Fra Majdandžić: Samo pravi fundamentalizam spašava BiH

Stotinama godina, sklonjena od pogleda, stara crkva u Varešu postoji i svjedoči historiji ovih krajeva (Al Jazeera)

Nekad je dobro ne biti na glavnom putu, mnogo toga te mimoiđe… Takva je priča najstarije katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, Stare crkve ili Crkve sv. Mihovila koja je preživjela i nadživjela osmansko vrijeme (kada je i napravljena) i sve sultane, careve i vladare koje je imala ova balkanska država.

Okružena vareškim zgradama, niska šindrom pokrivena građevina ne doima se kao veleljepna zdanja kako se u posljednjim decenijama prave bogomolje. Niko ne zna kada je tačno napravljena, neki čak idu i toliko daleko da su je neimari podigli još u vrijeme bosanske samostalnosti. Međutim, tako nije mislio Hamdija Kreševljaković, historičar koji je u djelu Vareš kao glavno središte gvozdenog obrta u Bosni i Hercegovini napisao kako njena „gradnja pada u prva desetljeća 16. stoljeća“.

Od tada je mnogo čemu svjedočila, ratovima, pustošenjima, krštenjima, vjenčanjima… U više navrata je požar poharao ovo zdanje, ali se obnavljala.

Ovećim ključem, uz izraz „što veći ključ, to manja crkva“, fra Mirko Majdandžić, župnik, otvara crkvu i otkriva njene unutrašnje ljepote. Kad je gledate s vana, djeluje minijaturno, minimalistički, kao tek za nešto veću porodicu da se Bogu pomoli. No, unutrašnjost, urađena u drvetu, može primiti daleko više vjernika, a iznad je napravljen balkon za hor. Dok razgovaramo, otkriva se fantastična akustika.

„Sada se ovdje uglavnom održavaju manja krštenja i vjenčanja, sve veće ceremonije i molitve su u velikoj crkvi. No, ova crkva je mnogo toga vidjela i preživjela, to je sreća nekad ne biti na glavnom putu, mnogo toga te mimoiđe“, govori nam Majdandžić, bosanski franjevac.

No, nije tako uvijek bilo. Ipak je doživjela veliko razaranje u prošlosti, a posljednji put je od temelja obnovljena 1819. godine čemu svjedoči natpis na kamenoj ploči lijevo od južnih vrata koji govori (na latinskom): „Ovaj dom, posvećen sv. Mihovilu arkanđelu, bio je od temelja obnovljen 1819. prema pučkom računanju vremena, kad je predsjednik (rezidencije) bio mnogopoštovani otac fra Augustin iz Vareša, a župu vodio Pavao Kolonović.“

Velika boljka

Ipak, tokom razgovora sa fra Mirkom, koji je kao utjelovljenje bosanskog patriotizma, otkriva se velika boljka od koje ‘boluju’ mnogi dijelovi Bosne i Hercegovine – odlazak ljudi, ponaročito mladih… Općina Vareš je 1991. godine imala približno 23.000 stanovnika, a sada ta cifra iznosi 8.800. Ljudi su odlazili i odlaze bez obzira na vjeru i naciju.

Drugačije pričati i o državnosti Bosne

Ova država mora staviti veći naglasak na svoju historiju, navodi Majdandžić.

„Treba malo drugačije i o državnosti Bosne pričati, veći naglasak na tome dati. Na Dan državnosti da se svi saberu gore na Bobovcu. Postoji tu političkih detalja gdje se mi puno razlikujemo i to će biti najteže riješiti. Čim spomeneš državnost Bosne, iz entiteta RS ćeš vjerojatno imati neki otpor“, ističe naš sagovornik.

Problem je i razdvajanje vjerskog i nacionalnog.

„Bio sam u Fojnici gvardijan i tamo na Milodražu imaju Dani Ahdname 28. maja. Kad je došla Turska, po tradiciji i našim dokumentima, tu je fra Anđeo Zvizdović, sa nekoliko fratara, sišao pred sultana koji je bio na Milodražu. I tu je fra Anđeo dobio Adhnamu, znači dokument o mogućnosti ostanka. I tu se isto razilazimo, naši Bošnjaci kažu kako je to prvi dokument o ljudskim pravima u povijesti svijeta, a naši Hercegovci nama kažu kako smo pristali na ropstvo s tim dokumentom.“

„Mi smo tamo našli neko rješenje: prije podne ja odem na misu na Kaštela, muslimani odu na Milodraž, svako svoje odmolimo, ne možemo zajedno. Jedan je Bog, mogao bi ja, to nije problem, ali za muslimane je sultan donio islam u Bosnu a meni je osvojio državu. Ja to uspoređujem kada je Kolumbo i kada su osvajači išli u Ameriku, sa njima je bilo i svećenika koji su širili vjeru. Ti dođeš tamo, porobiš te ljude i onda im pričaš o Isusu, ali to išlo tako…“

Poslije molitvi svi potom odu u Fojnicu u samostan da bi tamo pogledali muzej, pa se onda govori o državi.

„Srećom ili nesrećom, to je čudno pitanje, Hrvati imaju više papira sa kojima mogu lakše otići, njima je prednost, a ljudima koji ostaju bude žao što idu. Ipak, ne možeš tražiti da se žrtvuje zbog nečega, nek’ nestane bilo koja grupa koja ne može osigurati život svima. Pokojni fra Petar je imao izreku:’ Zajednica ne smije biti grob pojedinca. Da ja zbog hrvatstva moram ostati ovdje, a nemam od čega živjeti'“, dodaje.

„Nekad je sreća što Bošnjaci nemaju takve papire k'o Hrvati, jer onda ne bi imao k'o ostat… U ratu smo se svi nadali kako će to proći za godinu, dvije, a sada niko ne može prognozirati da će za 10 godina biti bolje. Nisam još vidio političku ni nacionalnu ni vjersku stranu da se bori za Bosnu, već samo za sebe, isključivo. Svi smo za jedinstvenu BiH, ali ‘po mom’. Nisam vidio nigdje da je većinski manjinskom narodu koji se vratio uradio nešto da mu olakša povratak. Tu nismo dorasli, to je veliki problem za Bosnu.“

Spas za ovu državu vidi u jednoj riječi koja se ponajviše koristi za negativne stvari – fundamentalizam.

„Nama će biti ovdje bolje ako budemo svi fundamentalisti, rekao sam jednom na skupu, a složio se i efendija. Za mene fundamentalist nije onaj koji uzme bombu pa se raznese i ubije deset ljudi. To je budala i nevjernik za mene. Bog ne može biti zlo, završena priča. Kad bi mi bili fundamentalisti kao oni muslimani koji u osmom mjesecu poste ramazan – 16 sati je dana i ne smiješ piti vode, a moraš raditi. To je pravi fundamentalist, onaj koji sebe može toliko napatit, neće učinit zla nikome. Takvih treba ovoj državi svih vjera.“

Ime franjevaca potiče od Srebrenice

Fra Mirko Majdandžić potencira kako bi bh. društvo moglo spasiti upravo držanje pravih, čistih vjerskih postulata jer „95 posto nas u Bosni kažemo da smo vjernici“. Ističe jedan zanimljiv, veoma blizak svima primjer:

„Kada bi neki operater mobilne telefonije na svaku munaru i crkveni zvonik u BiH stavio svoje odašiljače – 100 posto bi Bosnu pokrio. Toliko ima objekata Božjeg signala i dobrote da je ona sva pokrivena. Šansa Bosne je to – ona je vjerska zemlja. Mi ne pazimo šta je Bog dao…“

Jedna od tema o kojoj smo razgovarali je i veliki kršćanski praznik Uskrs koji ove godine istog dana, 16. aprila, obilježavaju i katolici i pravoslavci.

„To je najbitnija svetkovina kršćana jer vjerujemo da je tada pobijeđena smrt. Ako to vjeruješ da smrt nije kraj već prolaz, onda je sve drugačije. Šta god bude u životu, to ćeš lakše podnijeti jer znaš da to nije zadnje – zadnje je u Božjoj ruci. Kad bi se to tako pogledalo, onda bi se sa manje oštrine nastupali jedni prema drugima. Ne mogu sve stvari biti na čistac, ima vječni život, pa će Svemilosni, Samilosni zajednički presuditi“, govori ovaj fratar.

Dotakao se i jedne bolne tačke bh. društva…

„Naše ime potiče od Srebrenice – Bosna Srebrena. Žao mi je što su, želeći da ovdje sve raščistimo, za sad tri generacije nastradale. To je ona pobijena generacija, potom druga generacija, njihova djeca. Već 25 godina ništa se nije napravilo da se bolje živi, ta generacija je izgubila 25 godina tražeći svoje. Ima treća generacija koja već stradava pomalo jer će biti odgajana: ‘Nismo pronašli pravdu, ne možemo živjeti jer nismo sve raščistili’. Treća generacija koja stastava u BiH će biti upotrebljiva – da uzme pušku, jer on ne zna šta je rat…“

„Vjera u uskrsnuće, ako to vjerujemo, onda treba Bogu ostaviti na pravdu da on ispravi pogreške, jer mi to ne možemo. Mi trebamo da živimo.“

Tvrđava Bobovac

Kako živjeti u društvu koje odlazi? Šta se može iskoristiti za bolju budućnost Bosne i Hercegovine, fra Mirko nudi na primjeru Vareša.

„Povijest Vareša je vezana za željezo i željezaru, ali mislim da je to vrijeme prošlo i to se mora mijenjati u glavama ljudi. Naprimjer, Vareš može iskoristiti turistički potencijal, ne samo planinarski, seoski, vjerski, već sve to zajedno kad bi se poredalo onda bi imalo smsla. Imamo čistu prirodu, 50 kilometara smo od Sarajeva, ovdje nema pet dana magle, a u Sarajevu bude tri mjeseca. Planinski putevi, zdravu hranu da ne spominjem…“

Vjera u uskrsnuće, ako to vjerujemo, onda treba Bogu ostaviti na pravdu da on ispravi pogreške

I historija nudi svoj dio priče – tvrđava Bobovac je također na području vareške općine.

„Ako je išta srce bosanske države, to je onda Bobovac, ako bi se na to malo orijentiralo… Recimo, imamo kovače koji rade kao prije 300-400 godina, to je po sebi park. Ima jedan gradić u Austriji, mi smo sa njima vezali djecu ministrante. Išli smo kod njih, vodili su nas u jedan park starih zanata. Oni su aplicirali kod Europske unije, napravili projekat i pokazuju kako se nekad radilo. Ljudi od toga žive, dobijaju pare prod'o -ne prod'o. Od toga što prave, grade repliku malog dvorca. A kad bi mi to povezali sa Bobovcem, pa da to bude pod kontrolom Komisije za zaštitu spomenika, da se danas iskleše kamen, da se svake godine napravi pet metara zida na Bobovcu, moglo bi se, malo po malo, renovirati. Imaš naše stare zanate koje ćeš pokazivati djeci, ima smisla dovodit ekskurzije. Sad gore kad dovedeš djecu, nemaju šta vidjeti, moraš biti zaljubljenik u to da nešto pričaš, ali nemaš šta pokazati“, navodi fra Mirko.

Izvor: Al Jazeera