Mala žurka propuštenog plesa

Umjetnička asocijacija Per.art bavi se inkluzijom u društvo osoba sa intelektualnom ometenošću (Ustupljeno Al Jazeeri)
Umjetnička asocijacija Per.art bavi se inkluzijom u društvo osoba sa intelektualnom ometenošću (Ustupljeno Al Jazeeri)

Saša Asentić je koreograf, performer i programski direktor organizacije Per.Art, koja deluje u oblasti savremenih izvođačkih umetnosti.

Grupa okupljena u Per.Artu, od 1999. godine, u saradnji sa različitim organizacijama, realizuje projekte u Srbiji i inostranstvu.

Produkcija Per.Arta, između ostalog, bavi se programima koji istražuju savremeni ples, kao i onima koje se bave inkluzijom u kulturi. Njihove predstave su izvođene širom sveta.

Povod za razgovor sa Sašom Asentićem jeste najnovija premijera Per.Arta – predstava “Mala žurka propuštenog plesa” nastala u saradnji sa Srpskim narodnim pozorištem u Novom Sadu. To jedna od onih predstava na koje ne možete ostati ravnodušni, jednostavno joj se prepustite. Gotovo obavezno vas uvedu da učestvujete, a vi ostanete zatečeni snagom i iskrenošću sa kojom se susretnete oči u oči.

  • “Mala žurka propuštenog plesa” je deveta predstava u okviru programa “Umetnost i inkluzija” u organizaciji umetničke asocijacije Per.art čiji ste programski direktor. Ta organizacija se bavi inkluzijom u društvo osoba sa intelektualnom ometenošću. Kada se osvrnete šta vidite iza sebe?

Da, od 1999. godine bavimo se inkluzijom u oblasti kulture za osobe sa intelektualnom ometenošću. Do sada smo uradili devet predstava u kojima naše kolege sa invaliditetom nisu samo izvođači na sceni, nego i autori teksta, zatim scenskih – plesnih i muzičkih – rješenja, kao i saradnici na osmišljavanju i izradi rekvizita, scenografije i kostima…

Tokom svih ovih godina naš glavni cilj je bio da osmislimo principe i metodologiju rada koji će omogućiti našim kolegama sa invaliditetom da, kao umjetnici sa svojim autentičnim interesovanjima, razmišljanjima i željama za bavljenjem plesom i pozorištem, aktivno učestvuju u svim segmentima i fazama rada na umjetničkim projektima. Već preko deset godina naše predstave izvodimo na sceni Srpskog narodnog pozorišta kao dio redovnog repertoara. To je jedinstvena saradnja, ne samo u našoj zemlji, nego u Evropi i svijetu umjetnosti uopšte.

Čitav proces rada i život jedne predstave – od pripremnih kreativnih radionica preko intenzivnih proba, do premijere i svih izvođenja tokom pozorišne sezone – održava se u nacionalnom pozorištu. Od samog početka, kao idejni tvorac programa “Umetnost i inkluzija”, borio sam se za model rada koji će omogućiti umjetnicima sa intelektualnom ometenošću ravnopravno učestvovanje i rad na lokalnoj, domaćoj, ali i međunarodnoj sceni savremenih izvođačkih umjetnosti.

Naše predstave i drugi umjetnički projekti su gostovali na vodećim festivalima i pozorištima u Beogradu, Somboru, Subotici, Kikindi, Zrenjaninu, Nišu, ali i u Berlinu, Majncu, Ženevi, Bazelu, Bonu, Ljubljani, Skoplju, Riminiju i Kotoru. Uz pozorište i ples, u programu “Umetnost i inkluzija” bavimo se i vizuelnim umjetnostima – do sada smo ostvarili pet grupnih izložbi crteža, slika, fotografija i skulptura, kao i dvije samostalne izložbe: jednu slika i crteža Mihaila Petrovića, a drugu fotografija i video radova Dejana Šuljana.

Glavni partner na ovoj programskoj liniji nam je Galerija Matice Srpske. Sveobuhvatnu podršku stvaralaštvu osoba sa intelektualnom ometenošću upotpunili smo i objavljivanjem dvaju knjiga poezije i proze, članice naše grupe Natalije Vladisavljević, osobe sa Daunovim sindromom, kao i produkcijom dokumentarnog filma o životu Gorana Gostojića, člana naše grupe umjetnika sa invaliditetom. Pored ove dvije najstarije institucije kulture u Srbiji, sarađujemo i sa drugim institucijama kroz “Mrežu institucija kulture za promociju inkluzije u Novom Sadu” koju smo pokrenuli 2005. godine upravo iz razloga kako bismo se izborili za ostvarivanje prava osoba sa invaliditetom na stvaranje umjetnosti i učestvovanje u kulturnom životu zajednice kojoj pripadaju. Sve ovo je naša borba protiv diskriminacije i marginalizacije osoba sa invaliditetom, koje su nažalost i dalje jedna od najugroženijih društvenih grupa u Srbiji.

Kada se osvrnemo i pogledamo na sve što smo zajedno uradili tokom osamnaest godina svakodnevne borbe, vidimo da smo stvorili društvene činjenice koje ranije nisu postojale u našem društvu i to nam daje snagu da nastavimo – iako vremena nikad nisu bila teža od ovih današnjih – da mijenjamo svijet u kojem živimo i da gradimo društvo na principima inkluzije.

  • Publika učestvuje vrlo živo u ovoj predstavi. Zaista je rampa između publike i izvođača uklonjena na jedan pažljiv i vrlo učinkovit način. Kako to uspevate?

Pozorište me zanima kao mjesto gdje se različiti društveni odnosi mogu vježbati, ali i privremeno uspostaviti u odnosu na ideal budućeg društva. Takvo društvo ne postoji zagarantovano u budućnosti, nego se mora stvarati svakog trenutka, a njegov obim nije mjerilo njegovog uspjeha i relevantnosti. Pozorište koje stvaram isprobava društvo koje ukida procese marginalizacije ili ih svodi na minimum, ne mjeri sve jednim parametrom, niti primjenjuje iste norme na sve ljude, nego polazeći od specifičnosti tih konkretnih ljudi otvara mogućnost formiranja društvene zajednice.

U proteklih deset godina bavim se eksperimentima u pozorištu sa ciljem preispitivanja uloge samog pozorišta u simbolizaciji društvenog. U tom smislu “rampa između publike i izvođača” se uklanja jer scenu vidim kao mjesto gdje publika i izvođači kao građani mogu raspravljati o bitnim društvenim pitanjima, isprobavati drugačije odnose, preispitivati društvene uloge i pozicije, i promišljati moguću budućnost društva.

“Mala žurka propuštenog plesa” je hibridni javni događaj između pozorišne predstave, igranke, hepeninga i underground žurke. Sa i bez invaliditeta, publika i izvođači, na istom su “podijumu”, u istom “podrumu”, na istoj “sceni”, prvi put su tamo gdje nikad nisu bili zajedno; gdje se privatno i javno stapaju u jedno novo stanje koje nudinovo kolektivno iskustvo u kojem nećemo propuštati ne samo prilike za ples, nego i sve one druge prilike u životu koje nas čine društvenim bićima i koje u nama bude, da citiram Nataliju Vladisavljević, “prelep osećaj da budemo ono što jesmo”.

  • Završna tačka u predstavi je poezija učesnica koja je vrlo žestoka vrlo emotivna, iskrena i u jednoj buntovnoj estetici. Čini mi se, da ni najzatvorenije u publici ne može ostaviti ravnodušnim. Na koji način vi ovu scenu smatrate važnom?

Da, to je završna scena na našoj “Maloj žurci”. Predstava ima atmosferu žurke, ali tokom predstave postoje i scene – a posljednja je najsnažnija u tome – u kojima se vidi da pozorište za nas nije zabava, nego da ga ozbiljno shvatamo kao mjesto sa kojeg možemo mijenjati percepciju publike i raditi na redistribuciji čulnog u ransijerovskom smislu. Izuzetno su snažni stihovi koje su Snežana Bulatović, Natalija Vladisavljević, Bojana Stojanović i Marina Sremački odrepovale na jednoj od proba. One puštaju glas o sebi, o svom životu, a to je život žena sa invaliditetom danas u Srbiji.

Ne znam niti za jednu ženu reperku sa invaliditetom, a njih četiri su se nazvale rep grupom “Žene Repovi”. Već to je toliko moćno kada vidite da se neko udružuje jer ima nešto javno da kaže. A onda svojim stihovima sruše sve zidove, katance i stege u glavama, kako kažete, i onih najzatvorenijih. Već iz naslova može se osjetiti njihova snaga: Sve u lice, Ko si ti da imaš Daunov sindrom, Bog mi daje, i Ja pričam uzalud.

  • Kakva je pozicija Per.Arta danas? Na koji način funkcionišete, kako se finansirate?

U vrlo teškoj smo situaciji. Nadamo se da će Grad Novi Sad, kao i nadležne pokrajinske i republičke uprave za kulturu i socijalnu politiku prepoznati značaj našeg rada. Proteklih godina imali smo goste iz Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Norveške koji su dolazili da se upoznaju sa našim modelom rada kao jedinstvenim u oblasti inkluzije u kulturi i disabity artsa, umjetnosti osoba sa invaliditetom. U ovim razvijenim zemljama, sistemski je rađeno na izgradnji sličnih modela u koje su uložene stotine miliona eura. U našem slučaju, Novi Sad i Srbija imaju gotov potvrđen model inovativne inkluzivne prakse sa međunarodnim ugledom, koji u terminima aktuelnih evropskih kulturnih tendencija možemo nazvati brendom, dok u terminima savremene kulture i umjetnosti, što je nama značajnije po pitanju inovativnosti u umjetnosti i društvu, možemo govoriti o progresivnoj političnoj umjetničkoj praksi.

Nažalost, svi znamo da su kontinuitet, dosljednost i odanost, principi ili pojave za koje u Srbiji nema plodnog tla. Stoga činjenica da mi postojimo punih osamnaest godina kao nezavisna grupa, da imamo snage, a prije svega viziju i konkretne planove za budućnost, govori o kvalitetu našeg rada, njegovom društvenom i kulturnom značaju. Održali smo se zahvaljujući solidarnosti, entuzijazmu, stručnosti, povjerenju i uvažavanju različitosti.

Malo je onih koji u Srbiji, bez obzira na oblast djelovanja, mogu da kažu da su “punoljetni” i ponosni na etiku i estetiku svog rada. Nadamo se da će državne institucije prepoznati, bar fenomenološki gledano, naš značaj za društvo u tranziciji, kakvo je naše u Srbiji. A nama ostaje da se i dalje borimo za inkluzivno društvo u koje vjerujemo, jer društvo smo svi mi; bez obzira na poteškoće i otpore, na našoj strani su hiljade i hiljade ljudi koji su neposredno u javnosti iskusili naš rad, a na desetine hiljada onih koji su o nama slušali, čitali ili nas gledali putem masovnih i društvenih medija.

  • Kakvi su vaši planovi za budućnost?

Budućnost će biti onakva kakvom je mi učinimo. Mi iz Per.Arta. Vi koji objavljujete ovaj intervju. Svi vaši čitaoci. Svi oni do kojih dođe bar jedna misao iz ovog teksta. Svi oni koji dođu na naredno izvođenje predstave 21. i 22. aprila na kamernoj sceni Srpskog narodnog pozorišta. Svi mi. A svi mi smo zapravo većina…

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO