Rimski most preko kojeg nije kročio nijedan Rimljanin

Malo je mostova u ovoj zemlji koji se tako skladno stapaju s krajolikom (Ustupljeno Al Jazeeri)
Malo je mostova u ovoj zemlji koji se tako skladno stapaju s krajolikom (Ustupljeno Al Jazeeri)

Sam, u veličanstvenoj bjelini, pod čelom Igmana. Dugo već vrijeme ne nanosi putnike preko njegovih leđa. Posljednji vijek sve je puteve odveo na druge strane. Sto godina je minulo kako je odjek potkove o kamen posljednji put bućnuo u bistrinu pod njim. Zimi samoća je graciozna kao labud. S igmanske strane bridi prapovijesna tišina. Od Sarajeva bruje automobili, jureći starom cestom za jug. S nadvijenih vrbovih krošnji sunce prospe prhko inje, kao perinu, kao svetu vodu iz škropionice.

Snijeg je zameo i poljski drum, jedini kojim bi neko mogao doći. Te lukove, skladno stopljene s bjelinom pomiluje tek pogled nekog putnika što promiče starom mostarskom cestom. Koliko li ih ima smjelosti, i mašte, pa da zatvore oči i požele konja pod sobom? Prejahati preko mosta uz gromovit topot. To je odavno sva njegova funkcija: buditi sanje i rasplitati maštu u djeci i onima što u grudima kriju dječije srce.

Na proljeće doći će ljubavni parovi. Poslije ljubavi naiskap, zagrljeni staće kao na pramac broda. Koliko li će ih maštom noć pretvoriti u more? Mjesečina će sa njih saprati svaki grijeh. Poslije će nahrnuti izletnici. Zaokupljeni raspirivanjem žeravica, neće ga ni primijetiti sve dok im treća litra piva ne nacrta brod i dokove kojima teturaju pijani mornari. U svojoj iskrivljenoj mašti poželjeće zaploviti tim sedmolukim jedrenjakom. Umjesto šampanjcem, gađaće ga pivskim flašama. Iza njih ostaće vatrišta, smeće i srča što se pod vodom cakli kao bakar.

Prva zabilješka o mostu

Ne postoji na cijelom svijetu Rimski most preko kojeg nije kročio ni jedan Rimljanin. Ne zna se tačno koje su godine dunđeri lupali svojim alatima, ovdje pod samim vrelom Bosne. Pa ipak, prošao je preko njega, i prvi zabilježio njegovo postojanje, jedan smjerni potomak rimskog građanstva. Historija kaže da ga je prvi pomenuo i u njene knjige upisao osamdesetčetverogodišnji starac iz ugledne venecijanske porodice.

Projahao je ovuda  mletački poslanik Katarin Zeno s proljeća 1550. Jahalo je sa njim trideset najhrabrijih Splićana. Prenoćili su u Blažuju, a onda krenuli preko „rijeke koja izvire u podnožju gore kojoj ne znam imena, pa je odmah velika da preko nje vodi kameni most sa sedam lukova, s kojeg se vidi kako voda iz gore ključa.“

Putovao je Zeno iz Venecije u Istanbul kao delegat Mletačkog vijeća. Zasigurno je često razmišljao o ocu čije su kosti u ime Republike škripale bezbrojnim drumovima. Ni slutio nije da je trenutak kada će se sresti sa njim tako blizu i da mu je Bosna sudbinom dodijeljena kao čaša iz koje će ispiti smrt. Ispustio je dušu na Čemernom. Prebačen je u Visoko gdje su njegovi materijalni ostaci vraćeni zemlji pored mnogih dubrovačkih trgovaca koje je smrt zaskočila u Bosanskom kraljevstvu.

Je li Katarin Zeno slutio da ga je smrt pustila da vidi i taj most, nov, bijel kao djevičanstvo? Je li išta predosjećao dok je gazio preko Dobrinje, ili dok je gledao tu bezimenu riječicu koja teče između dva brijega i po sred varoši? Tu noć, dok je pod svijećom izvaljanom od bosanskog voska, zapisivao svoje utiske od prethodnog dana, je li predosjećao da njegova ruka po posljednji put prevlači pero po hartiji i umače ga u tintu?

Most bez legende

Evo kako je prvi zapadni putopisac koji Vrhbosnu pominje po njenom novom imenu – kao Sarajevo – pisao o kasabi koja će ga ujutro ispratiti u smrt: „Varoš se stere među onim brežuljcima s obje strane rječice; puna je vrtova i dobrih voćnjaka; to je trgovačko mjesto naseljeno od Turaka i kršćana. Kuće su građene od drveta, kamena i zemlje. Tu ima mnogo džamija i karavansaraja. Sarajevo ima i tvrđicu, sagrađenu na vrh brda. Varoš broji do 10.000 kuća, a svaka kuća ima svoj čardak i vrt.“

Malo je mostova u ovoj zemlji koji se tako skladno stapaju s krajolikom. Zar dovoljno o tome ne govori saznanje da u ovih pet stoljeća kako se nadvio nad Bosnom, ni najmaštovitijim bajkopiscima nije palo na pamet da skroje, ma i najbezazleniju legendu. Ničim ova ćuprija nije potakla narodnu maštu, koju je u ono vrijeme mogla zavesti čak i stijena koja svojim oblikom, poput kakvog nesmotrenog buntovnika, strši od svega oko nje i priziva iz čovjeka priču, da je omota sa njom, izdvoji i ponese kroz vrijeme. Sva njena ljepota izvire iz zategnutosti lukova u takvoj blagosti da ničim ne teže da nadrastu okolinu.   

A možda sarajevske legende nisu išle na zapad dalje od Zlog Stupa? Je li ovdje, na Plandištu, gdje je stoka plandovala utorena riječnim tokom, bilo naselja i u njima ljudi koji će svoj duh pričom privezati za ovaj most? Eto, dvadeset i koju godinu prije Zena prošao je slovenski putopisac Benedikt Kuripešić, koji ne pominje most na rijeci Bosni. Otud izlazi zaključak da ga tada nije ni bilo i da je izgrađen u godinama između njegovog i Zenovog putovanja. Prenoćio je u Rakovici, a ujutro krenuo prema Vrhbosni, kroz selo Blažuj, koje je „prije nekoliko godina bilo velik grad, a sada jedva da ima 12 kuća“. Ali, most ničim nije dražio maštu, a putnici bijahu previše umorni da bi pričom tješili stvarnost.

Ne pominje Kuripešić ni Sarajevo. A baš ovdje, na obalama rijeke Bosne, čekao ih je „vojvoda Murat sa 130 konjanika, gospodu lijepo i predusretljivo dočeka i doprati do seoceta Kovači zvanog.“ Već tad znao je najveći sarajevski dobrotvor da će Rimski most biti zapadni prag ovog grada. Sa Husrev-begom, „krupnim i snažnim čovjekom“, koji već tad mora da je u glavi nosio cijeli plan budućeg šehera, sreli su se u selu Glavogodinu. O toj audijenciji svjedoči i jedan drvorez. Dočekao ih je u kolibi opletenoj od pruća, zastrtoj dragocjenim ćilimima, pod kojom je tekao potočić a ulazu se prilazilo kroz špalir bogato odjevene straže.

Ostaci rimskog naselja

Sve je moralo odisati svečanošću jer Kuripešić nije bio tek običan pisar. Bio je on tumač u Ferdinandovom drugom poslanstvu sultanu Sulejmanu sačinjenom od slovenskih grofova i hrvatskih vitezova. Imali su zadatak da tada, nakon Mohačke bitke, u Istanbulu isposluju primirje i ponude sultanu 100.000 forinti. Kažu historičari da ih je Sulejman primio i odbio novac. Kad su se vratili, cijeli dan su proveli ovdje, u Vrhbosni, sluteći da će se sa svojim domaćinima uskoro sudariti pod zidinama Budima.

Eto, zauvijek će ostati nepoznata godina izgradnje mosta, ali se zato zasigurno zna da je izgrađen od ostataka rimskog naselja i da zato i nosi tako čudan naziv. Pišu historičari da je u njega uzidana i kamena ploča sa reljefom na kojem stoji go čovjek, lijeva noga prekrižena je preko desne, desna ruka podignuta ponad glave, a lijeva prislonjena preko grudi. Godine i silne rekonstrukcije potpuno su ga izlizale.

Danas pređe preko Rimskog mosta tek poneki znatiželjnik, duhovno dovoljno bogat da ga ljepota ovih lukova natjera da zaustavi auto i na tren zaboravi kud se uputio. Prelaze preko njega i rijetki turisti, biciklisti ili žitelji onih nekoliko kuća sa lijeve strane koji tako krate put do Ilidže.

Na njemu ipak najviše se zadržavaju djeca. Dok njihovi roditelji posluju oko roštilja, ona igraju igru koja se može igrati samo na mostu: svako odabere kratki štap i na tri baci ga na uzvodnoj strani gdje na stubovima prijete strašni ledolomci, a onda trče na drugu, nizvodnu stranu i čekaju čiji će se štap prvi pojaviti. I tako, zaneseni, ponavljaju, sve dok ih ne trgne roditeljski glas, vrijeme je, djeco, meso da se ne hladi.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO