Ko je bolji liječnik – medicina ili religija?

Danas se ponovo javlja potreba da se na višem nivou uspostavi dijalog između nauke i religije (Reuters)
Danas se ponovo javlja potreba da se na višem nivou uspostavi dijalog između nauke i religije (Reuters)

“Istine” znanosti u odnosu na “istine” religije, odnosno odnos znanosti i religije, čiji je “sukob” svojevrsnu kulminaciju doživio u 19. stoljeću s naglim bujanjem vjere u prirodne znanosti i tehniku, posljednjih godina sve je više u fokusu struke i javnosti kako tehnologija diktira tempo života i svijeta te stvara sustav vrijednosti u kojima se moderni čovjek sve slabije snalazi.

Ove dvije manje-više autonomne intelektualne aktivnosti često su u povijesti pokušavale dominirati jedna nad drugom ili su se, pak, međusobno ignorirale.

Tek u novije doba mnogi znanstvenici, kao i mnogi teolozi, prihvaćaju stajalište da su znanstvene i religiozne “istine” komplementarne i time tek metodološki neovisne, a obje su bitan faktor u životu čovjeka, naroda, država i svijeta općenito.

Traganje za istinom i kompromisom

Iako još postoje sporna pitanja u kojima nije postignuta suglasnost, u današnje se vrijeme ponovno, kao i na samom početku ljudske kulture i civilizacije, javlja potreba i sklonost da se na višoj razini ponovno uspostavi dijalog između znanosti i religije.

Cilj je, naravno, traganje za istinom, a raspravom se želi doći barem do kompromisa kada se ne može do rješenja.

Shvaćanje svijeta u totalitetu

U kršćanstvu, posebno u katoličanstvu, kaže Kovač, odnos religije i znanosti danas je uglavnom razriješen i Katolička crkva nema problema sa znanstvenim istraživanjima na bilo kojem polju, ali samo dok ona poštuju dostojanstvo ljudske osobe i ne idu protiv čovjeka i logike stvaranja, koju Crkva promatra kroz božansku perspektivu. Ipak, smatra kako je moderan čovjek “zarobljen” u poimanju znanosti samo kao prirodne znanosti te upozorava da u povijesti ljudske misli – primjerice, u staroj Grčkoj – proučavanje svijeta nije bilo obilježeno samo prirodoznanstvenim pristupom nego i kroz vjersku tradiciju te sve ono što obilježava kulturu. Tadašnji filozofi i mudraci pokušavali su shvatiti svijet u njegovu totalitetu i uvijek je prisutna i etička dimenzija.

“Proučava se svijet, ali se također pokušava razmišljati koje je mjesto čovjeka u tom svijetu i čovjeka se uvijek promatra ne samo kao individualno biće nego i kao društveno biće – što god čovjek činio, istraživao, rekao, također je iznimno važno koje će biti konsekvence toga na društvenoj razini.”

To će biti teme široke rasprave i predavanja desetaka znanstvenika iz područja raznih prirodnih, religijskih i humanističkih znanosti i predstavnika više konfesija iz 11 zemalja, uključujući i više zemalja regije, koji će se krajem travnja susresti na međunarodnom simpoziju “Znanost i religija – 2000 godina suradnje i osporavanja” u Zagrebu, kojem će nazočiti i predsjednik Europske akademije znanosti i umjetnosti Felix Unger.

Uz Europsku akademiju, organizatori su Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, Katolički bogoslovni fakultet, Međunarodna akademija perinatalne medicine, Naučno-istraživački institut “Ibn Sina” iz Sarajeva i Međunarodna akademija humane reprodukcije.

Među sudionicima su i Tomislav Kovač s Katoličkog bogoslovnog fakulteta te znanstvenik iz područja biomedicine, odnosno molekularne biologije Krešimir Pavelić.

Holistička medicina

“Temeljni problem vidim u načelima tzv. zapadne, moderne medicine, koja pacijenta i bolest promatra izdvojeno, a ne u kontekstu čovjekova duhovnog, tjelesnog i mentalnog jedinstva. Na to ukazuje i pokret tzv. integrativne (holističke) medicine, a donekle i personalizirane medicine”, kaže Pavelić.

Stoga tu problematiku smatra najbližom dodirnom točkom medicine i religije, na kojoj treba poraditi.

“Danas su potrebni novi iskoraci u medicini, i to zbog novih izazova pred kojima se čovječanstvo nalazi, zbog relativne neučinkovitosti današnje medicine – osobito kad je riječ o tretmanu kroničnih bolesti – te zbog nove generacije globalnih tehnologija koje se mogu primijeniti u medicini. Izazovi s kojima se medicina, a donekle i religija, mora nositi jesu velike promjene u društvu s globalizacijom, novonastale i brzoširuće infektivne bolesti, promjene obrasca nekih bolesti (npr., tuberkuloza otporna na liječenje), brze i dramatične klimatske promjene i demografske promjene sa starenjem populacije.”

Također, smatra da je medicina donekle talac tzv. redukcionističkog pristupa uz odsustvo koncepta kontinuiteta, ali uz koncept “jedan lijek za sve” te neodrživost sustava skrbi. Problem su i ozbiljne “rupe” u znanju i metoda pokušaja i pogrešaka.

Liječničko tretiranje tijela kao mašine

“Doktori uglavnom vjeruju u redukcionistički model zdravstvene skrbi – identificirati problem i naći rješenje, najčešće u obliku lijeka. Nažalost, ovo u većini slučajeva ne funkcionira, barem kad je riječ o kroničnim bolestima. Redukcionistička paradigma simplificira jedan od najkompleksnijih sustava koje možemo zamisliti – ljudsko biće”, upozorava Pavelić.

Moderna medicina, kaže, uglavnom je utemeljena na clear-cut (“Da ili ne”) dijagnozi, što može sakriti uzroke u pozadini poremećaja i suptilnije manifestacije bolesti.

“Većina konvencionalnih doktora misli da pacijent ima ili nema bolest. Nema sivih zona. Ovakav pristup može biti pogrešan jer izostavlja većinu fundamentalnih zakona fiziologije – koncept kontinuiteta: od optimalnog zdravlja preko skrivenog disbalansa pa sve do ozbiljnih disfunkcija i bolesti. U bilo kojem ranijem stadiju tog kontinuiteta bilo bi lakše intervenirati i povratiti proces.”

Riječ je o suženom “znanstvenom” modelu koji ignorira i odbija liječenja koja polaze od cjelovitog medicinskog sustava – umjesto da se tretiraju uzroci poremećaja često se tretiraju simptomi.

“Simptomi se u tom kontekstu smatraju nečim što treba potisnuti, a ne tražiti uzroke njihovom nastanku. Stoga neki doktori vide ljudsko tijelo kao mašinu s odvojenim dijelovima koji mogu biti tretirani separatno, a ne kao integriran sustav. U dodatku, duh i tijelo također se poimaju kao odvojeni, neovisni dijelovi, dok se emocije obično ignoriraju.”

Nesporazum nauke i religije

U ovom se kontekstu, kaže, čovjek ne promatra kao dio prirode niti se promatra kako se promjene u prirodi odražavaju na njega – nema razumijevanja za cjelokupnost organizma, odnosno bića. Često se ignorira i placebo iako je on sustav liječenja vlastitog tijela koji treba poticati.

“Nema razumijevanja o tome da tijelo posjeduje vlastiti kapacitet zacjeljivanja, pa tako nema ni načina da se oslobodi taj korisni kapacitet. Svatko s istom bolešću dobiva identičan tretman, pa se tako ignorira pacijentova individualnost. Drugim riječima, tretira se bolest, a ne bolesnika. Često liječnici više značaja pridaju brojnim testovima nego tome kako se pacijent osjeća te što je otkriveno na pregledu. Također, slabo se prepoznaje problem utjecaja toksičnosti na naše zdravlje te kako aktivirati vlastite detoksikacijske sustave. Zanemaruje se i odnos liječnika i pacijenta, pa tako i uloga pacijenta kao partnera u vlastitom zdravlju”.

Cjelovit pogled na zdravlje

Dostignuća u znanosti o životu, kaže Pavelić, nedvojbeno su unaprijedila sustav zdravstvene skrbi i donekle utjecala na produljenje životnog vijeka. No, to, smatra, nije dovoljno – razvijaju se “pametni” lijekovi, spoznati su brojni uzroci bolesti povezani s prehranom, uz druga dostignuća, ljudi žive sve duže, ali sve više ljudi ozbiljno obolijeva, posebno od karcinoma, neurodegenerativnih bolesti, demencije, pretilosti, kardiovaskularne bolesti, dijabetesa tipa 2. Otpornost na antibiotike širi se, a njihova uporaba raste. Duži životni vijek, kaže, ne znači i bolje zdravlje i u budućnosti će to biti povezano s povećanjem troškova života i zdravstvene skrbi.

Istovremeno, kaže, nestala je većina kontroverzi i problema između religije i medicine, čak i na području nekih “crnih točaka”, krivih poimanja i nesporazuma, poput onih na području primjene matičnih stanica. “Ključne riječi pritom jesu edukacija i dijalog. Jedna od zadaća religije bit će usmjeriti medicinu na tzv. holistički ili cjelovit pogled na zdravlje i bolest, uzimajući u obzir sve tri važne komponente čovjeka – tijelo, duh i razum.”

Istovremeno, industrija lijekova ima preveliku moć i utjecaj na sustav, izvršavajući pritisak na liječnike na produkciju pozitivnih rezultata vlastitih preparata.

Tomislav Kovač, pak, upozorava na opći nesporazum između religije i znanosti, koji proizlazi ponajprije iz toga što je znanost od kraja 19. stoljeća shvaćena kroz prizmu prirodnih znanosti, koje na temelju istraživanja žele doći do egzaktnih zaključaka.

Etička dilema

Takvo poimanje izvršilo je značajan doprinos i utjecaj na način života, tehniku i tehnologiju, ali i ekonomiju.

“Znanost ovdje shvaćena kao prirodna znanost proizlazi iz egzaktnih postavki i zapravo slijedi jednu logiku koja je čisto materijalistička u smislu da se bavi predmetima, fizičkim pojavama, proučava ih, želi ih iskoristiti, i to u jednoj sferi koja je više pragmatične naravi – svijet se proučava ne da bi se shvatio samo smisao toga svijeta nego da vidimo što možemo od tog svijeta napraviti. Vidimo ogromne konsekvence toga upravo na području ekonomije, osobito i na području tehnologije vezane uz lijekove, ali i uz naoružavanje itd.”, kaže Kovač.

Pitanje dokle ići u znanstvenom istraživanju – etička dilema – kaže, danas je iznimno važno. Kovač smatra da religije i veliki religijski sustavi, crpeći iz svojih duhovnih i moralnih vrijednosti, mogu pomoći čovjeku – čije su etičke vrijednosti danas uzdrmane – i otvoriti ga dimenziji egzistencije koja ne zastaje samo u granicama materijalnog svijeta.

“Otvaranje čovjeka tom duhovnome svijetu ne mora biti jedan duhovni svijet koji je nužno samo religijski obojen jer je pojam duha puno širi nego što nudi religija kao takva, ali mislim da je tu odgovornost religije danas na tom polju velika.”

Kritičko propitkivanje religije

Glavno pitanje, ističe, jest moramo li znanost shvaćati isključivo kroz ono što propitkuje materijalni svijet i daje neke odgovore ili treba napraviti ravnotežu između onoga što možemo propitkivati i što može koristiti općem dobru.

Pritom se religija i religijske znanosti, naglašava, moraju otvarati suvremenim dostignućima spoznaje, ali isto tako prirodne znanosti ne smiju izaći iz sfere etike, inače će znanost uništavati čovjeka umjesto da mu pomogne u razvoju – znanstveno, tj. kritičko propitkivanje religije iznutra nužno je.

“Jer religija koja samu sebe kritički ne propitkuje može vrlo lako upasti u fundamentalizam, isključivost, dogmatizam, dakle, zapravo i ona sama upada u logiku u koju danas vrlo često upadaju i prirodne znanosti”, zaključuje Kovač.

Izvor: Agencije


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO