Zapadna obala: Dan na mojoj zemlji vrijedi kao cijeli život

Pišu: Shatha Hammad i Zena Tahhan

Miriam Hammad, 83-godišnja Palestinka, stajala je i s jednim od unuka iz daljine posmatrala evakuaciju ispostave Amona. Dok su se kamioni kretali između Amone i obližnjeg naselja Ofre, Mariam je ostala skeptična, pitajući se je li operacija evakuacije ozbiljna.

“Moje srce neće se smiriti dok ne uklone cisternu”, rekla je ona, pokazujući na veliki rezervoar vode na parceli koju je naslijedila od svog oca u regiji Thahir al-Mazari, na vrhu nazubljenog brda, sjeveroistočno od Ramallaha, na okupiranoj Zapadnoj obali.

Još osam porodica iz obližnjih sela posjeduje parcele na istom komadu zemlje.

Kada se Mariam približila poprištu evakuacije, izraelski vojnici, koji su stajali iza betonskih blokova, bili su na oprezu. Neustrašiva, Mariam je prešla ulicu da gleda šta se dešava na zemlji kojoj decenijama nema pristup zbog zabrane.

Sa suzama u očima, Mariam se prisjetila uspomena iz djetinjstva koje je provela na ovom zemljištu.

“Sjećam se, dok sam bila dijete, kako sam skupljala kamenje i trnje sa zemlje i stavljala ih nastranu. Otac je orao livadu, a majka je sijala”, kaže Mariam.

Kada su ga njeni roditelji kupili, zemljište je bilo neobradivo.

“Danonoćno su obrađivali zemljište sve dok nije postalo ‘jedna od bašči Silwada’.”

Kako je odrastala, Mariam je postajala sve vezanija za zemlju.

“Ne mogu zaboraviti okus vode iz vrela na njivi. Bila je slatka kao med. Dobro je se sjećam i voljela bih da se mogu vratiti i opet je okusiti.”

Sjeća se da se njena porodica držala poljoprivrednog pravila poznatog kao rotacija kultura, prema kojem se ista kultura ne sije dvije uzastopne sezone.

“Jedne godine sijali smo pšenicu, grahoricu, ječam i leću. Naredne godine uzgajali smo paradajz, krastavac, lubenicu, bamiju i suncokret.”

Iako njena porodica posjeduje povelik komad zemlje u Silwadu, parcela na kojoj je izgrađena Amona jedna je od najplodnijih i obrađivana je po cijelu godinu dok je nisu preuzeli doseljenici.

Napad doseljenika

Jednog ljetnog dana sredinom 1990-ih Mariam i njen muž ostavili su svoje osmero djece kući i, kao i obično, uputili se prema svojoj parceli, da pokupe pšenicu koju su tamo požnjeli.

“Grupa doseljenika došla je dok smo radili u polju. Počeli su gaziti po žitu i uništavati ga. Moj muž pokušao je istjerati doseljenike iz kraja”, prisjeća se Mariam, objašnjavajući da se sukob intenzivirao i da su ih doseljenici pokušali napasti uzvikujući: “Ovo je naša zemlja – idite odavde!”

Mariam se prisjeća da je, dok su strahovali za svoj život, njen muž pokupio alat, natovario ga na konja i onda su otišli.

“Čim smo im okrenuli leđa i malo odmakli, doseljenici su zapalili zemlju. Potrčala sam nazad i pokupila pšenice koliko sam mogla. Imala sam osjećaj da me nakon tog dana više neće pustiti na moju njivu.”

Tog dana Mariam je posljednji put bila na svojoj njivi.

Narednog dana Mariam i njen muž pokušali su doći do njive, ali su ih izraelski doseljenici i vojnici zaustavili uz prijetnju oružjem, prisjeća se ona. Nedugo potom Mariam se zaputila u općinsko vijeće, “naoružana” dokumentima i potvrdama, da dokaže vlasništvo nad parcelom i zahtijeva pravdu, ali uzalud.

Kako kaže Mariam, narednih dana, kada su se ona i suprug pokušavali približiti ovom kraju, žena iz Ein Yabruda, obližnjeg sela, identificirana kao  Rutayba Abdul Kareem Jabra, nasmrt je ustrijeljena dok se kretala prema Thahir al-Mazariju.

“Nosila je hranu na glavi i kretala se prema poljima. Čim se približila, vojnici su je ustrijelili i ubili, pred našim očima.”

Predsjednik općinskog vijeća Ein Yabruda potvrdio je da se dogodio ovaj incident.

Izraelske ‘ispostave’

Pod zaštitom vojske, izraelski doseljenici ostali su na spornom zemljištu i izgradili ispostavu Amona 1997. godine. Proširili su se, izgradili 40 kuća, infrastrukturu i javne prostore, dok je Mariam i drugim zemljoposjednicima već desetljećima zabranjen pristup parcelama.

Danas, nakon duge i teške bitke na sudu, koju su potpomogle izraelske organizacije za ljudska prava, Mariam posmatra evakuaciju i uništavanje ispostave, koja je nekad bila najveća na Zapadnoj obali i u kojoj je živjelo 250 naseljenika.

Amona je jedna od blizu 100 izraelskih “ispostava” raštrkanih po okupiranoj Zapadnoj obali. Izrael pravi razliku između ispostava i naselja, jer su ispostave izgrađene bez odobrenja vlade. I ispostave i naselja, međutim, često uključuju uzurpiranje palestinske zemlje i ilegalne su prema međunarodnom pravu.

Izraelska organizacija za ljudska prava Yesh Din podnijela je 2008. godine peticiju u ime Mariam i ostalih zemljoposjednika, tražeći uklanjanje Amone. Tri godine kasnije Vrhovni sud Izraela presudio je da je Amona u potpunosti ilegalno izgrađena na ukradenoj palestinskoj zemlji i naredio da bude uništena.

No, dok evakuacija ulazi u završnu fazu, Parlament Izraela donio je zakon kojim se legalizira doseljenička krađa privatne palestinske zemlje u ispostavama, što bi moglo spriječiti buduće evakuacije.

Zakon će se pobrinuti da Izrael prizna 4.000 kuća koje su izgradili izraelski Jevreji na okupiranoj Zapadnoj obali kao legalne ako doseljenici uspiju dokazati kako nisu znali da su gradili na privatnom zemljištu ili po naredbama države. Prema tom zakonu, palestinskim zemljoposjednicima bio bi ponuđen novac ili alternativna parcela, čak i ako se odbiju odreći svog vlasništva. Do danas su izraelski doseljenici koji su živjeli u Amoni tvrdili da je zemljište bilo prazno kad su došli.

“Arapi nikada nisu živjeli ovdje, ovo je bila pusta stjenovita planina”, rekao je jedan doseljenik u januaru.

A u Silwadu Mariamin najstariji unuk, 20-godišnji Abdulhamid Hammad, grli svoju nanu i ljubi je u čelo.

“Moja nana sjeća se svakog pedlja te zemlje. Ona nam priča o toj zemlji i uputila nas je na to da je vratimo, zaštitimo i obrađujemo kao što su ona i moj djed radili”, kaže on.

Čekajući da se vrati na svoju njivu, Mariam samopouzdano stoji i gleda prema svojoj parceli.

“Da mi ponude onoliko novca koliko ima zrna zemlje na mojoj parceli, neću prihvatiti. Želim da mi vrate moju zemlju, nije me briga za novac”, rekla je ona.

“Osjetim kako mi naša zemlja teče venama. Jedan dan na mojoj zemlji vrijedi kao cijeli životni vijek.”

Izvor: Al Jazeera