Žene imaju više hrabrosti

Italijanski reditelj koji živi i radi u Berlinu Antonio Latella je novi selektor Bijenala teatra (Ustupljeno Al Jazeeri)

Venecijansko bijenale jedna je od najznačajnijih smotri savremene umetnosti već više od veka. Počinje na kraju proleća i traje do duboko u jesen. Pored najpoznatije sekcije Bijenala – one koja se bavi savremenom vizuelnom umetnošću, još od 30-tih godina prošlog veka Bijenale ima sekcije posvećene teatru, filmu, muzici. Bijenale arhitekture je uvršteno u manifestaciju 1980, a savremeni ples 1999. godine.

Kada govorimo o Bijenalu u Veneciji, govorimo o dijalogu – onom među umetnicima i onom između umetnika i publike. Italijanski reditelj koji živi i radi u Berlinu Antonio Latella je novi selektor Bijenala teatra. Prve godine svog mandata predstavio nam je vrlo smele radove autorki mladog i zrelog doba.

Razgovaramo o prisustvu ženskog rukopisa ne samo u teatru, nego na polju savremene umetnosti uopšte, o teatru i identitetu, kao i o budućnosti Bijenala.

  • Ovo je prva godina Vašeg četvorogodišnjeg mandata na venecijanskom Bijenalu. Predstavili ste samo žene autore i to u dobi od 30 do 40-tak godina. Zašto?

– Prvo želim da primetim da sam očekivao ovo pitanje, ali isto tako važno je napomenuti da su u pitanju samo muški autori – niko to ne bi komentarisao. Ako govorim o dobi autorki, one imaju oko 30, odnosno oko 40 godina – zato što smatram da autori oko tridesete imaju definisan sopstveni jezik, a oko četrdesete godine oni se bave istraživanjem poetskog jezika koji je postao delom njihovog identiteta.

Žene autori – zato što smatram da one poseduju drugačiju vrstu hrabrosti, poseduju sposobnosti i veštine da sprovedu drugu vrstu istraživanja jezika. Pre svega smo videli da je njihov odnos prema vremenu potpuno drugačiji. Njihov odnos prema celokupnom univerzumu umetnosti je kompletan – u predstavama u mojoj selekciji prisutni su različiti elementi – ples, muzika, video – vidite različite umetničke izraze koji funkcionišu dobro zajedno. U naše vreme žene imaju više hrabrosti da istražuju.

  • Ako govorimo o jeziku, govorimo o pripovedanju. Koje je mesto pripovedanja u ovoj našoj digitalnoj eri, odnosno, da li mu se vraćamo?

– Moj odgovor je – da. Sreo sam mnogo mladih reditelja koji pokušavaju da stvore svoj jezik, ali ne znaju osnove teatra. Oni pokušavaju da dekonstruišu nešto. Upoznao sam mlade reditelje koji imaju jako savremen izraz, ali ne poznaju osnove teatra. Ako želiš nešto da dekonstruišeš moraš da znaš šta je to bilo na početku. Ne možeš dekonstruisati nešto što ne poznaješ.

Žene autori dobro poznaju osnovni teatarski jezik i zato sam ih izabrao. One su provokativne zato što tačno znaju šta dekonstruišu i to čine sa poštovanjem prema starom jeziku. Većina autorki koje sam predstavio na Bijenalu, potiču iz sveta vizuelnih umetnosti i imaju istinsko duboko znanje o temama kojim se bave.

  • Kažete da žene stvaraju iz stvaralačke neophodnosti. Kako ocenjujete da one osećaju transcedentni element u teatru? Čini se da smo to osetili u predstavi ‘Odurne Žene/muškarci’ autorskeog tima Bjanke van der Shot, Suzan Bogaert i Suzan Kenedi.

– Slažem se. Ako govorimo o svim predstavama koje smo videli na festivalu, možemo uočiti jednu zajedničku karakteristiku – to je njihov odnos prema vremenu koji je apsurdan ili neverovatan, kako hoćete. Danas, ako govorimo o vremenu u teatru, mi se suočavamo sa diktaturom, jer ako pogrešite – publika će vas napustiti. Predstave koje smo videli na festivalu ne pokazuju empatiju prema publici ako govorimo o trajanju. Oni imaju hrabrosti da dozvole sebi da izgube skoro čitavu publiku, sa stavom da su oni koji su ostali – prava publika.

  • Šta je vaš najveći izazov kao selektora?

– Obično na festivalima vidimo po jedan rad nekog autora, a moja zamisao je bila da predstavim više radova istih autora da bi publika dobila uvid u nečije stvaralaštvo. Ponekad publika neće da vidi više radova od jednog autora i veliki je izazov ubediti ih da to učine.

  • Šta je budućnost teatra u kontekstu identiteta? Kako kao umetnički direktor vidite budućnost Bijenala?

Ovo mi se pitanje veoma sviđa zato što smo na festivalu imali transrodnog reditelja, devojku koja je postala momak. Postoji taj slom identiteta, a identitet je nešto što nema veze sa polom. Postoji energija koja govori o pozorištu, a pozorište mora naći načina da razbije pravila polnih uloga i da to čini više nego stvaran život. Biću umetnički direktor naredne tri godine, a ja sam čudan, bizaran, ekscentričan i voleo bih da govorim o teatru iz njegove unutrašnjosti.

Izvor: Al Jazeera