U Hrvatskoj su ratni zločinci ugledni članovi društva

Tomičić: 'Haag nije ispunio naša očekivanja, ali u njegovim arhivima ostaje istina o našim ratovima' (Ustupljeno Al Jazeeri)

Intervju s novinarom riječkog Novog lista i predsjednikom udruge koja stoji iza portala Lupiga Ladislavom Tomičićem napravljen je između dvije haške presude – one doživotne za Ratka Mladića i ove koju još čekamo za tzv. “šestorku”.

Razgovarali smo o društvenoj klimi u državama bivše Jugoslavije, koja sve više podsjeća na devedesete godine prošlog stoljeća, nemogućnosti da se izbavimo iz ratnih tragedija, širenju govora mržnje, stanju u medijima, ali prije svega o Haškom sudu.

  • Haag nas je svojim presudama više puta znao iznenaditi, ali u vezi s Jadrankom Prlićem i ostalima vlada uvjerenje da kazna nikako neće biti veća od odsluženog pritvora. Kako gledate na rad Haaga? Gdje su najveći propusti koje je napravio i je li ispunio osnovnu funkciju?

– Optimisti u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, oni koji su zaista vjerovali da nam rad ovog suda može donijeti pravdu i pomoći u prevazilaženju ratnih trauma, naprosto su očekivali previše. I ja sam jedan od njih. Posmatrajući već izdaleka rad, sudske procese i presude Haškog suda, a imajući na umu i slučajeve koje je prepustio domaćim pravosuđima triju zemalja, može se reći da je Haag mogao bolje i pravednije.

S druge strane, nismo imali pravo očekivati da nam haški suci donesu punu pravdu i pomognu prevazilaženju naših trauma. Tu smo morali pomoći sami sebi. Za punu pravdu sad je kasno, ali nije kasno da gradimo društva u kojima će zločin biti zločin, a zločinac – zločinac, a ne heroj.

Haag, dakle, nije ispunio naša očekivanja, ali u njegovim arhivima ostaje istina o našim ratovima. Čak ako i ostavite presude po strani, unutra su važna svjedočenja o karakteru naših ratova, načinima na koji su se vodili i zvjerstvima koja su u ratu počinjena. Sad nam ostaje čekati da vrijeme učini svoje i da na scenu stupe generacije koje će makar donekle objektivno sagledati strahote iza kojih danas staju naša društva kad se poistovjećuju s takozvanim herojima, točno bi bilo reći – zločincima.

Naravno, o tim “generacijama koje dolaze” govorim uvjetno, jer nipošto nije isključeno da ćemo već za naših života svjedočiti krvavim orgijama novih “osloboditelja” i novih “heroja”. Ne želim biti zloguki prorok, ali tu mogućnost ne smijemo isključiti i moramo imati na umu da nas “ratne politike”, kojima se političke elite u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini od kraja rata održavaju na vlasti, vode upravo putem koji završava tamo gdje smo nedavno bili.

  • Možda zato Haški sud otprilike podjednako “vole” i u Zagrebu i Beogradu.

– Vrlo je razumljivo da Haški sud podjednako ne vole ni u Zagrebu ni u Beogradu. Ako godinama stvarate društvenu atmosferu koja “naše zločince” podrazumijeva kao heroje, naravno da Haški sud u tom slučaju može biti samo neprijateljska, nikako prijateljska strana. O tom neprijateljstvu najbolje svjedoče reakcije na presudu zločincu Ratku Mladiću, tj. odnos predsjednice i drugih visokih državnih dužnosnika u Hrvatskoj, odnosno vladajuće stranke u cjelini, prema suđenju herceg-bosanskoj šestorci.

U Hrvatskoj, gdje živim, na političkoj sceni nije ostalo ni deset ljudi koji će društvo pozvati da osudi zločine koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske ili Hrvatskog vijeća obrane. Ratni zločinci ovdje, baš kao i u Srbiji, važe za ugledne članove društva, čiji se lik i djelo moraju poštivati, a ne osuđivati. Svi koji drugačije misle spremljeni su u ladicu s natpisom “izdajnici”.

Na koncu, moram reći da nisam sretan što je Haag uglavnom zaobišao zločine koje su počinili monstrumi “iz redova bošnjačkog naroda”. Navodnike stavljam, jer smatram da je monstrum naprosto monstrum, da je zločinac naprosto zločinac i to bi morala biti jedina odrednica za ljude s rukama krvavim do laktova. Dakle, činjenica da su Bošnjaci najviše stradali nije smjela biti prepreka da se u Haagu, primjerice, procesuiraju zločini počinjeni nad Hrvatima u srednjoj Bosni ili zločini nad srpskim stanovništvom u Sarajevu.

Da zaključim: Haški sud nije ispunio svoju osnovnu funkciju, ali krivnja nije samo na Haagu nego, prije svega, na političkim elitama u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koje nisu stvorile ozračje za individualizaciju krivnje, što je na početku njegovog rada bilo predstavljeno kao poželjan i moguć domet haških procesa.

  • Čekamo presudu “šestorci”. Koliki je bio utjecaj Hrvatske na događanja na terenu pod kontrolom HVO-a?  Sada živite u Zagrebu, ali odrasli ste i rat proveli u Bosni i Hercegovini.

– Ako o tome govorim iz prve ruke, mogu reći – apsolutno nikakav. Barem ne za vrijeme najžešćeg rata. Ali, to važi samo za područje na kojem sam ja u vrijeme rata živio, a to je srednja Bosna, koja je bila u okruženju bošnjačkih snaga, zbog čega konkretna pomoć Hrvatske vojske nije ni bila moguća. Naprosto, ispostavilo se da je srednja Bosna preduboko u bh. teritoriju da bi Hrvatska vojska na tom području mogla aktivnije djelovati. Uzgred rečeno, tim Hrvatima iz srednje Bosne ionako je bila namijenjena sudbina “humano preseljenih”. Zbog presude za monstruozan zločin u Ahmićima, danas se čini da su Hrvati na tom području počinili više zločina nego što ih je nad njima počinjeno, ali dovoljno sam upućen da znam da to nije istina. Navest ću samo neke toponime, koji izvan srednje Bosne malo kome što znače, a bili su poprišta zločina počinjenih nad Hrvatima: Dusina, Lašva, Maljine, Buhine kuće, Križančevo selo, neka sela oko Kaćuna…

Kad je u pitanju Hercegovina, siguran sam da je utjecaj Hrvatske na događanja na terenu bio znatan, ako ne i presudan. O tome govori mnoštvo stenograma iz ureda prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, o tome govore haške arhive, o tome govore svjedoci, pa čak i takvi svjedoci kakav je bio Janko Bobetko, pred Haagom optuženi hrvatski general, koji je umro prije izručenja i suđenja. U knjizi Sve moje bitke Bobetko je javnim učinio znatan materijal o sudjelovanju Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, što je Haški sud i iskoristio u sklapanju optužnice protiv Tihomira Blaškića. Na koncu, kakva god bila presuda herceg-bosanskoj šestorci, svaki zainteresirani povjesničar bez pola muke naći će mnoštvo primarnih izvora o učešću Hrvatske vojske u ratu u Bosni i Hercegovini.

  • Kako danas vidite karakter ratova koji su doveli do tisuća mrtvih u raspadu Jugoslavije?

– U pitanju su, bez ikakve sumnje, bili građanski ratovi s elementima agresije. U Hrvatskoj je vođen građanski rat s elementima srbijanske agresije, a u Bosni i Hercegovini građanski rat s elementima srbijanske i hrvatske agresije. A iz moje, sasvim privatne, vizure bili su to bratoubilački ratovi. Smatram da je i takva karakterizacija naših ratova potrebna, da bi ona mogla biti jedna od postaja na putu do trajnog mira i života – ne suživota nego života – na prostoru bivše Jugoslavije.

  • Zbog sličnog pitanja koje je novinar Hrvatske televizije Aleksandar Stanković u emisiji Nedjeljom u 2 uputio sugovorniku o mogućim elementima građanskog rata u Hrvatskoj, na njega se digla i kuka i motika, a odrekla ga se i njegova Hrvatska radio-televizija, jer je postavio pitanje koje nije sukladno Deklaraciji o Domovinskom ratu, odnosno zacrtanoj politici državnog vrha.

– Taj bizarni slučaj, gdje hrvatski SUBNOR [Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata] nove generacije propisuje čak i kakva pitanja novinar smije postaviti na javnoj televiziji, najbolje vam govori o prilikama u hrvatskom društvu i ozračju u kojem dočekujemo presudu herceg-bosanskoj šestorci. Zamislite samo da je novinar – a na to je, također, imao puno profesionalno pravo – predstavio sve dostupne dokaze i pred gostom izveo zaključak da je Hrvatska sudjelovala u ratu u Bosni i Hercegovini, da je sa svojih oslobođenih područja protjerala ili ubila veliki broj srpskih civila koji su željeli ostati i nisu se u traktorskoj koloni uputili prema Srbiji, da osuđeni ratni zločinci u Hrvatskoj, poput Mirka Norca, i danas uživaju društveni ugled heroja, da je prstom pokazao na ministra obrane Damira Krstičevića i upitao što je on napravio da bi spriječio zločine nad Srbima u okolici Mrkonjića [grada], počinjene u posljednjoj fazi rata, kao odmazda za smrt Andrije Matijaša Pauka, da je rekao da je taj isti Pauk ubijen tzv. prijateljskom vatrom, da je pokazao prstom u Branimira Glavaša i pitao što nije u redu s društvom koje u Sabor delegira čovjeka kome se, nakon što mu je jedna osuđujuća presuda poništena, ponovno sudi za ratne zločine…

O takvim se stvarima u Hrvatskoj ne govori. Ratni zločini koje je počinila Hrvatska vojska nepoželjna su tema, a ako je netko i otvori, pa k tome i iznese sve dokaze o mjestu i načinu na koji su se dogodili, jedino što će dobiti jest etiketa izdajnika, izroda, četnika, komunjare, jugonostalgičara… Ukratko, o hrvatskom učešću u ratu istinu pišu braniteljski SUBNOR, ekstremni nacionalisti i političari koji mržnju prema drugome koriste kao pogonsko gorivo svojih karijera.

  • Premda je od rata prošlo više od 20 godina, živimo kao da smo još uvijek u devedesetima. Rat i ono što se u njemu dogodilo i dalje imaju primat nad “mirnodopskim temama”, pa bile one i temeljne za državu, poput poslovnog kraha Ivice Todorića i odgovornosti političkih elita za to.

– Dozvolite da na ovom mjestu citiram Ugu Vlaisavljevića: “U najkraćim crtama možemo reći da se svaka poslijeratna politika na ovim prostorima pokazuje kao politika rata. Ratna politika znači da je sam subjekt, onaj koji vodi tu politiku, zapravo ratni subjekt proizašao iz ratnog događanja. Glavni akteri današnje politike izvajani su ratnim događanjima, odnosno ratnim neprijateljstvima.” U ovome dijelim mišljenje sarajevskog profesora. Ako je završeno krvoproliće, to ne znači da je završen i rat. Hrvatska, Srbija i Bosna i Hercegovina najbolji su dokaz za ovu temu.

Nažalost, mi još uvijek ratujemo. Doduše, ratujemo sredstvima prihvatljivijim od kalašnjikova i minobacača. Kalašnjikovi i minobacači uvijek dolaze u kasnijoj fazi. Najprije vam Radovan [Karadžić] zaprijeti da biste mogli nestati, a koliko sutra oko svoga grada imate vojnike i topove i, dakako, popove, koji će sve to blagosiljati. U mnogom našem političaru čuči mali radovan, a na nama je da odlučimo želimo li kao ovce na livadi stajati i čekati da radovan iscrpi nenasilna sredstva i povede krvavo “oslobodilačko” kolo.   

  • Jedan ste od osnivača Novinarske mreže, koja okuplja novinare u nekadašnjim jugoslavenskim republikama. Možete li usporediti stanje u medijima?

– Mogu. Stanje je uglavnom katastrofalno, u sve tri zemlje. Jasno, i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini možeš objaviti tekst kakav hoćeš, možeš pisati o čemu hoćeš, ali na Facebooku ili, eventualno, na neutjecajnim medijskim adresama. Bile bi i te neutjecajne adrese dovoljne kad bi čovjek, pišući za njih, mogao od novinarstva živjeti. Nažalost, za novinare koji ne žele pristati na službene laži profesionalni život u koliziji je sa svakodnevnom egzistencijalnom bitkom.

Naprosto, ako pišeš ono što u tvojoj državi i tvome društvu nije poželjno pisati, lako bi se moglo dogoditi da se sutra osvrneš na ulici bez novčića u džepu, spreman za nove životne izazove. Naše države intenzivno i uporno rade na tome da ubiju novinarske “ptice rugalice” kako nitko ne bi remetio domoljubni sklad i suprotstavljao se službenim istinama, sastavljenim od niza manjih i većih laži.

Izvor: Al Jazeera