‘Pravo Ljudski’ ne bismo mijenjali ni za najcrveniji tepih

Nešto što je prije 12 godina počelo kao projekcija filmova za studente danas predstavlja jedan od najvažnijih filmskih festivala posvećenih kreativnom dokumentarnom i eksperimentalnom filmu u regiji, koji svake godine donosi bogat i raznolik program, zanimljive radionice za mlade, a ulaz je za sve projekcije tradicionalno otvoren.

Sve je spremno za 12. izdanje Pravo Ljudski Film Festivala, koje će trajati od 8. do 13. novembra, a tim povodom razgovarali smo s timom ove nezaustavljive filmske, kulturne, društvene manifestacije, čiju kompletnu organizaciju vode djevojke / žene.

Osim predstavljanja Festivala, s timom koji vlada u “muškome svijetu” razgovaralo se i o ženama u filmskoj produkciji, “ženskom filmu” te nedavnom seks-skandalu u Hollywoodu.

• Šta je to što ovogodišnje izdanje Pravo Ljudski Festivala izdavaja od prethodnih? Koje je njegovo centralno pitanje koje postavlja ove, 2017. godine?

Kumjana Novakova, direktorica festivala: Dvanaesto izdanje Pravo Ljudski Film Festivala je slobodno! Nasuprot totalnoj privatizaciji, hiperkomercijalizaciji privatnog i društvenog života, a posebice kulture i umjetnosti, te sistematskom uništavanju (uopće ideje) zajedničkog kulturnog dobra. Zbog svega ovoga odlučile smo se propitivati upravo slobodu. Međutim, šta znači sloboda, danas i ovdje? Koja su to ograničenja koja nam daju osjećaj neslobode? Borimo li se za slobodu? Kako se borimo za slobodu? Je li moguća sloboda danas? Želimo li i kako želimo biti slobodni? Imamo li uopće zajedničko razumijevanje slobode? S druge strane, držimo se našeg principa zajedničkog propitivanja, razmjene i učenja, odnosno i dalje smatramo da kreativni dokumentarni film kreira prostor za prijateljstvo, da bismo zajedno gledali i slušali, otkrivali, razgovarali, kako bismo (na)učili jedni od drugih.

• Kako Pravo Ljudski Film Festival uspijeva ostati vjeran sebi i biti to što jest (nekomercijalan festival) u ovako teškim uvjetima za umjetnost i kulturu u Bosni i Hercegovini?

Pravo Ljudski, kao platforma koja ima za cilj da kreira prostor istinske razmjene ideja i znanja, djeluje kontra privlačenja masovne publike, odnosno ne prelazi u masovnost i to je ono što nas čini apsolutno neinteresantnim komercijalnim, ali i sistemskim akterima, koji ne ulažu u javno dobro, obrazovanje, nezavisnu kulturu kao polje gdje se kritika društva artikulira. Tokom prve okupacije fabrike u Francuskoj 1967. godine radnici iz Besançona nisu protestirali samo za bolje uslove rada već je jedan od ključnih zahtjeva bio pristup kulturi – ali ne kao utopijski slogan već u formi pragmatičnog političkog zahtjeva. Zašto? Naime, radnici i radnice iz Besançona tvrdili su da je kultura mehanizam za održavanje hijerarhije klasa; i samim tim, u prepoznavanju sebe kao strukturno isključenih iz kulturne sfere, štrajkači su doveli u pitanje koncepcije kulture kao posebne kategorije rezervirane za buržoaziju. Danas je situacija još ekstremnija, danas je na dijelu masovna marginalnost. Na koncu, odgovor na ovo pitanje može biti vrlo jednostavan: ostajemo vjerni sebi jer vjerujemo da samo dok možemo istrajati u kreiranju javnog kulturnog dobra putem slobodnog ulaza na sve naše projekcije, izložbe, predavanja, razgovore Pravo Ljudski Film Festival ima smisla.

• Kakav je položaj Pravo Ljudski Festivala i koja je njegova uloga u odnosu na ostale festivale u Bosni i Hercegovini, npr., SFF kao festival “ogrnut” crvenim tepihom i zvijezdama iz regionalnog i svjetskog javnog života?

Lamia Šabić, selektorica glavnog programa: Na svakom filmskom festivalu najbitnija stvar treba da bude film, te komunikacija koja se dešava između filma i publike. Ako nema te komunikacije, film gubi svrhu. Publika nije odsječena i izolovana od festivala. Shodno tome, bitno je pitanje koje važi za većinu “velikih” festivala: zašto je komunikacija publike s crvenim tepihom glasnija i transparentnija nego komunikacija koju publika ima s filmskim programom? Zašto uopšte imamo crvene tepihe na filmskim festivalima i zašto želimo da okupiramo jedan takav prostor? Ili, ako već nismo spremni da ga odbacimo, zašto ne razmišljamo o tome kako ga transformisati u prostor korisnog, dobrog i moralnog? Položaj Pravo Ljudski Festivala, s jedne strane, može se usporediti s položajem filma u Bosni i Hercegovini – neistražen, nepodržan, po mnogo čemu težak, ali, s druge strane, dozvoljava veliki prostor za slobodu, komunikaciju, kritičko promišljanje i rast, te ga ne bismo mijenjali ni za najcrveniji “crveni tepih”.

Jasmina Bajramović, urednica kataloga: Svjesni smo da naša publika nije mnogoljudna niti će festivalska dešavanja imati odziv na način na koji to ima Sarajevo Film Festival, možda i mahom zbog činjenice da se svake godine pokušavamo uhvatiti u koštac sa, narodski rečeno, “teškim” i aktuelnim temama. Mada se može reći da je bh. društvo poprilično zatvoreno za jednu vrstu dokumentarističkog filmskog stvaralaštva, naročito kreativnog i eksperimentalnog – ponajviše zbog jednog inherentnog stava da je ovakav tip filma namijenjen usko stručnoj publici. Festival i dalje živi možda upravo zbog činjenice da namjerava ostati na margini filmskog glamura, da ne pretenduje na mnogoljudnost već na povratnu reakciju, izazivanje jedne vrste prevrata, otvaranja vidika, stajanja u mjestu i sagledavanja situacije oko nas – ma koliko se minornim činilo s neke generalne tačke stajališta.

• Kakav je trenutno položaj dokumentarnog i eksperimentalnog filma u odnosu na igrani? Svakako se čini da je granica između njih sve tanja te da danas svjedočimo svojevrsnom sjedinjenju svih filmskih rodova.

Lamia Šabić: Položaj dokumentarnog filma, po mojim opažanjima, u zahvalnijoj je poziciji s obzirom na to da se sačuvalo nešto što je u posljednje vrijeme slabije izraženo u igranoj formi, a to je prostor slobode za izražaj “ličnog” i hrabrost da se uđe u takav prostor. Čini mi se da je u dokumentarnom filmu veza između slike i osobe iza slike puno jača, a onda posljedično i veza između te osobe – koja je stvorila, podijelila, rekla – i mene koja gledam, primam i slušam. Desi se nešto posebno kad se kroz film upoznaš s nečim ili nekim, i to kroz senzacije koje obično ne osjećaš u svakodnevnom životu. Kroz takvu vrstu razmjene nešto se promijeni u tebi, iz svakog filma izađeš bar malo drugačiji – osjećaš i razmišljaš o nečemu novom, nečemu bitnom, nečemu živom. Takve veze upravo su ono što nam nedostaje u društvenom životu danas, životu ispraznih normi, pravila, kurtoazije i neiskrenosti.

Pravo Ljudski Festival svake godine posebnu pažnju posvećuje radionicama za mlade, odnosno svojevrsnom filmskom i umjetničkom obrazovanju mladih. Kakve su do sada bile reakcije mladih zaljubljenika u film i umjetnost u BiH? Koji su to ciljevi kontinuiranog rada sa mladima?

Adela Galešić, selektorica i producentica programa za mlade: Tokom festivala, ali i tokom cijele godine u okviru programa za mlade Zumiraj prava, Pravo Ljudski provodi radionice kroz koje potičemo kritičko razmišljanje i aktivizam mladih, prije svega kroz audiovizualne umjetnosti – kreativni dokumentarni film, ali i strip, fotografiju i zvuk. Budući da je jedan od ciljeva udruženja Pravo Ljudski decentralizacija kulture, svake godine nastojimo obići što više manjih sredina u Bosni i Hercegovini, kao i uključiti mlade u naše aktivnosti gdje god da ih realizujemo. Odaziv mladih je veliki i očigledna je potreba za neformalnim obrazovanjem i ovakvim vrstama radionica. Njima je pristup koji Pravo Ljudski koristi blizak i inspirativan za sopstveni angažman u društvu. Kroz višegodišnji kreativni rad s mladima mogu reći da smo stvorili grupu mladih koji su kontinuirano s nama, odrastaju uz nas i doživljavaju nas kao siguran prostor gdje mogu biti ono što jesu i istraživati, učiti i postajati ono što žele biti. Stoga mi je žao što njih nema više i što je Pravo Ljudski prilično usamljen kad je u pitanju odgoj mladih u području audiovizualnih umjetnosti.

• Poznato je da cjelokupni tim Pravo ljudski festivala čine djevojke / žene, što je već samo po sebi zanimljivo, s obzirom na to da i dalje živimo u “muškome svijetu”. Kako je došlo do okupljanja ovog “ženskog” tima i može li se reći da on predstavlja zaštitni znak Pravo Ljudski Festivala?

Kumjana Novakova: Prvi razlog okupljanja našeg “ženskog tima” vezan je za rod i siromaštvo, što je jedna od mnogih rodnih podjela: u sektorima koji su okarakterizirani niskim zaradama dominiraju žene. U prevodu: tamo gdje nema para većinu čine žene. Nekomercijalni festival dokumentarnog filma zahtijeva mnogo, a ne daje ništa ili daje jako malo u smislu finansija. Slika uspješnog savremenog muškarca ne uključuje slabo plaćeni rad, naravno, kad govorimo o nametnutim muškim obrascima i stereotipima, jer patrijarhat ne isključuje strogo definirane rodne uloge i za muškarce. Drugi razlog je da u Bosni i Hercegovini nema prostora u kojem bi se žene autorice dokumentarnog filma osjećale slobodne da razvijaju svoj rad u smjeru koji same definiraju, odnosno da to ne prati matricu “filmske industrije” koju definira i jaka nesenzitivnost prema ženskom izrazu i ženskom pogledu (female gaze). Kao žene, borimo se ne samo za ekonomsku ili pravnu rodnu ravnopravost već i za pravo na ženski pogled, sopstveni izraz, artikulaciju ženske društvene stvarnosti. Na koncu, Pravo Ljudski je prostor umjetničkog i političkog otpora protiv patrijarhata i heteronormativnosti.

• Kako komentarišete nedavni seks-skandal u Hollywoodu u kojem je jedan od najzastupljenijih američkih producenata optužen za dugogodišnje seksualno zlostavljanje filmskih radnica? Šta njegovo otkrivanje predstavlja u današnjem filmskom svijetu?

Maja Abadžija, koordinatorica komunikacijskog tima: Samo po sebi, otkriće skandala vezano za Harveyja Weinsteina ne mijenja ništa. Otkriveni su i Polanski, Cosby, Allen, pisale su se priče, štampale naslovnice, došlo se do suda, ali, suštinski, filmska industrija ostaje mjesto gdje vlada moć, prije svega finansijska, a onda “muška” i “bijela”. Pročitala sam nedavno u New Yorkeru da se Weinsteinu na pobjedničkim govorima dodjele Oscara zahvaljivalo više nego Bogu i ta vrsta moći možda je upravo problem: da postoji filmski mogul ili bilo koji drugi moćnik čiji će autoritet i novci kreirati onu hotelsku sobu iz pakla na čija su vrata ulazile mlade, neiskusne, ali ambiciozne žene, a izlazile Oscarima ovjenčane glumice sa debelim bankovnim računom. Činjenica je da novac generira moć, a moć opstaje na potčinjavanju. Ipak, sve dok sistemsko potčinjavanje mlade, lijepe i nemoćne žene u Hollywoodu, pa i u bilo kojoj drugoj umjetnosti ili branši, poimamo i označavamo kao “seks-skandal”, cinično izjednačavamo nešto što je suštinski drukčije prirode – sistemske, sa razabiranjem prljavog veša u javnosti – koje je eksces, prezentiran puku željnom skandala, afera. Problematika zlostavljanja filmskih radnica problem je svih žena i svih muškaraca. Da bi se žena oslobodila i kao javna i filmska ličnost i radnica, neophodno je da cjelokupna društvena atmosfera bude poticajna za njeno oslobođenje kako bi ona smogla snage suočiti se s nepravdom, bez obzira da li u trenutku kad joj prijeti napad, ili a posteriori, kad počinitelja treba privesti pravdi.

• Šta je u današnjem svijetu preostalo kao “pravo ljudski”?

Kumjana Novakova: Prijateljstvo i solidarnost, i borba protiv svakog i svih vrsta nasilja: borba za slobodu. I borba za stvaralaštvo oslobođeno svih stega, konvencija i standarda.

Izvor: Al Jazeera