EU po Junckeru i Macronu: Dvije vizije, jedan san

Zemlje zapadnog Balkana spomenute su samo na marginama govora o budućnosti EU-a (EPA)
Zemlje zapadnog Balkana spomenute su samo na marginama govora o budućnosti EU-a (EPA)

U proteklih nekoliko sedmica javnosti su predstavljene dvije vizije budućnosti Evropske unije, a analitičari su složni da ona koju je iznio predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker ima veću “težinu”.

Vizije francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i Junckera, prema tvrdnjama analitičara, ne razlikuju se toliko u suštini, a to je zajednička zabrinutost za budućnost EU-a.

Vedran Džihić, profesor političkih nauka na Bečkom univerzitetu, tvrdi da su Juncker i Macron slični: “Nisu stvoreni da budu pasivni, prepoznaju krizni momenat u Evropi i spremni su i hrabri dovoljno – pa da kažemo i vizionarski nastrojeni – da naprave iskorak i pokrenu novu debatu o Uniji.”

Juncker je, kaže, jedan od najiskusnijih evropskih političara i “bolje od Macrona poznaje umjetnost realno-politički mogućeg”.

To je, tvrdi, razlog zašto njegovi prijedlozi imaju jače uporište u onome što EU trenutno jest, dok je Macron, “naoružan” novostečenim moćima i određenom dozom francuske megalomanije, gotovo revolucionarno ambiciozan: “Njegov govor je bio vatromet ideja za jaču, čvršću, dublju EU, na neki način utopijska vizija jedne nove Unije. koja bi korak po korak trebala biti građena u narednih desetak godina. Njegov govor, dakle, u suštini, u želji da se napravi jača i funkcionalnija Unija, prati i produbljuje tenor onoga što je Juncker izgovorio nekoliko dana prije Macrona u njegovom govoru pred Evropskim parlamentom. Jasno je da i Macron i Juncker njihovim govorima pokušavaju da nadjačaju narativ o krizama u EU-u i o Uniji koja je više na putu dezintegracije nego integracije.”

Pravac misli i ideja

Dodaje da njihovi govori imaju više zajedničkog nego što se vidi na prvi pogled.

“Kada se crtaju konture nečega što u tom momentu izgleda kao kontraintuitivno i utopijski, važne su centralne konture, važan je pravac misli i ideja. Ona je i kod Junckera i Macrona identična: oni žele da zaustave krizu u Uniji, rast desnice i populizma, spriječe dezintegraciju EU-a i jačanje antievropskog populizma i centrifugalnih tendencija (kao, recimo, u Poljskoj ili Mađarskoj). I, što je još važnije, žele da promijene diskurs o Uniji i u njoj, koji je posljednjih godina bio diskurs krize. Oni traže novu vrstu EU-entuzijazma koji treba da otvori prostor za reforme i jednu novu Uniju”, objašnjava Džihić.

Ipak, po njegovom mišljenju, vizija ne garantuje pozitivne rezultate.

Prve reakcije na ova dva govora u EU-u, nastavlja, “gdje smo od mnogih političara u 27 članica čuli dosta kritike, pokazuju da će realizacija reformskih planova, odnosno prije toga i sam rad na stvaranju konsenzusa o tome šta treba da bude srž reforme, biti teški i mukotrpni”.

“I tu, u domeni konkretnih ideja, nalazi se i ključna razlika između Macrona i Junckera: Macron ide korak dalje od Junckera, želi zajedničku budžetsku politiku, finansijskog ministra za Uniju, usaglašavanje ekonomskih i socijalnih politika. Macron želi da suštinski promijeni evropske ugovore, stvori novu pravnu osnovu za jednu vrstu polufederalne Unije. I tu je sad najveća i suštinska razlika: Juncker je jasan u opredjeljenju da se razvojne brzine u Evropi moraju usaglasiti, da Unija mora biti jedna s istom brzinom. Kod Macrona je nedvosmisleno da realiziranje njegove vizije podrazumijeva Evropu s dvije brzine: jedan centralni krug zemalja spremnih da se upuste u poduhvat stvaranja jake i gotovo federalne Unije, te jedan vanjski krug, gdje bi zemlje mogle sektoralno biti povezane s centrom, ali bi u suštini ostali u vanjskom krugu.”

Kaže da je prije nekoliko dana francuski ambasador u Austriji na jednoj javnoj debati o situaciji u Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i Češkoj bio mnogo nedvosmisleniji i indirektno poslao poruku čelnicima kao što su Viktor Orban u Mađarskoj ili Lech Kaczyński u Poljskoj: “Razmislite gdje želite da budete. Puno ste dobili od EU-a. Ako ne želite da snosite zajedničku odgovornost, ne možete ni očekivati privilegije. Nećemo prihvatiti da zbog vašeg populizma pati evropski projekt.”

I u jednom u drugom govoru, jasan je Džihić, Balkan se pojavljuje samo na marginama. Tvrdi da je jasno da proširenje nije prioritet ni za Macrona ni za Junckera, ali je ipak vidljivo da i jedan i drugi ostavljaju eksplicitno prostor za zemlje zapadnog Balkana da jednog dana, kada i ako ispune sve uvjete, postanu članice EU-a.

“Insistirajući na zajedničkim liberalnim i demokratskim vrijednostima EU-a, i Juncker i Macron šalju jasnu poruku – sigurno i Turskoj – da po tom pitanju neće biti kompromisa. Činjenica da Balkan na kotira visoko u oba govora govori i o strukturalnoj nemoći svih naših zemalja da izrode bilo šta relevantno i konstruktivno za evropsku debatu van vlastite samoreferencijalnosti. Jasno je da ćemo, dok god ostanemo pasivni i nijemi posmatrači nekih većih evropskih trendova, biti samo posljednja ispostava Unije, gdje ili primamo naredbe ili osjećamo potrese i turbulencije onoga što se zbiva u centru.”

On smatra da su govori Macrona i Junckera važni i iz još jednog razloga.

“Mi se još uvijek nalazimo na periferiji Evrope i sve što se zbiva u centru direktno se preslikava na stanje u našoj regiji. Jasno je da bez jačanja EU-a i odlučnosti da se proces proširenja revitalizira, obnovi i ofanzivno nastavi neće biti poticaja za unutarnje reforme na periferiji. Produbljivanje statusa quo na evropskoj razini znači da Balkan nepovratno gubi bilo kakvo šansu da postane dio Unije”, konstatuje Džihić.

Globalna pozicija EU-a

Nedžma Džananović-Miraščija, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, tvrdi da ono što primarno razlikuje njihove dvije vizije jesu upravo funkcije koje njih dvojica trenutno vrše, tj. činjenica da ideje dolaze s dva potpuno različita mjesta.

“Juncker je na čelu najznačajnije EU-institucije, one koja predstavlja i štiti interese same Unije i koja mora biti motor integracijskih procesa. Macron je lider jedne od najvećih i najznačajnijih članica, jedne od zemalja osnivača, ali koliko god da su jake i specifične veze Francuske i EU-a, njegov primarni politički teren još je onaj domaći. U ovom trenutku najvažnije je osvijestiti i otvoriti neka pitanja važna za budućnost”, objašnjava ona.

Zajednička je, kaže, svakako, zabrinutost za budućnost Unije, i to ne samo u smislu njenog pukog opstanka, što možda privlači najviše pažnje, već i u smislu održavanja njene globalne pozicije, koja je izložena mnogim izazovima.

Dodaje da se ne smije zaboraviti ni faktor ekonomske konkurentnosti, koji počiva na snazi zajedničkog tržišta, ali i izvozu normi kao na specifičnom načinu na koji EU demonstrira i svoju političku i ekonomsku moć.

“A konačna rješenja morat će, kao i uvijek dosad, dovesti u ravnotežu integracijske ciljeve, dakle, potrebe same Unije, s interrelacijskim ciljevima, tj. onim koji podrazumijevaju i partikularne interese i odnose članica. Takva tenzija unutar EU-a prisutna je od samog početka integracijskog procesa i sva dosadašnja rješenja plod su kompromisa i ravnoteže između ova dva pristupa. Vjerujem da će tako biti i ovaj put”, navodi ona.

Ni ideja Evrope s dvije ili više brzina, nastavlja, nije posebna novina, jer se o tome počelo govoriti još 1980-ih.

“I ne samo da nije nova već postoji u praksi. U nizu različitih oblasti zemlje članice u različitom su integracijskom stadiju. Nije to samo eurozona, iako je to možda najilustrativniji primjer, tu je i Schengen, tu su i neke druge politike u kojima su zemlje aktivirale mogućnost nesudjelovanja. Višebrzinski koncept već je realnost i ne treba radi diplomatske korektnosti izbjegavati nazvati stvari pravim imenom. Realnost je da ni kapaciteti, politički i ekonomski, ni interesi, pa ni politička opredjeljenja i odnos prema Briselu nisu jednaki i u mnogim segmentima ustroj Unije i različiti sistemi odlučivanja to poštuju i daju dovoljno slobode članicama. Ono što zabrinjava puno više od te činjenice jest elementarni nedostatak solidarnosti i razumijevanja zajedničkih interesa, pogotovo u zemljama srednje i istočne Evrope prema kojima je u nekoj ranijoj fazi iskazana upravo takva solidarnost i nesebičnost. Članstvo u EU-u, zajedništvo na tom nivou ima i svoju cijenu, u političkom i ekonomskom smislu, i mnoge se zemlje tek sada suočavaju s tim dijelom realnosti. Što se više tome opiru, umjesto da sudjeluju u kreiranju funkcionalnih rješenja, to će njihova budućnost van samog jezgra biti sve izvjesnija”, kaže prof. Džananović-Miraščija.

Zemlje zapadnog Balkana spomenute su samo na marginama govora o budućnosti EU-a, a Džananović-Miraščija tvrdi da je to pokazatelj da je ova generacija političara u našoj regiji, koja još ima perspektivu članstva, jako loša, nekvalitetna, čak i u zemljama koje su ostvarile članstvo.

“Mislim da je i ta činjenica jako doprinijela stavljanju politike proširenja na sporedne tračnice. EU sasvim jasno može bez nas, ali nisam sigurna je li našim političarima jasno da mi ne možemo kao države i društva napredovati bez tog šireg okvira. Šireg i u političkom i u ekonomskom smislu. Uniji to sasvim jasno nije i ne mora biti ultimativni prioritet, ali ukoliko proširenje ne postane realna opcija u dogledno vrijeme, u narednih 10 godina, EU više nikome na ovom prostoru neće biti relevantan faktor. Oni koji je žele odselit će se, a oni koji je svakako ne žele naći će neke druge njima primjerenije aktere. To je loše rješenje za regiju, ali loše i za susjedstvo EU-a”, ističe ona.

Kontekst u kojem su održani govori

Politički analitičar Adis Merdžanović, istraživač na Univerzitetu Oxford u Velikoj Britaniji, objašnjava da, kad gledamo govore Junckera i Macrona, moramo biti svjesni konteksta u kojem su dati. To je, po njegovom mišljenju, mnogo važnije nego konkretni prijedlozi koje sadrže govori.

“Juncker je iznio svoji viziju o budućnosti Evrope u okviru godišnjeg govora pred Evropskim parlamentom o stanju Evropske unije. Taj govor ima uvijek veoma kratak do srednjoročni horizont i koncentrira se na aktuelna pitanja kojima se Komisija i Parlament bave. Juncker je prezentirao svoju, kako ju je nazvao, šestu viziju o budućnosti Unije, bazirajući se na pet prijedloga za vrijeme nakon Brexita koje je Komisija prezentirala u martu. Juncker želi Uniju baziranu na centralnim vrijednostima kao što su sloboda, jednakost, demokratija i vladavina prava, ali i Uniju koja interno sarađuje više nego dosad, koja ima jače zajedničke institucije, koje uključuju ne samo više polja politike nego i više članova. Juncker, naprimjer, traži da se Rumunija i Bugarska što prije priključe Šengenskoj zoni, da Evropska unija razmisli o kreiranju zajedničkih standarda socijalne politike i da se što više država priključi Bankarskoj uniji. Sve su to prijedlozi o kojima se diskutira u briselskim krugovima. U prvoj liniji, oni ukazuju na aktuelne debate između država članica. Junckerov govor, na kraju krajeva, tehnokratski je i vezan za publiku pred kojom govori”, navodi on.

S druge strane, navodi Merdžanović, Macron svoj govor stavlja u potpuno drugačiji kontekst.

“Kreće od činjenice da nacionalistički i antievropski pokreti postaju sve jači u zemljama Evropske unije. Njegov je cilj prezentirati viziju buduće Unije kojom se mogu pobiti, kako kaže, nacionalizam, iredentizam i protekcionizam, na kojima se baziraju te struje. Po njegovom mišljenju, odgovor je jaka Evropska unija, spremna za budućnost, koja se temeljno ne bazira na ovoj ili onoj instituciji nego na zajedničkoj evropskoj kulturi, koju evropske institucije podržavaju. Macron se zalaže za Uniju koja je više suverena, ujedinjena i demokratska.”

Što se tiče konkretnih prijedloga, navodi on, tu je mnogo zajedničkih ideja i, naravno, mnogo različitosti.

“Mislim da je najvažnija razlika da Macron predlaže puno šire promjene nego Juncker, koji uvijek ima u vidu sadašnju strukturu Unije i šta se u ovom trenutku može postići. Macron je puno slobodniji u svojim prijedlozima, jer želi da razradi jednu sveobuhvatnu viziju s kojom Evropa može da ide u budućnost. Jačanje evropske sigurnosne strukture i bolja koordinacija kad je u pitanju rješavanje problema vezanih s migracijom, kao i želja za boljom koordinacijom evropskog budžeta kroz zajedničkog ministra finansija ili prijedlog da se održe demokratske konvencije kako bi se narod bolje integrirao u Uniju, zajednički su i veoma slični prijedlozi u oba govora. Međutim, dok Juncker želi da integrira sve članice Evropske unije u te procese i želi da institucije, koje sada ne uključuju sve članice, budu proširene, Macron vidi srce Evropske unije u eurozoni i traži da države koje ne žele daljnju integraciju ne mogu blokirati one koje to žele. Juncker ne želi da pojedini dijelovi Evropske unije postanu klub eurozone dok ostali ostaju po strani.”

Merdžanović objašnjava da je Evropska unija u sadašnjoj formi nastala kao rezultat jednog konstantnog procesa proširenja nadležnosti.

“Od Zajednice za ugalj i čelik postepeno je postala ona ogromna organizacija koja regulira gotovo svaki aspekt u životu jednog Evropljanina. Neke države misle da se taj proces treba nastaviti i da Evropska unija treba da dobija još više nadležnosti u nadi da će koordinacija omogućiti bolja rješenja. Druge države to vide drugačije i ne žele daljnju integraciju. Budući da odluke u EU-u trebaju saglasnost svih, tê države mogu blokirati daljnju integraciju, što one prve države ne vole. Ideja Evrope u dvije brzine značila bi da one države koje žele veću konvergenciju i koordinaciju to mogu uraditi, dok one koje to ne žele nisu dužne da slijede isti put.”

Regija nije u fokusu EU-a

Smatra da takav pristup budućnosti Evropske unije nije poželjan. Činjenica je, navodi, da bi se time omogućilo kreiranje bolje integrisanih i efikasnijih struktura za neke zemlje, ali istovremeno taj pristup pobija samu ideju Unije kao zajednice istih i ravnopravnih članova.

“Vidjeli smo kako davanje mogućnosti Velikoj Britaniji da se izuzme iz nekih evropskih projekata nije bilo dovoljno da bi ta zemlja ostala u Uniji. Isto tako se vidi kako činjenica da su neke države u eurozoni i Schengenu, dok druge nisu, kreira više problema nego što nudi prednosti. Ideja Evropske unije jest ideja jednog solidarnog, demokratskog kluba u kojem bi nove nadležnosti trebalo zajedno dogovarati. Njen uspjeh bazira se baš na tome da se naredni koraci integracije naprave tek kad su postojeće strukture dovoljno utemeljene. To znači: kad ih sve države prihvate i vide potrebu za daljnji razvoj. Koncept Evrope u dvije brzine direktno stavlja u pitanje temelj Evropske unije”, kaže Merdžanović.

Dodaje kako je jasno da su oba govora bila okrenuta prema unutrašnjosti Evropske unije i njenom internom razvoju.

“Cilj, dakle, nije bila vanjska politika ni proširenje, tako da nije iznenađujuće da se Zapadni Balkan nije toliko spominjao. Međutim, činjenica da ni Juncker ni Macron nisu puno govorili o Zapadnom Balkanu samo potvrđuje što se već dugo znalo, a to je da ova regija nije u fokusu Evropske unije u ovom trenutku. Čak i inicijative kao što su Berlinski proces ne mogu puno promijeniti taj utisak, što, naravno, nije optimalno za regiju.”

Merdžanović zaključuje da se ciljevi i vizije budućnosti Evropske unije ne mogu ostvariti bez članstva Zapadnog Balkana, tako da bi, po njegovom mišljenju, i EU profitirala da ovu regiju više uključi u svoja razmišljanja.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO