Taksi zvani minibus

Nedostatak putnika u autobusima, neusklađene linije, nepovezanost ruralnih područja s urbanim centrima samo su neki od razloga da hrvatske vlasti, kroz novi zakon o prijevozu u cestovnom prometu, odluče uvesti tzv. mikroprijevoz, odnosno prijevoz na poziv. Prema prijedlogu, svaki grad ili općina koji nemaju organiziran prijevoz autobusima mogu sklopiti ugovor s ovlaštenim prijevoznicima, koji posjeduju minibuseve ili automobile, i početi prevoziti građane koji moraju liječniku, odvjetniku, obaviti neki administrativni posao ili, pak, poći u shoping.

Jedinice lokalne samouprave određivat će stajališta, no građani će putovanje morati ugovarati izravno s prijevoznikom, stoji u prijedlogu Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. I oni gradovi i općine koji imaju autobusne linije, ali su autobusi uglavnom prazni ili voze rijetko, kažu u ministarstvu, mogu ugovarati prijevoz na poziv. Za početak će taj projekt financirati lokalne vlasti, no u budućnosti se planira izdvajanje novca i iz državnog proračuna.

No, ideju su odmah odbacili taksisti iz cijele Hrvatske. Nedavno su održali i prosvjed na Markovu trgu, pred hrvatskom Vladom i Saborom. Smatraju da se prijevozom na poziv pogoduje Uberu, koji im je trn u oku otkako se pojavio u Hrvatskoj, ali i predviđaju prometni kaos tokom turističke sezone. Po njima, ugrožena je i sigurnost putnika.

Taksisti: Nije ni nama lako

„Misliš li, prijatelju, da nam je i sada lako? Nikad nas ništa ne pitaju, osim kad moramo plaćati svoje obaveze. I taj Uber, i divlji taksisti – zapravo su mi oni isti – ne da su nam prepolovili posao, nego zna biti dana kad ne prevezem nikoga“, žali se taksist na autobusnom kolodvoru, predstavljajući se kao Josip.

Država treba riješiti problem Ubera

I Miljenko Gočin je svjestan kako je Uber u Hrvatskoj „poseban problem“. Smatra da je Hrvatska po tom pitanju trebala „zauzeti jasan stav, bilo kakav taj stav bio, a ne pustiti da se sve odvija stihijski“:

„Ako nam treba Uber, ako to narod traži, hajdemo propisati kako i na koji način, odnosno čime to obavljati, a sve u cilju toga da bi i čovjek koji obavlja taj prijevoz, onaj koji ga koristi i onaj tko je sudionik u cestovnom prometu bili sigurni.“

„Jako teško se živi, ljudi danas nemaju od čega preživjeti, dobar dio njih se i zadužio, uzeo nekakav automobil na kredit. Onda se pojavio Uber kao rješenje i ljudi svakog dana poslije posla mogu otići i nekakve novčiće probati zaraditi. Za njega to jeste nekakvo privremeno rješenje, ali za državu to nije nikakvo rješenje. Država je ta koja ima i zadatak i obavezu voditi računa o tome da su građani sigurni, ali je trebala voditi računa i da se ljudi ne dovedu u takvu situaciju“, dodaje Gočin. 

Dok zajedno s kolegama očekuje putnike koji se iskrcavaju iz nebrojenih autobusa koji pristižu u glavni grad Hrvatske, priča kako „autobuserima nije posebno teško, jer ne bi ovoliko linija imali da nemaju neke koristi“.

„I samo će oni imati koristi od ovoga, jer tko može kupiti minibus ako ne mogu oni. Mi jedva i svoje automobile održavamo“, konstatira.

Kolega mu Denis, na upit što je sporno s Uberom, ali i konkurencijom u obliku drugih taksi prijevoznika (podignuli su glas i kad je prije nekoliko godina u Zagreb stigao riječki Cammeo Taxi, ponudivši znatno niže cijene prijevoza), odgovara kako su sve to za njega „divljaci“.

„Nema tu dobre računice. Sve je to protiv nas okrenuto, jer ti ljudi rade ispod svake cijene i samo nam prave problem. I ne vozi se svatko taksijem. Javni prijevoz dobro je uređen i u Zagrebu, ali i svim velikim hrvatskim gradovima, pa tko voli nek’ izvoli – nekome tramvaj ili autobus, a nekome taksi“, kaže Denis.

Obojica ponavljaju prijetnju, koja se čula krajem studenog na prosvjedu održanom na Markovu trgu, a po kojoj će svaki taksist koji zbog konkurencije u obliku mikroprijevoza „morati ostaviti volan i poći u gastarbajtere“. „U Njemačkoj taksiste sigurno malo bolje cijene, nego ovdje“, kažu.

Autobusi puni samo za Njemačku

Njemačka je mnogima na balkanskim prostorima, pa tako i u Hrvatskoj, postala pojam boljeg života, ali i poštovanja čovjeka bilo da je on liječnik, medicinska sestra, IT stručnjak, ali i taksist, pa i običan „bauštelac“. I stoga su, kako to primjećuje i Miljenko Gočin, predsjednik Sindikata hrvatskog vozača, jedino na relacijama prema Njemačkoj autobusi puni.

„Sad su nam i najveći autobusi koji voze ljude u Njemačku postali mali. Ipak, neki ljudi su u ovoj državi ostali, a u nekim sredinama ima jako puno starijih ljudi i njima treba biti omogućen minimum dostojanstva življenja“, smatra Gočin.

U tom smislu, svjestan situacije i nedostatka autobusnih linija, smatra da mikroprijevoz ima smisla, jer i tim ljudima treba omogućiti komunikaciju sa središtima. Objašnjavajući zakonski prijedlog, ukazuje i na svaku po kojoj takav prijevoz isključivo ugovara tijelo državne uprave, jedinica lokalne, područne ili regionalne samouprave, pa se ne može pojaviti da netko samostalno vozi neku liniju na određenom području.

Kao poseban problem, koji se predloženim zakonom može riješiti, jeste tzv. divlje taksiranje koje je, po njemu, opasnost za ljude koji obavljaju taj posao, same korisnike, ali i sve sudionike u cestovnom prometu.

Haos na srbijanskim cestama

Situacija u javnom prijevozu nije sjajna ni drugdje na Balkanu, pogotovo ne u Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Beogradski taksisti bi bili sretni, kako kažu, bar da imaju bilo kakav zakon koji bi ih štitio. Bruno Sadik, predsjednik Samostalnog sindikata taksi vozača i autoprevoznika Srbija, tvrdi da u toj državi „vlada haotično stanje“.

„Minibusevi bi rešili problem u mestima gde nema nikakvog prevoza i gde bi s time rešili problem putnika koji idu s jednog mesta na drugo, uz određenu cenu, naravno. Ali mi to imamo u gradu, tamo gde je mogućnosti za prevoz sasvim dovoljno i to je jedan haos, iako je to kod nas zakonom zabranjeno. Kod nas ne postoji linijski taksi, ali postoji minibus prevoz. Kad ih gledam kako rade, a gotovo da rade kao taksi što nama nikako ne odgovara, i još ih niko ne dira, kako možemo imati red u saobraćaju“, priča Sadik.

Humano rješenje za građane

Uvođenje prijevoza na poziv i minibuseva među gradovima u BiH poboljšalo bi standard putničkog prijevoza, donijelo kvalitetu više građanima koji nemaju svoja osobna vozila, ali i pridonijelo decentralizaciji, smatra Smirna Kulenović.

Primjećuje kako bi od velikog značaja moglo biti „uvođenje bilo kakve vrste humanog rješenja za stanovnike i stanovnice manjih gradova, sela i mjesta, posebno onih koji nemaju osobna vozila, jer su ti prostori zapostavljeni u svakom pogledu: turistički, ekonomski, edukacijski, kulturno, umjetnički…“

Govoreći o mogućnosti uvođenja prijevoza na poziv ili mikroprijevoza u Srbiji, podsjeća na činjenicu da se mora voditi računa o zdravlju i sposobnosti vozača, ali i vozila. Upućuje kritiku državi, za koju tvrdi da ne vodi računa o svemu tome, pa „nema ni brige za vozače, niti bilo kakvih beneficija ni za delove, gorivo, amortizaciju“.

„I nije da samo automobili staju na cesti, nego mi i kolege umiru za volanom. Ćute, trpe i rade po 12 sati dnevno. Ništa im drugo ne preostaje. Zato država mora pomoći i njima, ali i da omogući kroz neki socijalni program plaćanje razlike u ceni prevoza jer je sadašnja cena prava smejurija. Ima načina i sve je stvar dogovora i dobre volje. Nažalost, nema ni dogovora, ni dobre volje“, konstatira Sadik.

Zapostavljeni putnici

Kad se pita one kod kojih postoji dobra volja, ali i potreba za putovanjem, a to su sami građani, postoji ogroman žal što se u svakoj priči o javnom prijevozu zapostavljaju putnici. Njih se vrlo često malo što pita kad je uspostavljanje redovitih autobusnih linija, cijena voznih karata, sigurnost vozila. A javni prijevoz treba počivati na putnicima.

Takva razmišljanja dijeli i mlada Sarajka Smirna Kulenović iz Kluba putnika, koja kaže kako bi „sve vrste javnih odluka, pa tako i one o javnom prijevozu, trebale za cilj imati poboljšanje standarda života svih građana i građanki“. Međutim, to najčešće nije slučaj, nastavlja, zbog čega pojedina područja u balkanskim državama ostaju neadekvatno uvezana linijama javnog prijevoza, što prvenstveno ugrožava sigurnost putnika/ca koji moraju tražiti alternativne vidove putovanja na posao, u školu, ili na bilo koju drugu lokaciju.

„Nažalost, profit najčešće biva prva stavka o kojoj se misli pri kreaciji zakona, te se linije koje nisu dovoljno posjećene i koje obično uvezuju slabije naseljena ili manje ‘atraktivna’ mjesta –  najčešće u potpunosti ukidaju, čime se ugrožava svakodnevni život velikih skupina građana i građanki“, konstatira Kulenović.

Činjenica je i da je na ulicama mnogih gradova regije, ali i u međugradskom, pa i međunarodnom prometu sve više tzv. divljih taksista što je i vrlo opasna pojava po sigurnost putnika, jer se nikad ne zna zdravstveno stanje vozača, niti vozila.

„Svako korištenje ovakve vrste ilegalnog prijevoza uz naplatu predstavlja veliki rizik svakom putniku ili putnici koji zbog nemogućnosti drugačijeg izbora ponekad mora pristati na bilo kakvo rješenje, te se nerijetko dešava da putnici plaćaju dupli iznos od uobičajenih cijena prijevoza, ili trpe neprijatne situacije koje ne mogu kontrolisati, a tiču se njihove vlastite sigurnosti. Ponekad je u situacijama u kojima ne postoji javni prijevoz autostop ‘sigurniji’ izbor od divljih taksista, koji se uvijek trude od putnika izvući što više novca“, upozorava Kulenović.

Dok se vlasti u Bosni i Hercegovini, odnosno u Srbiji ne dosjete poći hrvatskim primjerom, još će dosta problema biti u javnom prijevozu. Ako ništa drugo, imat će priliku uvjeriti se kako to funkcionira kod susjeda, pa ih slijediti ili tražiti drugo rješenje. Postojeće, posve sigurno, nije prihvatljivo nikome.

Izvor: Al Jazeera