Barun: Naše male zemlje teško mogu išta same napraviti

'Sebičnost je uzrok mlakosti i bezosjećajnosti u svim izbjegličkim krizama', ukazuje Tvrtko Barun (Ustupljeno Al Jazeeri)
'Sebičnost je uzrok mlakosti i bezosjećajnosti u svim izbjegličkim krizama', ukazuje Tvrtko Barun (Ustupljeno Al Jazeeri)

Isusovac Tvrtko Barun za svoj je humanitarni rad dobio prestižnu nagradu “Europski građanin”, koju dodjeljuje Europski parlament. Posljednjih godina posebno je angažiran na pomaganju izbjeglicama koje se, i preko Hrvatske, pokušavaju probiti na Zapad i doći do boljeg života, daleko od ratnih sukoba u Siriji, ali i nemirnih regija Iraka, Afganistana, sjevera Afrike.

Uoči svečanog uručenja nagrade u Bruxellesu, koja se svake godine dodjeljuje za iznimna dostignuća u promicanju europskih vrijednosti, Barun za Al Jazeeru govori o aktivnostima Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi, koju vodi, ali i aktualnom trenutku hrvatskog društva.

  • Je li nagrada “Europski građanin” vrhunac Vašeg angažmana na pomaganju ljudima, a ponajprije izbjeglicama, ili samo poticaj da idete dalje u svom humanitarnom radu?

– Ova nagrada je mojim kolegicama i kolegama, kao i meni, ponajprije znak da kvalitetno i zdušno radimo za izbjeglice. U tom smislu sretni smo da je netko prepoznao tu našu energiju i srce koje u taj rad ulažemo. Ali istina – s obzirom na to da služimo izbjeglice, a tema izbjeglištva i migracija u našem društvu i svijetu nije nimalo ružičasta već kompleksna i teška, svaki je oblik podrške vrlo dobrodošao. Nažalost, ljudi ne poznaju i ne razumiju ovu tematiku i zato češće doživljavamo otpor i napade nego podršku i poticaj.

  • Nedavno ste, kao komentar na govor o stanju Europske unije Jean-Claudea Junckera (koji je govorio da se vjetar vratio u jedra Unije), na Facebooku napisali: “Kada puše vjetar promjene, neki ljudi grade zidove, a drugi vjetrenjače.” Kako komentirate činjenicu da je Europa posljednjih godina gradila zidove i ograde za ljude, a težila otvaranju granica za kapital?

– Izgradnja zidova i ograda na granicama neke zemlje je legitimna politika. To treba naglasiti. Veće je pitanje želimo li doista graditi društvo i odnose koje će se zasnivati na nepovjerenju prema drugome i drugačijemu (gdje je čovjek čovjeku vuk) i manjku osjećaja, manjku solidarnosti s onima u potrebi. Svaki susret s drugime nas mijenja – ako smo otvoreni da nas druga osoba obogati svojom raznolikošću. U suprotnome možemo ostati unutar svoja četiri zida, uživati u onome što imamo, ali i nikad ne vidjeti neke horizonte, neke nove svjetove, neke nove lijepe dimenzije svog života i svoje osobnosti.

Briga o djeci je jedna od prioritetnih u radu Isusovačke službe za izbjeglice

  • Izbjeglička kriza traje godinama, a Vi i Isusovačka služba za izbjeglice trudite se ne ostaviti samog nijednog pojedinca, nijednog tražitelja azila. Je li Europa, a time i Hrvatska, izbjeglički problem gurnula pod tepih? I je li izbjeglička kriza definitivno gotova ili ona traje dok je i posljednjeg nezbrinutog čovjeka koji je pod prijetnjom rata morao napustiti dom u Siriji, Iraku, Afganistanu, na sjeveru Afrike?

– Tema izbjeglica je, kao što rekoh, jako kompleksna. I malo tko je voljan doista ozbiljno o njoj razgovarati, promišljati kako riješiti izvore tog nimalo ugodnog fenomena izbjeglištva. A, s druge strane, vrlo lagano se zloupotrijebi u političkom govoru. Ratovi su najčešće uzrokovani raznim političko-ekonomskim interesima. I u tom smislu velikim svjetskim silama odgovara nered, rat, konflikti. A nitko ne želi žrtvovati svoje interese da bi spasio običnog čovjeka koji pati. Pogledajmo samo Siriju – ni Amerikanci ni Rusija ni Europska unija ni arapske zemlje ne trude se nešto posebno zaustaviti rat u Siriji. Interesi su, nažalost, važniji od mira, suživota, pojedinca.

  • Dok se situacija na kriznim žarištima Sirije, Iraka ili Afganistana slabo ili gotovo nikako ne popravlja, dogodila se izbjeglička kriza u Mijanmaru, gdje je trećina Rohinja muslimana zbog nasilja snaga sigurnosti morala prebjeći u Bangladeš. Reakcija svijeta, a posebice UN-a, bila je mlaka. Događa li se svijetu stalno ista priča i jesu li ljudi postali toliko bešćutni da ih nije briga sve dok nevolja ne pokuca na njihova vrata?

– Sebičnost je uzrok te mlakosti i bezosjećajnosti. Naša osobna sebičnost – svakoga od nas, a onda i sebičnost naše grupe, zajednice, nacije, države. “Mi” smo važniji od konkretne osobe. A politika je daleko od brige za opće dobro, za onoga tko je u potrebi, tko je slabiji, tiši. Sjetimo se samo ratova u bivšoj Jugoslaviji, (ne)reakcije svijeta, sve one patnje i stradanja.

  • Isusovačka služba za izbjeglice ima tri ureda u jugoistočnoj Europi – u Zagrebu, Beogradu i Prizrenu. Na koji su način svaka od tih sredina pružile ruku pomoći (ili, pak, to odbile) ljudima u izbjegličkoj krizi i postoje li razlike u pristupu, iako i u Hrvatskoj i Srbiji i na Kosovu jako dobro znaju koliko muke, patnji i stradanja nosi izbjeglištvo?

– Činjenica jest da se ove tri zemlje jako razlikuju, pogotovo spram izbjeglica. U Hrvatskoj, kao zemlji Europske unije, pitanje integracije postaje sve aktualnije. U Srbiji je više tisuća ljudi koji imaju želju i namjeru otići u zapadnije zemlje EU-a. Konačno, Kosovo nije na ruti, tako da tamo uglavnom dođu ljudi koji su zalutali ili su ih krijumčari prevarili i slično. S obzirom na tu razliku, i Isusovačka služba za izbjeglice prilagođava svoje djelovanje. Pomažemo izbjeglicama s obzirom na njihove potrebe – ali uvijek s istim poslanjem: pratiti, služiti i zagovarati izbjeglice i ostale prisilno raseljene osobe. Činjenica da ove zemlje iz svoje bliže prošlosti znaju što je rat, izbjeglištvo i prognaništvo u neku ruku olakšava nam rad. I zato ljude uvijek pozivamo da iz svog tužnog, ali stvarnog iskustva otvore svoja srca i ruke za one koji su prošli slična iskustva rata.

Tražiteljima azila humanitarci nastoje olakšati dane čekanja

  • Jesu li Hrvatska, Srbija, Kosovo pružili izbjeglicama dovoljno kako bi ih zbrinuli, dali im sigurnost i zaštitu? Ili je sve s vlasti prebačeno na nevladine udruge, humanitarne i vjerske organizacije?

– Budimo realni i priznajmo da države i strukture naših malih zemalja teško mogu išta same napraviti bez europske, tj. međunarodne pomoći, jednostavno zato što taj izazov nadilazi naša društva. Znamo, također, da su sustavi u našim zemljama dosta tromi, veliki i pasivni. Zato su udruge i organizacije veliko bogatstvo za društva. Pogotovo spram kriznih situacija, gdje treba biti brz i učinkovit. Konačno, u institucijama još vladaju jako pojedini i politički interesi. Zato je dijeljenje odgovornosti i resursa s nevladinim sektorom jako sporo. A činjenica je da će civilni sektor isti posao odraditi i jeftinije, kvalitetnije i učinkovitije od javnog sektora. Neki to ne žele vidjeti i prihvatiti. I zato kao društva i kao politički sustavi zaostajemo.

  • Za izbjeglice i tražitelje azila organizirate razne sadržaje, pokušavate animirati djecu, pronaći im krov nad glavom. Koliko je sve to teško raditi s obzirom na brojne probleme birokracije i administracije s kojima se suočavaju i građani Hrvatske, a kamoli izbjeglice?

– Teško je. Unatoč činjenici da smo imali iskustvo izbjeglištva iz vlastite bliže prošlosti, ovo je potpuno nova stvarnost. Imamo vrlo mlade sustave azila, s puno rupa i prostora za napredak. U tom smislu važna je suradnja državnih institucija i civilnog sektora – da zajedničkim snagama (iako možda često i različitim metodama) unaprjeđujemo sustav za zajedničko dobro: da susret između izbjeglica i lokalnih zajednica bude susret različitosti na dobro zajedničke budućnosti i izgradnje još boljeg i pravednijeg društva.

  • Vrlo ste aktivni na društvenim mrežama, pratite političku i društvenu scenu Hrvatske. Brine li Vas smjer kojim idu balkanska društva, a ponajprije hrvatsko?

– Optimist sam. I taj temeljni stav za mene proizlazi i iz moje vjere. U tom smislu uvjeren sam da se, malo-pomalo, možda ponekad i presporo, ali ipak krećemo prema boljoj budućnosti. Ponekad može biti naporno i tužno gledati sve te konflikte, stvarne i umjetne, ograničenosti pojedinaca i grupacija, zatvorenosti za druge i drugačije – slijeva i zdesna, od vjernika i nevjernika, od boraca za jedna i za druga prava, od onih u pravu i onih u krivu. Ali, generalno, dobro pobjeđuje.

Isusovačka služba za izbjeglice i njezin čelnik za jugoistočnu Evropu nastoje vratiti osmijeh djeci izbjeglicama

  • Je li Hrvatska i dalje sekularna država ili je na sceni privid sekularne države?

– Sekularnost je doseg naših društava. Pa i hrvatskoga. Mnogi filozofi zasluge za taj isti doseg generalno uvelike pridaju kršćanstvu kao religiji koja inzistira na slobodi jer to je ono što je u središtu uskrsnuća. Sekularnost je pitanje slobode od utjecaja između dviju sfera – crkve i države – koje nisu u sukobu. One bi se trebale nadopunjavati i surađivati na dobro svih ljudi bez obzira na nacionalnost, vjeru, svjetonazor, jer imaju isti cilj – dobro čovjeka i zajednice. Nažalost, često imamo iskustvo da se iskorištava drugu sferu, da ih se koristi za vlastite interese, a ne za ono čemu bi trebale služiti. To treba reći, na to upozoriti i to zajedno izbjegavati.

  • S oltara i iz propovijedi čuju se razne poruke – što o povijesti i Drugom svjetskom ratu, komunizmu i fašizmu, ustaškom pozdravu “Za dom spremni”, ali i posve neprimjerene reakcije u kojima pojedini svećenici slave smrt građanina druge vjere (židovske), uglednog intelektualca i antifašista, jednog od simbola civilnog društva u Hrvatskoj, Slavka Goldsteina. Zbog čega se svećenstvo bavi tim i takvim pitanjima, a ne primarnom zadaćom – propovijedanjem vjere i svega lijepoga što ona nosi?

– Mjesto življenja vjere nije (samo) sakristija – mnogi bi je željeli vidjeti isključivo tamo. Ili, štoviše – nigdje. Vjera se živi kroz sve dimenzije života: povijest i politiku, odnose i obitelj, prijateljstva i seksualnost, profesiju i tijelo itd. Isključivost je pogrešna. Svećenik ima pravo na svoje mišljenje – vjerujem i nadam se da se tu slažemo. Kao i pojedina zajednica u društvu – zvala se ona inicijativa građana, platforma, udruga, religijska zajednica ili klub istomišljenika. Povijest ostavljam povjesničarima – i oni znaju i reći će u kojoj je mjeri spomenuti Slavko Goldstein doprinio ili odmogao etabliranju hrvatske samostalnosti i slobode. A mislim da je prilično nedobronamjerno tumačenje da je ono što je napisano od strane jednog katoličkog svećenika za Slavka Goldsteina ciljalo njegovu osobu zato što je građanin druge vjere, jer je intelektualac ili antifašist.

  • Ako se već negativno gleda na ljude drugačijeg političkog i ideološkog svjetonazora, proglašavajući ih neprijateljima, a riječ je o ljudima iste vjere i nacionalnosti, kakvu poruku možemo očekivati prema onima, a mislim na izbjeglice, koji su sigurnost i zaštitu pokušali pronaći u Hrvatskoj?

– Slažem se – puno ih je, puno nas je koji možemo rasti u prihvaćanju drugačijih i različitih. Nadam se i očekujem, pogotovo od svih kršćana s obzirom na bit kršćanstva – osobu Isusa Krista – otvaranje, solidarnost i suosjećanje za sve koji su u potrebi. U suprotnome – nećemo biti autentični svjedoci Kristovi.

  • U najtežim trenucima izbjegličke krize Njemačka je prihvatila najviše izbjeglica, a Angela Merkel zbog toga je izgubila mnoge birače. No, ona ostaje kancelarka. Pravim pobjednicima smatraju se u Alternativi za Njemačku (AfD), ekstremno desnoj stranci, koja je osvojila 94 mandata u Bundestagu. Program baš i nemaju i sve se njihove poruke svode na širenje straha i mržnje (kad su prestali mrziti Europu, počeli su mrziti strance, izbjeglice, a ponajviše muslimane). Koliko je izborni trijumf AfD-a opomena Njemačkoj, a koliko Europi ili će njemačko društvo uspjeti nadvladati tu i takvu političku pojavu?

– Nažalost, ne poznajem dovoljno njemačku političku scenu. Stoga ne bih ulazio u njezinu analizu. Bilo kakvi ekstremi, bili desni ili lijevi, muslimanski ili kršćanski, ili bilo koji – nešto je što trebamo uzeti ozbiljno, ne isključivati i etiketirati, jer to jednostavno ne pomaže da nadiđemo razlike, neslaganja i prijepore. A mislim da nam treba svima biti cilj kroz svoje razlike međusobno se nadopunjivati i obogaćivati. Uključiti te razlike u dijalog, težiti pomirenju. Najlakše je prekrižiti drugoga i ne dopustiti mu da nam se približi. Ekstremi to i žele. Glavno je da možemo zajedno stići do temeljnih zajedničkih principa i vrijednosti – ostalo prepuštam slobodi i kreativnosti pojedinca.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO