, teško je biti dobar primjer kad nešto radiš. Oni ne čekaju da vide kako je moguće nešto uraditi i uspjeti, nego kad će to propasti. Njihov način razmišljanja je takav da se ‘svakako radom ne može ništa napraviti’, nego da možeš zaraditi samo ako nešto ‘okreneš’, na brzinu napraviš. Više to ima sličnosti krađi, nego radu. Teško je takvima biti pozitivan primjer kad uzmeš posao u ruke i radiš.

Rad je postao jako nepopularan i naći ćete puno ljudi koji traže radno mjesto, a to nije isto što i raditi. Postoji veliki broj ljudi koji imaju radna mjesta, a ne rade. I zato moramo biti strpljivi, pa ako se mjesečno bar jedno ili dvoje okrene radu, uspjeli smo“, poručuje Krstić.

Za kraj, ne može se ne primijetiti da je na semberskim poljima posljednjih dana, uoči kiša koje su nastupile, bilo vrlo živo. Ratari su iskoristili lijepo vrijeme i požurili posijati proljetne kulture. Oni koji nisu, vjeruju da će to uspjeti do Uskrsa/Vaskrsa, polovicom mjeseca. Pšenica zasijana jesenas dobro je uznapredovala. No plasteničke proizvodnje je malo. Baš kao i njiva na kojima će rasti povrtne kulture. I znaju svoju muku dobro vrijedni žitelji Semberije.

„Davno mi je moj otac rekao: ‘Sine, kad zemlja bude jača od tebe – prodaj! Nije sramota prodati, nego je sramota da ti ljudi prolaze pored njive, a ona u korovu’. I zato ne odustajem, koliko god me izdavali i snaga, i zdravlje“, govori na rastanku Ljubo Maletić.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO