Traženje nestalih: Strah od manipulacije

U Bosni i Hercegovini traga se za još otprilike 7.000 osoba nestalih tokom posljednjeg rata (AP)

Nedeljko Mitrović izgubio je sina u ratu iz 1990-ih. Još traga za njegovim posmrtnim ostacima. Priznaje i kako “već pomalo gubi snagu, jer više od 20 godina živi sa saznanjem da sina nema”.

“Onaj ko to djelomično ne osjeti ne zna kakva je patnja ustajati i lijegati razmišljajući da djeteta nema, a nisi ga sahranio”, kaže Mitrović u razgovoru za Al Jazeeru.

I kao otac, ali i kao čelni čovjek Republičke organizacije porodica poginulih i zarobljenih boraca i nestalih lica bh. entiteta Republika Srpska nezadovoljan je procesom traženja nestalih. No, najviše kritika upućuje Institutu za nestala lica /osobe, krovnoj organizaciji u Bosni i Hercegovini, čiji je mandat potraga za osobama nestalim tokom oružanog sukoba devedesetih.

“Osnovna je greška što nisu verifikovani podaci o licima u Centralnoj evidenciji nestalih (CEN) i ljudi u Institutu za nestala lica trebali su to prvo uraditi, još iste godine kad su počeli raditi. Pogrešno se u startu počelo popisivati one koji su ekshumirani i identifikovani iako to jeste važno, ali za istoriju, arhivu, statistiku… Trebalo se odmah pristupiti verifikaciji lica koja se još vode kao nestala kako bi se pomoglo u traženju onih koji još nisu pronađeni”, ukazuje Mitrović.

I on, ali i predstavnici drugih udruženja iz Republike Srpske, kao i institucije Vlade RS-a, posljednjih su dana još jednom otvorili priču o postojanju CEN-a. Uporni su u nastojanju da se kod verifikacije vodi računa o tri podatka koja smatraju bitnima u procesu pronalaženja i kasnijim analizama, a to su okolnosti nestanka, status i nacionalnost.

“Jako su važne okolnosti nestanka, jer se mora znati kako je i gdje neko nestao. Takođe je vrlo važan i status, da ne bi bilo manipulacije, odnosno je li neko bio vojnik ili civil u trenutku nestanka. I nacionalnost je važna, jer to određuje mnoge druge zaključke i definicije”, smatra Mitrović.

Drže se zakona

Pozivajući se na Zakon o nestalim osobama, u Institutu za nestale kažu da se drže njegovih odredbi. Šef sektora CEN-a Ivica Zadro citira zakonske stavke u kojima stoji da “minimum podataka podrazumijeva podatke o imenu i prezimenu osobe, imenu jednog roditelja, mjestu i datumu rođenja, odnosno samo godini rođenja, pretpostavljenom mjestu i datumu, odnosno godini nestanka i okolnostima nestanka”.

“Mislim da je u svemu prioritet potraga. Kod samog određivanja nacionalnosti postoje određene poteškoće jer je u nekim slučajevima vrlo teško utvrditi nacionalnost nestale osobe”, objašnjava Zadro.

U tom smislu ukazuje i kako svi podaci koji se unose u CEN podliježu verifikaciji, koja podrazumijeva provjeru vjerodostojnosti prijave i uspoređivanje sa svim službenim evidencijama koje se vode ili su se vodile u Bosni i Hercegovini.

Sam CEN nastao je spajanjem 13 zasebnih baza podataka s informacijama o nestalim osobama koje je prikupila bivša Federalna komisija za nestale osobe, Kancelarija za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske, Međunarodni odbor Crvenog križa te Međunarodna komisija za traženje nestalih osoba (ICMP).

Traga se za još 6.940 osoba

Iz Instituta za nestale potvrdili su kako se u CEN-u nalaze podaci za 34.964 osobe koje su prijavljene kao nestale u ratu 1992–1995. Od tog broja dosad je verificirano 22.295 prijava. Zaključno s posljednjim danom veljače verificirani su podaci o 6.940 osoba za kojima se još traga. No, pojavio se i podatak koji je posebno sporan udruženjima i vlastima u Republici Srpskoj, a to je brojka o 911 osoba koje su bile prijavljene kao nestale, a zapravo su žive.

“Dodatnim provjerama u bazi Agencije za identifikacione dokumente utvrđeno je da su te osobe izvadile neki od identifikacionih dokumenata – ličnu kartu ili pasoš, pa smo na taj način utvrdili da su te osobe žive. Porodice koje su ih prijavile kao nestale u tom su trenutku smatrale da su nestali jer nisu imali nikakvih informacija o njima. U nekim slučajevima riječ je možda i o široj porodici i prijateljima koji su prijavljivali nestale jer su zaista u tom trenutku smatrali da su nestali. Oni se neće nalaziti više u CEN-u nego u registru brisanih prijava”, objašnjava Lejla Čengić, glasnogovornica Instituta za nestale.

Navodi i kako će se u spomenutom registru brisanih prijava nalaziti i određeni broj “onih koji nisu živi, ali nisu nestali jer je njihovo mjesto ukopa poznato”. Kaže kako je to slučaj s osobama koje su, primjerice, umrle u nekoj od bolnica i ukopane u krugu takvih zdravstvenih ustanova, pa se za njih zna gdje se nalaze posmrtni ostaci.

“Svakako da imam dojam politiziranja cijelog procesa, jer se vrlo često manipuliše porodicama nestalih i to je jedno vrlo ružno ponašanje. Bilo ko da radi takvo nešto na taj način neće pomoći ni porodicama ni samom procesu traženja nestalih. Razumijem nezadovoljstvo onih koji još nisu pronašli posmrtne ostatke svojih najmilijih, ali je proces traženja nestalih u BiH, čak i u svijetu, označen kao najuspješniji nakon jednog oružanog sukoba”, dodaje Čengić.

Nema utjehe za porodice

No, za Nedeljka Mitrovića takvi podaci nisu utjeha jer smatra da “svakoj žrtvi treba vratiti dostojanstvo, jer treba govoriti o ljudima, a ne o brojevima”. I dalje insistira na tri zahtjeva koja je spomenuo jer “bez njih nema kompletnih podataka o konkretnom čovjeku, pogotovo o statusu i okolnostima nestanka”.

“Sva tri tražena podatka – okolnosti nestanka, status i nacionalnost – ne mogu nikome štetiti nego samo doprinijeti jer će spriječiti razne manipulacije, špekulacije, zloupotrebe i dezinformacije. Lično i kao predsjednik jedne organizacije neću prihvatiti podatke u CEN-u jer nisu potpuni i ništa konkretno ne govore. Zaista mislim da o porodicama niko, ali uopšte niko ne vodi računa i njih se u svemu najmanje pita”, primjećuje.

Slično razmišlja i Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica sa sjedištem u Banjoj Luci. I on smatra da se “utvrđivanjem statusa i okolnosti nestanka unosi određeni broj dokumenata i podataka koji mogu da budu značajan trag za pronalaženje određenog lica i ubrzaju proces traženja”.

“Ako nema tih podataka, CEN kao da ne postoji. To je samo jedan obični spisak. Jedni smatraju da je nešto verifikovano, a drugi da nije. Verifikacija mora da sadrži sve podatke koje sam naveo”, kaže Kojić.

Po njegovu mišljenju, cijeli proces traženja nestalih treba ubrzati, a porodicama omogućiti da sahrane svoje najmilije. No, tvrdi da je, otkad je prije devet godina počeo s radom Institut za nestale, “proces u potpunosti stao kada su u pitanju srpske žrtve”.

“Opravdano sumnjam da se svjesno nisu unosili podaci o okolnostima nestanka, statusu i nacionalnosti. I to je, po meni, jedan od ključnih problema zašto je sporo pronalaženje lica srpske nacionalnosti”, smatra Kojić.

Čengić: ‘Prozivanja nemaju smisla’

Takve tvrdnje odbacuje Lejla Čengić. Podsjećajući kako je prošlo četvrt stoljeća od rata, kaže da “zaista nemaju smisla prozivanja da Institut za nestale radi samo u korist Bošnjaka”.

“Ne pravimo razliku po osnovu vjere, nacionalne i etničke pripadnosti, bilo kakve pripadnosti, jer tražimo sve osobe koje su prijavljene kao nestale bilo kojoj od komisija ili Institutu za nestale”, odgovara.

“Politizirati ovaj proces i jedno ovakvo humano pitanje, manipulisati porodicama nije ništa drugo nego nanošenje štete tim ljudima. No, to rade oni koji cijeli proces traženja koriste zbog ličnih interesa i promocije”, kaže Čengić.

Na kraju, posve je jasno da će slaba utjeha ljudima koji traže svoje najmilije više od 20 godina biti i činjenica da je proces traženja nestalih u Bosni i Hercegovini ocijenjen najboljim u svijetu, ali i prepirke o tome koje podatke treba unijeti u dosje nestale osobe, kad i kako ih verificirati. Jedinu utjehu dobit će kad pronađu posmrtne ostatke članova svojih obitelji i dostojno ih pokopaju, pružajući im vječni mir.

Izvor: Al Jazeera