U Šimanovcima više zaposlenih nego stanovnika

Šimanovački šorovi i sokaci potpuno su pusti usred sunčanog, jesenjeg dana. Ne bi to bilo ništa čudno, a ni novo za jedno selo u Srbiji jer, mnoga su već godinama zapuštena i napuštena. Ali u ovom sremskom selu, ni pola sata vožnje od Beograda, sve je drugačije. Nema nikog ni u šetnji, ni u lokalnim kafićima jer su uglavnom – na svojim radnim mestima. A u prestonici u to vreme vrvi od besposlenih mladih i ostalih.
Šimanovci važe za mesto “prosperiteta” u kom “nema posla samo za one koji neće da rade”. I nekako su – svet za sebe. U njemu je, koliko god zvučalo neverovatno, više zaposlenih nego stanovnika.
U šimanovačkom ataru smestila se moćna industrija, izgrađeno je više od 50 fabrika, neke od njih podigli su evropski i svetski znane kompanije, za poslednjih petnaestak godina slilo se više od 500 miliona evra u industrijskoj zoni. Za razliku od banatske trećine vojvođanske, komšijski Srem, preciznije – Šimanovci, Krnješevci i nekoliko okolnih mesta, ne ispraćaju mlade jer oni ostaju gde su i odrasli i još dočekuju novi podmladak da se uhlebi i skući u njihovim atarima.
Prema rečima Aleksandra Mandića, predsednika Saveta Mesne zajednice Šimanovci, po zvaničnom popisu stanovnika u tom mestu je 3.700 žitelja, mada ih, kaže, realno ima više od 5.000.
![[Ustupljeno Al Jazeeri]](/wp-content/uploads/2017/10/20171018_120341.jpg?resize=770%2C433&quality=80)
Načelnik Opštinske uprave Pećinci Željko Trbović, pod čijom ingerencijom su i Šimanovci, veli da je zaposlenih iz tog i okolnih sela u industrijskoj zoni više od 3.500. I dodaje da iz Beograda, Zemuna i obližnjih naselja dolazi oko 1.400 radnika. A kad ima posla za “domaće”, nema ni razloga njihovom odlasku.
Kako je počelo
Prvi planovi za otvaranje industrijske zone kreirani su još 90- tih, ali je tada sve stalo zbog rata. Nastavilo se 2003. kad su prve kompanije počele da grade. Među njima su bile su JUB boje, Trimo inžinjering, Lagermax, Pink filmski studio… Kasnije su pristizale veće kompanije, BOSH, Dr Oetker, Isomat i mnoge druge, podseća Mandić, 29- godišnji diplomirani ekonomista, zaposlen u opštini Pećinci kao šef računovodstva, a volonter na čelu MZ Šimanovci. Kaže -“logično je da neko iz svog mesta o njemu i brine”.
Kako je na početku izgledala industrijalizacija sela, do tada okrenutog isključivo poljoprivredi?
Useljive kuća sa baštom od 30.000Dok se u polunapuštenim selima na severoistoku Banata stare kuće sa okućnicom i nekoliko ari zemljišta mogu kupiti skoro u bescenje, od 2.000-3.000 do 5.000 eura, pa nadalje, potražnja u sremskom selu Šimanovci i okolini učinila je svoje. Tako se stara kuća sa 15 ari zemlje više ne može pazariti bez najmanje 20.000 eura, a i to sve ređe. Prosečne, nešto novije, useljive kuće prodaju se od 50.000 eura pa nadalje.
“Uvek smo bili vezani za Beograd zbog njegove blizine – samo 25 kilometara, a od aerodroma Nikola Tesla desetak. Uz to, i blizina autoputa, koji prolazi između našeg sela i Krnješevac, doprinela je da strani i domaći investitori izaberu Šimanovce kao mesto svog ulaganja. Slično je i u Krnješevcima. Dolazak kompanija dočekan je sa oduševljenjem jer su mnogi meštani mogli da se zaposle, a da ne putuju u Beograd, Rumu, Sremsku Mitrovicu, Novi Sad”, kaže Mandić
U početku je, naravno, bilo neverice da će baš toliko kompanija da otvore svoje pogone, međutim, urađena je planska dokumentacija, izgrađena je infrastruktura – sve što je bilo olakšavalo investitorima da se odluče za Šimanovce.
“Pretežno su se mladi zapošljavali i ostajali ovde, za razliku od drugih područja iz kojih su odlazili jer nisu imali gde da rade. Veoma malo mladih prelazi prag Šimanovaca, jedino oni specifičnih struka poput profesora istorije ili geografije ili sličnih profesija”, objašnjava Mandić i dodaje da se u fabrikama, do sada uglavnom zapošljavaju radnici sa srednjom ili nižom stručnom spremom, ali ima najava da će se uskoro tražiti elektro i mašinski inženjeri.
![[Ustupljeno Al Jazeeri]](/wp-content/uploads/2017/10/20171018_141947.jpg?resize=770%2C433&quality=80)
Na pitanje o zaradama zaposlenih u šimanovačkim kompanijama naš sagovornik odgovara da je u 2017. prosek plate bio 52.000 dinara (436 eura) ali, uz ogradu da je “statistika relativna stvar” jer se uzima prihod prosečnog radnika koji dobije 30.000 ili 38.000 (250 ili 320 eura) i direktor koji ima 200.000 dinara (1.670 eura). Ipak, tvrdi kako su, “plate ovde više nego u drugim delovim a Srbije”.
Što se tiče pozitivnog trenda, u ovom mestu je, naglašava Mandić, doseljvanja mladih bračnih parova, veći natalitet i “neki novi klinci”.
“Ove godine po podacima do septembra, u našu osnovnu školu je upisano dvanaestoro dece više. Novopridošli stanovnici kupuju ovde stare kuće, grade nove na tom mestu. Vrtić je pun, a oko 40-toro dece je na listi čekanja. Sada se očekuje izgradnja novog obdaništa koji će moći da primi oko 300 mališana, uključujući i decu radnika zaposlenih u šimanovačkim kompanijama, za šta vlada veliko interesovanje”, tvrdi Mandić.
Šimanovci imaju nekoliko sportskih klubova – dva košarkaška, tekvondo i karate klub, udruženje gimnastičara, Kulturno- umetničko društvo, čak je i biblioteka sve posećenija, a organizuju se razne kulturno-umetničke manifestacije..
Doseljenika, kaže Mandić, ima iz Beograda ali pristiglo je i desetak porodica iz Vranja. Suživot većinskih Srba sa manjinama Mađara, Slovaka , Hrvata i Roma je u slozi pa su svi zajednički i dobrovoljno “potegli” u izgradnji lokalnog puta i vodovoda.
Dozvole bez čekanja
Opština Pećinci ima oko 20.000 stanovnika, od kojih je tek manje od hiljadu nezaposlenih, kaže opštinski načelnik Željko Trbović.
“Industrijskom razvoju naše opštine pomogao je geografski položaj ovog područja. Opštinska administracija vodila je računa o brzini dobijanja neophodnih dozvola. Važna je bila, takođe i dostupnost radne snage, a naročito povlastice o slobodnoj trgovini sa Rusijom. Nadamo se da će to uskoro zaživeti i sa Turskom, sa kojom je takođe potpisan sličan sporazum”, ističe Trbović.
Na pitanje da li su strani i domaći investitori imali povlastice i(li) državne subvencije za podizanje fabrika u ovoj zoni, naš sagovornik kaže da je malom broju kompanija dodeljeno državno zemljište da bi investirali, deo je prodavala opština, a većina je kupila zemlju od privatnih vlasnika.
“Cene za vreme izgradnje bile su od 250.000 do 300.000 eura po hektaru. Reč je uglavnom o nekvalitetnom zemljištu pete ili šeste kategorije ili livadama i nekorišćenim pašnjacima tako da poljoprivredno zemljište ničim nije ugroženo”, naglasio je Trbović.
Poljoprivreda se i dalje dobro razvija , porodice koje rade u fabrikama nastavile su i da obrađuju svoju zemlju. Opštinu, inače, čini 15 sela, uglavnom okrenutih poljoprivredi, svi imaju obradivu zemlju i to su mahom starosedeoci koji su nasledili zemljište.
Posebna pažnja, kaže Trbović, posvećuje se porodicama kroz podršku natalitetu, subvencijama za učenike i stipendiranje studenata. On naglašava i da je kompanija BOSH zaposlila srednjoškolce koji su u okviru dualnog obrazovanja imali praksu u toj fabrici.
Na pitanje kakvi su, po njegovim saznanjima, odnosi poslodavaca prema radnicima u šimanovačkim kompanijama, Trbović kaže da su “korektni u svakom smislu”.
– Da ima problema i teških uslova rada ja bih već reagovao, u stalnim sam kontaktima sa njima. Oni su zadovoljni, imaju sigurna radna mesta i sigurna primanja. Naravno, plate su uvek manje od očekivanja, ali imamo sreću da većina ima i zemlju na kojoj proizvode pa je to dodatni prihod, objašnjava on.
‘Sindikat je gazda, gazda je sindikat’
Prošlo je dva popodne, završila se prva smena. Iz bočne ulice na putu iz fabrike zuje automobili, tek poneki pešak prođe.
Naočit mladić, Darko Kovačević po profesiji mehaničar za grejanje i rasvetu, izlazi iz automobila da usput nešto pazari. Sudeći po putnicima, razvozi kolege s posla do obližnjih sela.
![[Ustupljeno Al Jazeeri]](/wp-content/uploads/2017/10/20171018_142554.jpg?resize=770%2C433&quality=80)
Darko radi u kompaniji BOSH kao vozač viljuškara – istovar, utovar, skladištenje, montaža i demontaža robe. Na posao se ne žali . Trenutno, kaže, u ovoj kompaniji radi oko 1.300 ljudi – što u Šimanovcima, što u susednom selu Krnješevci. Većina je mladih, ali ima i kolega srednje dobi i starijih.
“Plata je pristojna, a najvažnije je što sve dobijamo na vreme. Uslovi rada su OK, u početku je bilo malo teže, ali navikao sam se na tri smene”, veli Darko Kovačević.
Ponešto zna i o platama kolega iz drugih fabrika: “Neko se hvali, neko žali. Ali, tako je svuda i takvi su ljudi”.
Danijela Savić drži piceriju u središtu Šimanovaca. U svakoj kafanici se čavrlja, a o čemu – konobari najbolje znaju. Bašta njenog kafića- picerije trenutno je skoro prazna jer gosti, mahom uposlenici u fabrikama, stižu nakon smena ili na pauzi.
“Mnogo je bolje nego pre desetak godina, oseti se i po pazaru. Sada je zatišje, ali dolaze posle dva i posle pet, a uveče sve je krcato. Uglavnom nam dolaze mladi, ispričaju se, popiju ili nešto i pojedu. Mada se neki požale i na umor, sve u svemu – bolje je i njima nama”, kaže Danijela.
![Danijela drži piceriju u centru Šimanovaca [Ustupljeno Al Jazeeri]](/wp-content/uploads/2017/10/20171018_144256.jpg?resize=770%2C433&quality=80)
Preko puta jednog dela industrijske zone, skoro na među između Šimanovaca i susednih Krnješevaca, gde su, poput ogromnih kocki, nanizane hale, u šoru je i dućan sa birtijom, a ispred drveni stolovi i klupe. Grupa u radnim kombinezonima, različitih godina, opušteno posle radnog vremena ispija piva. Ne bi baš da kažu ime niti za koju kompaniju rade, a nerado pristaju i na fotografisanje – “može, ali samo ako nije za novine”. Da li zbog par popijenih piva ili što ih neki realni problemi tište, progovore o poslu “i pokoju dobru i lošu”.
“Na bolje se promenilo to što imamo posao, ali da smo dobro plaćeni- nismo. Tačno je da je bolje išta- nego ništa. Samo, da se zna – padamo na nos od posla, a dobijemo 25.000. Tuđi kapital, naše sirovine nema. Nije to kao nekad u komunizmu. Direktor nas sve postrojio i kaže: Hoćete li, ljudi, da pozovem Kineze da rade? On pretežno pravi panele koje Rusi uzimaju, iskroje se kao američke kuće, sve se upakuje i sastavi i putuje u Moskvu…”, priča sredovečni radnik iz susednih Krnješevaca, koji bi da dočeka penzionerske godine sa punim radnim stažom. Ali, nije siguran da li će, treba mu još šest.
“O’zgo gladac, a iznutra jadac”, veli komentarišući priču o “radničkom blagostanju” u Šimanovcima.
Majstor sam, dodaje njegov kolega, ali me svejedno plaćaju kao fizikalca. I za donji veš se presabiram na pijaci, a to mi je potrebnije nego, recimo, farmerke. Sada imamo lepe puteve, dobra kola, ali su plate kao pre deset godina, a sve je poprilično poskupelo. Zato opet gledam da li je kilo pasulja negde jedan evro jeftinije ili dva skuplje. Eto, dotle nam je doš’o taj prosperitet.
A na pitanje da li postoji sindikat u fabrikama jedan od naših sagovornik slegne ramenima i zaključuje: “Ma, kakav sindikat! Gazda je sindikat! Ako se on složi oko povišice, složi se. Ako ne, možeš samo da odeš u mišju rupu…”
Izvor: Al Jazeera
