Nekad smo imali državne neprijatelje, danas hibridne ratnike

U Hrvatskoj je odnedavno među nekim visokim državnim dužnosnicima popularan pojam hibridnog rata, no stručnjaci upozoravaju na opasnost olakih optužbi dužnosnika za takvo djelovanje te nestručnog i nekritičkog korištenja ovog pojma jer može uvesti zbrku, ali i elemente autoritarnog oblika obnašanja vlasti.

Premijer Andrej Plenković hibridni rat je spominjao i u vezi Agrokora te je izjavio da je Hrvatska izložena hibridnom medijskom ratovanju, ministar unutarnjih poslova također kaže da se protiv Hrvatske vodi hibridni rat te da to nije ništa novo, a ministar obrane Damir Krstičević čak je ustvrdio kako se on vodi protiv njega osobno – bio je to njegov odgovor na medijske napise da je kopirao dijelove svoga završnog rada na američkoj vojnoj školi.

Radi se o pojmu koji je, objašnjava politički analitičar Žarko Puhovski, nastavak hladnoratovskog pojma ‘specijalnog rata’, kako se to ranije nazivalo.

Formula je, kaže, ista – pokušava se reći da postoji rat i kada ga naizgled nema, da postoje propagandna djelovanja koja su zapravo nastavak rata, odnosno da je mir nastavak rata drugim sredstvima.

Puhovski: Štrebersko preuzimanje i autoritarni sindrom

“Kad se jedanput prihvati taj obrazac rata gdje postoje samo ‘mi’ i oni’, ‘naši’ i ‘njihovi’, ‘neprijatelji’ i ‘prijatelji’, trećeg nema, onda se svaka riječ u javnom prostoru koja se može smatrati slabljenjem nekog političkog vodstva razumije kao slabljenje države, dakle kao neka vrst ratnog djelovanja, makar recimo i gerilskoga, koje će tu državu slabiti. Time se otvara jedna jako široka ‘siva zona’ u koju se može ‘strpati’ sve što se nekom tko je na vlasti, nekom tko ima medijsku kontrolu nad značajnim dijelom javnih informacijskih kanala, nije prihvatljivo ili im se ne sviđa”, kaže Puhovski.

Sve vrvi od lažnih informacija

Svaki oblik ratovanja koji se nije odvijao izravno oružjem koje uništava živu silu, pojašnjava Rimac, nazivao se specijalni rat, a tu su se podrazumijevali psihološki rat i svi drugi oblici širenja dezinformacija, slabljenja morala protivničke strane i slično, kojima se neka strana služila kako bi na neki način oslabila protivnika, a da to nije bilo izravno vojno ili oružano djelovanje. Propaganda i korištenje medija masovnog komuniciranja bili su u tome ključni element.

Danas su, navodi, ti mediji u tranziciji prema internetu, koji kao prostor dvosmjerne komunikacije omogućuje punu demokratizaciju, odnosno participaciju i odašiljanje vijesti i pojavio se hibridni rat kao novi pojam, koji se odnosi na korištenje uglavnom internetskih resursa za pokušaje destabilizacije uku drugog oblika djelovanja protiv neke sile. Pored širenja dezinformacija ili korištenja interneta u te svrhe, kaže Rimac, postoje i neke druge specifičnosti neratnog djelovanja u današnje vrijeme, no ono što hrvatski političari koriste uglavnom se odnosi na prostor vezan za klasične i nove medije.

“Načelno, mi smo se već suočili sa stvarnim hibridnim ratom i sve vrvi na internetu od lažnih informacija plasiranih s određenom namjerom. Međutim, to će dovesti do toga da imamo internet kao prostor nevaljanih informacija, a kako su svi oblici informiranja prešli na internet, doći će do svojevrsnog kontraefekta onoga što smo htjeli od interneta, a to je da imamo prostor u kojem se svi mogu čuti i u kojem svačiji glas može doći do publike. Naravno, kvalificiranje na ovaj način može dovesti opet u regresiju naše postignute standarde u komuniciranju ili barem u kritici vlasti kao obliku demokratskog prava građana da doznaju i ono što možda obnašateljima vlasti ne ide u prilog”.

U vrijeme ‘specijalnog rata’ obavještajne su službe, posebno istočnog bloka u sklopu toga djelovale i prema građanima tako da su ih ucjenjivale, koristile za obavještajne svrhe…

No, ono što je u današnje vrijeme važno, ističe, jest sužavanje kanala javnog informiranja, odnosno korištenje pojma ‘hibridnog rata’ u svrhu reduciranja tema koje su dopuštene, proširenje popisa tema koje nisu i slično. U Hrvatskoj su u tom smislu problem tri stvari.

“Prvo, što je Hrvatska štreberski preuzela stajalište prema kojem samo iz Rusije dolaze specijalna djelovanja, odnosno sada se to kaže hibridna djelovanja, a ne recimo iz SAD-a. Dakle, samo Rusija bi bila ta koja navodno proizvodi tzv. neistinite vijesti. Drugo, što se prihvaća pretpostavka da je Hrvatska dovoljno važna da bi netko iz inozemstva doista vodio specijalni rat protiv nje, odnosno hibridno djelovanje protiv Hrvatske. I treće, što se, a to rade svi vlastodršci, pokušava zaustaviti dio prosvjeda, dio nezadovoljstva vlašću tako da se jednostavno proglašava neprijateljskim djelovanjem, a to je klasičan autoritarni sindrom”.

Batina koja će izgubiti udarnu snagu

To sužavanje prostora dopuštenog razgovora, onemogućavanje da se neka vlasti neugodna pitanja postave na dnevni red jer, primjerice, ugrožavaju javnu sigurnost, pokazalo se, smatra, upravo kod Plenkovića i Krstičevića.

“Oni su zapravo svoj interes, svoju nedovoljnu sposobnost da pristojno odgovore na neka pitanja sakrili, da tako kažemo, protunapadom u kojem su drugu stranu, novinarku, odnosno novinara, okrivili da se bavi hibridnim djelovanjem i time sebi olakšali da izbjegnu odgovor. To može kratkovremeno funkcionirati, međutim to je jedna vrst batine koju se ne može svaki dan koristiti jer će nakon nekog vremena postati previše uobičajena, počet će se rutinski koristiti, postat će sadržajem viceva i onda gubi kao batina svoju tvrdoću, svoju udarnu snagu i više je se ne može koristiti”.

Ivan Rimac s Pravnog fakulteta u Zagrebu ističe da se u Hrvatskoj dijelom radi o posebnoj situaciji jer je termin koristio ministar obrane, odnosno netko kome bi građani trebali vjerovati, barem što se tiče definicije djelovanja vezanog uz neprijateljsko ili ratno djelovanje.

Iako ga je ministar, kaže, upotrijebio u kontekstu optužbi za plagijat, on je zapravo korišten kao diskvalifikacija onih koji ga optužuju i kao oblik obrane, bez argumentacije zašto ili po čemu su u krivu oni koji ga optužuju.

Rimac: Opasan diskvalifikacijski model

“Po tom obliku praktički imamo jedan diskvalifikacijski model u kojem posezanje za tim terminom ima status diskvalifikacije sugovornika ili suprotstavljene strane u diskusiji i po toj logici on predstavlja svojevrsni oblik negiranja ili barem opstruiranja demokratske rasprave ili onoga što zovemo javna rasprava u zagovaranju društvenih rješenja”.

To može voditi smanjenju demokratičnosti u obnašanju dužnosti. Rimac podsjeća da su u socijalizmu postojali tzv. državni neprijatelji – odnosno svatko tko se nije slagao s režimom bio je državni neprijatelj i tretiralo ga se kao protivnika sustava, pa time i države.

Danas je problem i što kada se za nekoga kaže ili ga se okarakterizira da vodi hibridni rat, ne navodi se u ime koga ga vodi, što je u vrijeme ‘državnih neprijatelja’ zbog hladnoratovske podjele bilo jasno.

I male države izložene hibridnom ratu

Hrvatska je, kaže Cvrtila, danas s niza strana izložena hibridnom ratu, a tako je bilo još u vrijeme rata 90-ih. Hibridnom ratu, kaže, izložene su sve države u regiji i međusobno i od vanjskih elemenata zainteresiranih za vlastiti utjecaj u regiji – mnogi nisu zadovoljni kako su ‘kockice’ trenutačno posložene pa se taj rat vodi svim sredstvima, pri čemu hrvatska politika i nadležne službe, za razliku od Srbije, prilično zaostaju, pri čemu su službama ‘vezane ruke’ ako ne dobiju strateške zadaće, koje određuje i zadaje politika.

Cvrtila upozorava kako su netočne tvrdnje i pretpostavke da male države ne mogu biti izložene hibridnom ratu jer nisu interesantne. Uvijek, ističe, postoji neka država ili skupina koja je zainteresirana da na neki način prisili čelnike da donose odluke u njihovu korist – ključna stvar hibridnog rata jest da netko sam donese odluke u tuđu korist, odnosno odluke protiv svoje vlastite koristi, bez obzira je li to skupina, korporacija ili država.

 

“Dakle nekoj drugoj, ‘ajmo reći kapitalističkoj strani. A danas kada kažemo da netko vodi hibridni rat, više ne dobivamo niti netko pokušava uopće reći u čije ime ili u čiju korist netko djeluje, što je vrlo opasna kvalifikacija jer praktički ne samo da onaj tko diskvalificira nema potrebu dokazati da je netko u stvari u neprijateljskom djelovanju, već on tom diskvalifikacijom praktički svakoga tko se ne slaže s njim može proglasiti državnim neprijateljem”.

Sigurnosni stručnjak Željko Cvrtila smatra, pak, da ako se radi o samo jednom hibridnom napadu ili djelovanju, to se ne bi moglo nazvati hibridnim, odnosno specijalnim ratom.

Hibridni rat, koji je, ističe, novi naziv za stare metode specijalnog ratovanja, može se događati između država, velikih korporacija, ali i između korporacija i država i karakteriziraju ga stalni napadi i djelovanja pa je skeptičan kada se govori o hibridnom ratu protiv pojedinaca, čak i ako su oni visoki dužnosnici.

Cvrtila: Ni svaka neistina nije hibridni napad 

“Nije svaka kritika i svako propitivanje od strane novinara ili nekog drugog hibridni rat ili hibridni napad na određenog pojedinca, bez obzira bio on ministar, premijer ili neki drugi dužnosnik. Hibridni rat se najčešće vodi i medijski, jedna od metoda djelovanja je i korištenje medija u hibridnom ratu, pa putem toga i pojedinih portala, glasila, elektronskih medija, a unutar toga i pojedinih novinara, izvjestitelja i tako dalje, međutim ne možemo nikako reći da je svako propitkivanje vlasti, dužnosnika i slično nekakvo hibridno ratovanje – iza toga moraju biti posebni motivi prema toj osobi”, kaže Cvrtila.

Ključ za razlučivanje radi li se o hibridnom napadu ili normalnom djelovanju i propitkivanju, što je dužnost i obveza novinara, kaže, jest jesu li ta izvještavanja, propitkivanja, prozivanja i pisanja istinita ili lažna.

No, naglašava Cvrtila, čak i kada neki medij ili novinar i napiše neistinu ili laž o nekom dužnosniku, ni to ne mora nužno biti hibridni napad.

“On može biti samo onda ako je to učestalo prema određenom dužnosniku od strane istog novinara ili izvjestitelja, ili od strane iste medijske kuće, bila ona portal, novinsko glasilo ili elektronski medij. Tada bismo mogli već razmišljati o tome da se radi o hibridnom napadu ili hibridnom ratu, bez obzira da li je ono usmjereno prema pojedincu, određenoj grupaciji ili samoj državi. Jedna od osnovnih metoda kada hibridni djeluje kroz medije jesu dezinformacije koje su zapravo poluinformacije, poluistine, izvrtanje istina… To je jedna od ključnih stvari – ako od nekog medija imate konstantne takve napade, onda to ne može biti slučajno”.

‘Izlizanost’ bez odražavanja stvarne opasnosti

Upozorava da korištenje bilo kojeg pojma za sve i svašta ‘izlizuje’ pojam i ne odražava možda stvarnu opasnost koja se iza njega krije – ukoliko nešto postoji, onda to treba reći, a nadležne službe se time baviti.

Druga je, pak, stvar zna li politika službe koristiti kao što to čine SAD, Rusija i druge u tom pogledu ozbiljne države, gdje određene dužnosnike kada preuzmu dužnost, službe prvo educiraju o svim mogućim vrstama napadima i kako se u određenim situacijama ponašati.

U Hrvatskoj, ističe, to nije praksa pa oni često ne znaju kojim vrstama napada mogu biti izloženi.

“Naši dužnosnici često ne znaju što je to, nisu na to upozoreni, nisu o tome educirani i onda znaju govoriti sve i svašta i to može postati izlizana teza, izlizani pojam, a ne odražavajući jednu stvarnu opasnost koja zapravo iza toga stoji”.

Izvor: Al Jazeera