Ubistva žena u Hrvatskoj izazivaju bijes javnosti
Nedavno ubojstvo 18-godišnje djevojke na parkingu u zagrebačkom naselju Volovčica potreslo je javnost, koja ponovno u sustavu traži sukrivca za njezinu i smrt više od 300 žena ubijenih u Hrvatskoj u posljednjih 10-ak godina.
Za ubojstvo je osumnjičen bivši dečko, koji je trudnoj djevojci u automobilu zadao, kako se navodi, više od 60 uboda nožem.
Prozivke javnosti i Istanbulska konvencija
Žrtva je osumnjičenog prijavljivala zbog učestalih prijetnji, ali i povlačila prijavu te navodno odbijala svjedočiti protiv njega. Određene su i mjere zabrane pristupa, koje su kasnije ukinute…
Problem privođenja žrtveU Uredu pravobraniteljice upozoravaju na praksu privođenja oba partnera kod intervencija zbog nasilja u obitelji, pri čemu se ne uzima u obzir kontekst, povijest i kronologija nasilja u konkretnom slučaju, već se policija fokusira isključivo na događaj zbog kojeg intervenira. Stoga se događa da se i žrtva i počinitelj uhićuju i privode samo zbog jedne svađe u kojoj su bile uključene psovke, a da se pri tome propušta sankcionirati slučajeve ozbiljnog i dugotrajnog psihičkog, ekonomskog i fizičkog nasilja među partnerima, poput prijetnje ubojstvom. Također naglašavaju da su upravo kontekst i eventualna povijest nasilja ključni elementi kod odluke o tome tko je žrtva, a tko počinitelj te o tome ovise i sve kasnije odluke sudskih tijela o određivanju pritvora, zaštitnim mjerama, visini kazne i sl.
“Također, policija često gubi iz vida činjenicu da žrtva ima pravo na nužnu obranu od napadača te da su psovke ponekad jedino ‘oružje’ žrtve. Prema stajalištu Pravobraniteljice, počinitelje nasilja treba izložiti najstrožim kaznama, tzv. zakonskim maksimumima, čime bi se slala puno jasnija društvena poruka o nultoj toleranciji na nasilje u obitelji, a samim time isto bi se uspješnije suzbijalo”.
Mučna situacija prožeta raznim postupanjima policije, pravosuđa i drugih nadležnih institucija na kraju je rezultirala najgorim ishodom, a dio javnosti redovito tada u šoku i bijesu proziva policiju za navodno nepostupanje ili prekasno i neadekvatno postupanje, pravosuđe za preblag tretman osoba koje upućuju prijetnje, preblage kazne, olako puštanje počinitelja na slobodu i općenito aljkavost u definiranju i tretmanu žrtve te njezinoj zaštiti.
U prilog tome ide i činjenica da Hrvatska još nije ratificirala Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulsku konvenciju, koju su, primjerice, ratificirale i neke susjedne zemlje poput Srbije i BiH.
U udruzi “Ženska pomoć sada”, koja pruža savjete, pomoć, ali i sklonište žrtvama obiteljskog nasilja, kažu kako je situacija po pitanju nasilja nad ženama sve lošija. A dok se ne usklade svi zakoni, usvoji Istanbulska konvencija i ne odvoji dovoljno novca, kaže predsjednica Udruge Marijana Zrinka Jegrišnik, neće biti bolje.
“Hrvatska Istanbulsku konvenciju nije ratificirala navodno jer treba uskladiti neke od zakona. Ova Vlada je obećala da će do kraja ove godine to učiniti. No, vidjet ćemo jer kad god se o to spotaknemo vidimo da za sve nedostaje financijskih sredstava. Istanbulska konvencija obvezuje puno toga, između ostalog i da se treba od strane države obavezno financirati skloništa za žene i djecu žrtve nasilja”.
Problematična međusektorska suradnja
Korisnicama u udruzi pružaju psihosocijalnu podršku, nakon čega kreću pravni postupci i obvezno traženje zabrane približavanja. No, potom slijedi borba za tajnost lokacije boravka.
“Sudovi su ti koji prvi razotkriju adresu ili mjesto boravka žene i to kod dostavljanja poziva, rješenja i sl. Što se tiče zlostavljača, protiv njih se najčešće pokreće prekršajni postupak, ako je to prvi put obično se kažnjava novčano i biva pušten nakon kratkog zadržavanja. Ako je bilo indicija za pokretanje kaznenog postupka – uglavnom prijetnje ubojstvom, ili pokušaj davljenja, nasilje pred maloljetnom djecom i sl. – tada se zadržava u istražnom zatvoru”.
Policija, navodi, u posljednje vrijeme obiteljsko nasilje najčešće proglašava kršenjem javnog reda i mira, privodi oba partnera, a često ih oboje pritvara prije privođenja sucu za prekršaje.
“Zato se u zadnje vrijeme događa da žene ne žele prijaviti nasilje policiji jer se boje upravo takvog postupanja. Policija se pravda da oni nisu suci i ne mogu suditi. To je točno, ali moraju znati obraditi slučaj i utvrditi tko je žrtva, a tko zlostavljač”.
Nacionalni tim koji je trebao biti koordinator međusektorske suradnje, navodi, iz financijskih razloga nikada nije zaživio.
Svijest o vlastitoj odgovornostiU borbi protiv spomenutih kaznenih djela i međusektorskoj suradnji, kaže Marjanović, ključno je promptno poduzimati ono što je propisano u okviru zakona te ovlastima. Također, ne bi se smjelo događati da pravosuđe u slučajevima suđenja nekim ‘kapitalcima’ propisuje kazne koje su ispod zakonskog minumuma jer to kod ljudi izaziva određen negativan dojam. Potrebna je, kaže, dosljedna primjena pravnih normi i propisa koji reguliraju određeno područje i ona bi sama po sebi prevenirala kaznenih djela. No, potrebno je, napominje, i jačanje sigurnosne kulture, odnosno svijesti građana o tome da su ipak oni najodgovorniji za svoju sigurnost, kako ne bi postale nečije žrtve.
“Dosta ljudi bez obzira što su već bili na određeni način žrtve određenih tipova, likova ili nekih događanja, jednostavno opet poklanjaju vjeru tim ljudima i jednostavno na neki način srljaju u takve neke odnose i relacije i u konačnici kada se doživi ili dogodi ovakav monstruozan čin, onda se postavlja niz pitanja. Tako da ne možemo jednoznačno reći da li je policija kriva, da li je sudstvo krivo, da li je pojedinac kriv, da li je obitelj kriva – svatko tu ima svoj neki dio krivice”.
“I nadalje policija radi po svom, nekad ona pogriješi, nekad Sud, nekad Centar za socijalnu skrb. A da su od samog momenta svi povezani i svi zajedno rade na jednom slučaju, vjerojatno ovakvih propusta nebi bilo”.
Pad prekršajnih, rast kaznenih djela
U Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić, ističu da je 2016. godine zabilježen najveći broj ubojstava žena u zadnjih sedam godina.
To se događa dok se u istom vremenskom periodu statistički bilježi kontinuiran pad prekršajnih djela nasilja u obitelji, kao i značajno usporavanje rasta broja kaznenih djela s elementima nasilja među bliskim osobama.
Međutim, dok je prisutan pad prekršajnih djela nasilja u obitelji i nad ženama te porast kaznenih, ističu, ne može se govoriti o zaustavljenom trendu ‘brutalizacije’ obiteljskog nasilja.
“Pravobraniteljica je stajališta kako zasigurno jedan od uzroka ove tranzicije nasilja iz područja prekršajno-pravne zaštite u područje kazneno-pravne, pa onda i migracija iz lakših kaznenih djela u ona teža, leži u činjenici što prekršajni sudovi izriču blage, uglavnom uvjetne kazne, te redovito puštaju okrivljenike da se brane sa slobode, dok se zaštitne mjere izriču u sve manjem broj slučajeva, a u onim slučajevima u kojima su određene, upitna je njihova učinkovita provedba”, kažu u Uredu.
Podaci o porastu najtežih kaznenih djela među bliskim osobama su, kažu, alarmantni pa smatraju kako je potrebno hitno unaprjeđenje sustava kažnjavanja, osvješćivanja javnosti, edukacija policije, pravosuđa i državnih odvjetnika te rad na prevenciji nasilja u obitelji.
Svi potrebni policijski, pravni i drugi okviri za djelovanje, kaže stručnjak za sigurnost Bono Marjanović, postoje. No, ističe, sve što može odlično izgledati na papiru, u primjeni se može izjaloviti.
Pitanje primjene okvira za djelovanje
“Ja generalno nisam onaj koji govori da nemaju alate, da nemaju okvire. Postoje okviri, ali u svakom slučaju stvar je samo primjene. Naravno, isto tako generalno neću kuditi sustav policije, pogotovo tog represivnog aparata, nego dapače, mislim da puno više toga govori u prilog njihovoj agilnosti, odnosno proaktivnosti. Ali nažalost se uvijek u nekim slučajevima koji dožive ovoliku medijsku pozornost propituje svaki detalj. Treba naglasiti da nije samo policija ta koja prevenira i koja se bori, znamo da je tu velika uloga sudstva, pravosudnih tijela”.
Policija je, kaže Marjanović, mnogo puta pokazala koliko brzo može reagirati, no mnogo se puta pokazalo i koliko brzo pravosudni sustav omogući počiniteljima da se nađu ponovno na slobodi ili ni ne budu pritvoreni.
Ipak, smatra kako ne postoji opći problem sustava, već problem pojedinaca – a za to su tu njihovi nadređeni i institucije koje ih nadziru, kontroliraju i korigiraju.
No, prostora da cijeli sustav poradi na sebi, kaže, itekako ima. Ključno je reagirati brzo i primijeniti sve instrumente koji su na raspolaganju, uz financijsko i drugo motiviranje policije u borbi protiv kaznenih djela.
Iskorak u definiciji i tretmanu žrtveDa je svako kazneno djelo poseban slučaj ističe i odvjetnik Veljko Miljević, stručnjak za kazneno pravo, ali u vezi primjedbi koje se odnose na tretman žrtve, ističe da je hrvatsko zakonodavstvo napravilo velik korak naprijed. “Zna se tko je počinitelj, zna se tko je žrtva. Mi do 2008. godine, što 90 posto ni sudaca ni advokata nema pojma, termin žrtve nismo imali u kaznenom postupku. Bio je termin oštećenika. Dakle, tek 2008. mi uvodimo termin žrtve i na zadovoljavajući način već u tom Zakonu o kaznenom postupku ne samo da definiramo ovaj termin žrtve”.
U ZKP-u je tako čitav niz odredaba kojima se žrtvi daje poseban status u kaznenom postupku s posebnim tretmanom i pravima. No, u praksi, kaže, ne može se generalizirati jer to ovisi o konkretnim predmetima. Ipak, ističe, unatoč svemu što se poduzima, zločin se često ne može spriječiti.
“U konačnici mislim da pravosudna tijela imaju izuzetno značajnu ulogu, ako govorimo o ovom, ali i nekim drugim slučajevima. Građani to sve gledaju, čitaju i ljute se na sustav i onda im je prvo ‘na tapeti’ policija. Ali zapravo se događa onaj zaključak kod ljudi da debljina novčanika zapravo na neki način određuje i kaznu, odnosno funkcioniranje tog sustava”.
‘Faličan postupak’
Bivši sudac i poznati zagrebački odvjetnik Branko Šerić smatra kako visina kazni, na koje javnost često ima primjedbe, nije toliko važna – važnija je, smatra, neminovnost da će svaki počinitelj biti otkriven i nakon pravičnog suđenja osuđen.
Za počinitelja kaznenog djela je, kaže, najmanje motvirajuće saznanje da će biti otkriven i uhićen, a u tom kontekstu treba treba gledati i problem prijetnji.
“Najvažnije je da se te prijetnje otkriju, razotkriju i da se onaj tko upućuje takve prijetnje na vrijeme spriječi – pritvorom, istražnim zatvorom, prekršajnim zatvorom – da ne realizira tu prijetnju. To treba motivirati oštećenika, a demotivirati počinitelja. Ako netko upućuje konstantno prijetnje pa bude otkriven, uhićen pa pušten, to je motivirajuće za njega da nastavi s prijetnjama ili realizacijom prijetnji. Dakle, tu nam je faličan postupak, da tako kažem”, kaže Šerić.
Nakon prijave prijetnji, kaže, odmah treba reagirati provjerom i policijskim upozorenjem. Po potrebi i zabranom približavanja. Ukoliko je počinitelj prekrši, kaže, odmah treba biti kažnjen zatvorom.
Svako ubojstvo slučaj za sebe
Ukoliko se, pak, dogodi zločin, Šerić upozorava da se tijekom sudskog procesa utvrđuju sve činjenice, pa tako i one važne za odmjeravanje kazne – olakotne i otegotne okolnosti.
Jer, napominje, nije svako ubojstvo isto, kao ni žrtva, počinitelj i relacije među njima koje su eventualno doprinijele počinjenju zločina.
Izvor: Al Jazeera