Žrtve rata – heroji mira

Izložba “Lično – portreti žrtava rata” novi je poduhvat fotografa Velije Hasanbegovića.

Izložba postavljena u galeriji Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine prikazuje 20 portreta žrtava rata, a heroja mira!

Njih 20 bili su žrtve zločinaca a nakon svih tih patnji koje su preživjeli tokom rata danas su zagovarači za pomirenje i izgradnju trajnog i stabilnog mira u BiH.

Njihov angažman baziran je na njihovim osobnim svjedočenjima a koja su do sada, u okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost, organizirana u više od 40 općina i gradova u BiH.

Uz fotografije su postavljeni i tekstovi. Njihova lica i pogledi su tu umjesto njihovih biografija. Uz njihova imena i godinu rođenja ispisane su samo poruke koje nam ovi ljudi odašilju u nadi da ćemo ih shvatiti.

Lica umjesto biografija

“Oni koji su rat preživjeli na svojoj koži tu su da vam kažu da u ratu gubite članove porodice, roditelje, braću, sestre, komšije, prijatelje, školske drugove… U ratu nema pobjednika” – Mirsad Duratovic (1974).

“Ja nikoga ne mrzim – samo neke manje, a neke više volim” – Anđelko Kvesić.

“Nemamo mi vremena da mrzimo. Neće nam život u mržnji proći. Jedini način pomirenja je susretanje i priča, a to je upravo ono što ja radim. Ne dozvolite predrasudama da vas dijele. Jedina prihvatljiva podjela je na dobre i loše osobe” – Krešo Primorac (1958).

”Shvatio sam da su u životu potrebni sloboda i mir. Ne narušavajte ničiju slobodu i mir” – Krsto Rakic (1973).

“Ne mrzite, mrznja rađa mržnju” – Tarik Rizvanović (1969).

“Ja svoju golgotu ne mogu zaboraviti, govorim o njoj, ne da bih širio mržnju, već da bih i vas podstakao da učestvujete u misiji izgradnje mira, tolrancije i suživota” – Vinko Lale (1962).

“Rat je sve nas zajedno uništio i učinio nesretnima. Ja sam odlučila, nakon svega, da se borim i da dam svoj doprinos da rata više nikada ne bude. Živjeti u mržnji sa drugim je ubitačno. Živjeti u miru i ljubavi sa drugim i drugačijim je najveće bogatstvo na svijetu” – Hikmeta Rizvanović (1946).

“Besmisleno je ratovati, ne slagati se sa prijateljima, ljudima, djecom… Mislimo na žrtve rata, na djecu koja su izgubila svoje najbliže, na one koji su morali napustiti svoje domove, djetinjstva i ljubavi… Razmislimo o njima i učinimo sve za mir u našoj jedinoj otadžbini Bosni i Hercegovini” – Mara Milanković Daradan (1966).

Bolne teme i optimizam

Kretati se prostorom između ovih portreta je posebno i inspirativno iskustvo koje u nama zaista budi nadu da je mir zbilja moguć!

Pratiti rad Velije Hasanbegovića već skoro punu deceniju znači biti dijelom jedne plemenite misije.

Ne znam autora koji se bavi tako bolnim temama a da svaki put uspije u nama probuditi toliko optimizma i ljubavi prema ljudima.

Svaki put, sa svakom svojom izložbom Velija Hasanbegović nas tako snažno podsjeti na ono najbolje što čovjek u sebi čuva otkrivajući svojim fotoaparatom u hrapavoj škloljci naše vanjštine onaj biser koji se krije valjda u svakome od nas!

U njegovom radu mračna, zla strana čovjeka koliko god bila vidljiva uvijek biva poražena ili se bar toliko jasnim čini kako je to zlo, prije ili kasnije, osuđeno na propast. Njegova umjetnost veliča najljudskije u ljudima: njihovu dobrotu, snagu, sposobnost, empatiju, njihov osjećaj za lijepo, ljubav prema miru, drugom i drugačijem… ljudski dar da praštamo !

Izlozba “Lično” ponovno nam otkriva Veliju Hasanbegovića kao fantastičnog portretistu.

Način na koji je pristupio temi baziran je na iskustvu prethodne izložbe “Atlete srca” koju je realizirao kao dio istoimenog performasa reditelja Nermina Hamzagića, a za koju je (i to po drugi put) dobio nagradu “Collegium Artisticum” za najbolju fotografiju.

Poslovična nezaintersiranost

Ni tada, kao ni sinoć na otvorenju nije bilo političara. Važno je to reći. Ne govori to samo o njihovoj već poslovičnoj nezainteresiranosti za umjetnost i kulturu.

Samo nekoliko dana ranije svi su oni tako glasno govorili o važnosti našeg odnosa prema prošlosti!

Biti bosankohercegovački političar ili političar u Bosni i Hercegovini, a ne pojaviti se na izlozbi “Lično” zaista puno govori o odnosu tih ljudi prema prošlosti, sadašnjosti… i budućnosti.

Propustiti priliku da pogledate u oči žrtava, ili da se sretnete sa njima najblaže rečeno je neodogovorno!

Uglavnom, izložba će biti otvorena do 7. aprila, a podržana je kroz USAID-ov projekat PRO-Budućnost, koji provodi Catholic Relief Services (CRS) u saradnji sa Fondacijom Mozaik, Caritasom BiH, Forumom građana Tuzla, Helsinškim parlamentom građana Banja Luka i Međureligijskim vijećem u BiH. 

Izvor: Al Jazeera