Jouhanneau: Logoraši se još trude da nađu svoj mir

Da bi bolje razumjela priču o logorima, Cecile Jouhanneau je naučila bosanski jezik (Ustupljeno Al Jazeeri)

Svi su joj razgovori s bivšim logorašima ostali duboko urezani u pamćenje, no razgovor s Almom, zatočenicom u brčanskom logoru Luka i žrtvom seksualnog zlostavljanja na samom početku rata u Bosni i Hercegovini, ostavio je najdublji trag.

„Pogodila me je njezina priča, jer je pokazala ogromnu kompleksnost ratnih iskustva logoraša i logorašica. Za neke od njih, zatočenje može trajati puno duže od samog izlaska iz logora. Neki se logoraši, kao Alma, kojoj sam ovom prilikom izmislila ime radi zaštite identiteta, još trude da nađu ‘svoj mir'“, priča mlada francuska znanstvenica Cecile Jouhanneau.

Sve ono što su proživjeli tokom zatočenja, mučenja, psihičkih i fizičkih zlostavljanja, sva njihova svjedočenja, ali i pogled s vremenske distance, postali su dio njezinog znanstvenog istraživanja. I to istraživanje – prvo u Francuskoj na temu zatočenja u logorima tokom rata u Bosni i Hercegovini – Jouhanneau je provela, obranila kao doktorski rad i pretvorila u knjigu.

Posljednjih 12 godina Bosna i Hercegovina postala joj je druga domovina, a Fakultet društvenih znanosti Sveučilišta Paul-Valery u Montpellieru svojedobno je zamijenila terenskim istraživanjem u nekoliko bh. sredina. I da bi bolje razumjela cijelu priču o logorima, logorašima, njihovim patnjama i posljedicama zatočenja – naučila je bosanski jezik. Odlično ga priča, ne miješa padeže, niti glagolska vremena i priznaje da bi bez poznavanja jezika njezino istraživanje i doktorski rad bili vjerojatno drugačiji.

More emocija

„Alma je oslobođena iz logora Luka uz neočekivanu pomoć jednog oficira JNA koji je bio prijatelj njezinog oca. Kad je oslobođena, morala je u Brčkom pod kontrolom Vojske Republike Srpske ispunjavati tzv. radne obaveze. Nakon nekoliko mjeseci je razmijenjena i došla na ‘slobodnu’ teritoriju, no tamo nije našla nimalo slobode. Armija joj nije dala da izađe iz sela i ode svojoj porodici dok nije svjedočila o seksualnom zločinu koji je nad njom počinjen na početku rata. Nije ‘ništa priznala’, rekla mi je“, nastavlja Jouhanneau.

Bolje razumijevanje uz znanje jezika

Tokom svojih čestih dolazaka u Bosnu i Hercegovinu, Cecile Jouhanneau je brzo shvatila da će lokalne prilike, domaće ljude i sve što se događalo u nedavnoj, ratnoj prošlosti lakše razumjeti ako nauči bosanski jezik. Malo je učila sama i na francuskim sveučilištima, a onda je potražila stručnu pomoć i uspjela.

„Najviše sam učila kroz dolaske u BiH, uglavnom u Sarajevo i Brčko. Iako sam uspjela da dosta toga razumijem i naučim, još uvijek moram puno da vježbam“, navodi Jouhanneau.

Priča kako je i kroz taj, ali i druge razgovore koje je slušala i analizirala, „osjetila more emocija – ljutnju zbog nepravde, beskrajnu tugu“, ali i shvatila vrlo bitnu stvar, kako kaže, po kojoj je „logor sinonim potpunog gubitka kontrole nad svojim životom“.

„I zato izlaz iz logora nije samo izlaz iz zgrade, nego je najvažnija vrsta kontrole zapravo kontrola nad svojom ratnom pričom. Alma nije htjela ‘ništa priznati’ o patnji sve dok nije osjetila da ima pun kontrolu nad pričom i o njoj je počela pričati tek kad je počela sa psihoterapijom i kasnije, kad se družila sa drugim civilnim žrtvama rata. Druga vrsta kontrole je materijalna mogućnost da se ostvari neki ‘normalan život’ i zato su toliko bitne penzije za civilne žrtve rata, uključujući logoraše“, dodaje Jouhanneau.

Ispitivanje bez zapitkivanja

O užasu s balkanskih prostora, ljudima zarobljenim iza bodljikave žice samo zato što su druge nacionalnosti, njihovim izgladnjelim tijelima i upalim očima na izmučenim licima svjedočila je, kao i cijeli zapadni svijet, kroz novinske tekstove i televizijske snimke.

„Imala sam moralnu odgovornost obraditi iskustva logoraša i njihova sjećanja na težak životni period pretvoriti u naučni rad, ali i osjećaj krivice jer sam se bojala da ću ih vratiti u ta vremena. Nisam puno zapitkivala, nego sam pustila da sami pričaju. Uvijek sam se osjećala kao da sam kriva kad se raspitujem o tome, jer sam strahovala da će me prepoznati kao voajera koji zaviruje u njihov život i teške traume, kao nekoga ko dolazi sa strane i hoće da zna sve o tome kako su bili mučeni i što su proživljavali. Ipak, odlučila sam da ne budem voajer nego da se posvetim svom naučnom radu“, priča Jouhanneau.

Kad je prvi put došla u Bosnu i Hercegovinu 2005. godine, priča, nije razumjela ni jezik, ni povijest ovih prostora, a pogotovo događanja u posljednjem ratu. I svoj je magistarski rad realizirala u Brčkom, a tad se bavila pitanjem sjećanja na nedavnu prošlost koju je obilježio rat.

Čim je magistrirala, odlučila se da u doktorskoj disertaciji pokuša razumjeti kako su rat, borbe, zatočenje, izlazak na slobodu doživjeli i preživjeli logoraši, a nadasve kako se nose s tim iskustvom u današnjem vremenu. Pretražila je svu dostupnu arhivu, kaže i da je pročitala sve tekstove koji su u bh. novinama objavljeni od 1992. do 2010. godine, tridesetak objavljenih memoara logoraša i transkripte suđenja na Haškom sudu, pregledala dostupne televizijske snimke. No, najvažnije je bilo čuti izravna svjedočenja logoraša.

Pogled sa strane

Svoje istraživanje Cecile Jouhanneau nije provodila samo u Brčkom, nego i u Hadžićima, Sarajevu, Banjoj Luci… Vrlo brzo je postala svjesna da su politika i političari imali otpor prema predstavljanju određenih tema i otvaranju priča koje im ne odgovaraju. Stoga su je ohrabrile riječi profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, kojima se obratila za pomoć.

„Kad sam im ispričala što istražujem, rekli su kako je dobro da ja to radim. ‘Mi u BiH to ne možemo, teško nam je, možda je tebi sa strane lakše’, govorili su mi. Ne kažem da je meni bilo svejedno shvatiti, ali su mi rekli da neke teme jednostavno nisu za domaće naučno istraživanje“, kaže Jouhanneau.

„Politički i nevladini aktivisti, pa čak i haški tužioci, kažu da su logoraši najbolje mogli svjedočiti o karakteru rata, jer su svjedoci svega što se događalo, zločina i genocida koji je počinjen. Moje terensko istraživanje pokazalo je da, iako je bilo njih koji su željeli govoriti, većina nije htjela potencirati zatočenje u logorima. Ili su to potiskivali, ili su samo o tome govorili u nekim krugovima u kojima osjećaju da neće biti nesporazuma o njihovom iskustvu. Kao ogledni primjer koristio mi je Distrikt Brčko, ali se to može primijeniti na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Iskustva logoraša mogla bi dovesti do nesporazuma jer su smatrana kao ispolitizirane teme, pa ljudi to izbjegavaju i ne svjedoče javno, iako to političari ili udruženja žele da istaknu“, nastavlja Jouhanneau.

Sve je u pristupu i povjerenju ovisilo o načinu kako je upoznala svoje sugovornike, pa su oni, koje je upoznala preko prijatelja i poznanika i koji su znali da „nije došla iz bijelog svijeta da ih nešto ispituje, niti da ima loše namjere“, bili otvoreniji i vrlo se korektno ponašali. Priča kako su pokušavali objasniti sve da što bolje shvati sav užas logora. No bilo je i onih koji su dolazili s nepovjerenjem, nisu bili iskreni i otvoreni, navodi.

Knjiga i na bosanskom jeziku

Cecile Jouhanneau postala je prva u Francuskoj koja se bavila istraživanjem posljedica zatočenja u logorima, sjećanjem na mučenja, potenciranju takvih tema u poslijeratnim društvima. Doktorsku disertaciju objavila je kao knjigu, a u planu ima i bh. izdanje svog djela.

Priznaje, na kraju, da je cijelo istraživanje i boravak u Bosni i Hercegovini, upoznavanje s onim što se događalo u logorima i sama svjedočenja bivših logoraša ostavilo traga i na nju.

„Objektivnost ne postoji. Ono što postoji je subjektivnost i zato se ona mora objektivizirati. Uvijek mi je, na kraju dana, ostajalo u mislima i kakav smo odnos uspostavili, i kako su me ljudi posmatrali, i kako sam ja sve to shvatila. To sam morala imati u svom radu jer sam morala dati objašnjenje i o tome kako sam sve to subjektivno doživjela“, zaključuje.

I novo istraživanje posvetila je Bosni i Hercegovini. Na to su je naveli iskustva socijalizma i rata, ali i kompleksna povijest svih balkanskih društava. Iako su logori i logoraška iskustva vrlo teška tema, za drugo istraživanje strahuje da će biti „još teže i depresivnije“. Namjerava se baviti problemima zapošljavanja, nemogućnosti pronalaska posla, promjeni kolegijalnosti i radne etike, ali i konstantnom odlasku u potragu za poslom i boljim životom na Zapad.

Izvor: Al Jazeera


Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada