Podastinje: Selo pod križem viška
Selo Podastinje podastrlo se duboko pod liticom. Mještani je zovu Stijena. Svojim okamenjenim čelom dominira cijelom dolinom, ovdje, u zaleđu Kiseljaka, gdje se Lepenica ulijeva u Fojnicu. Zovu je i Crkvina. Predanje kaže da je iza debelih naslaga stoljeća ovdje vihorila crkva posvećena sv. Luciji. Stručnjaci tvrde da zemlja pokriva njene ostatke. Priča se da je bio i biskupov grob, ali pod kojim od nestalih stećaka niko više ne zna.
Uglavnom, sigurno se može tvrditi da je baš ona, Stijena ili Crkvina, odredila ime selu. Kako je samo bio maštovit onaj ko ga se dosjetio, iskovavši s njim u maternji jezik novu, tako milozvučnu riječ – podastinje – valjda ono što se podastire ispod nečega. I ne samo da se podastire već se i jednim dijelom uvija oko Stijene, poput zmije, i prilazi joj s leđa svojom posljednjom kućom.
U zaleđu, sakriven šumom, zgrudvao se zaselak Ukućevac. Zar i on ne potvrđuje raskošnu maštu ovdašnjih ljudi koji su za nazive mjesta svog življenja birali najistančanije riječi što ih maternji jezik može ponuditi? Ili potok Paroš? Hučeći duboko podno litice, on hiljadama godina razdvaja Stijenu od susjednog šumovitog brda, koje se spušta ka ulazu u selo. Stotinama godina, tu, samo desetak metara prije nego što se potpuno preda Fojnici, pokretao je vodenicu. Evo je, ugasla, stoji na ulazu u Podastinje i nadom da će voda ponovno pokrenuti njena vitla pozdravlja goste.
Legendu o potoku Parošu kazuje Tomo Bošnjak, pred koga smo izronili iz magle u vrh sela. Ovdje se magle znaju izležavati do podneva.
Vlastelin i dukati
“Davno nekada”, kazuje Tomo, “bila je ova visoravan u zaleđu sela pod vodom, a čamci vezivani za halke zakovane u stijeni.” I taman kad pomisliš da svako selo u Bosni ima istu legendu, ova, koja se stoljećima priča u Podastinju, potpuno se preokrenu. Nekakav vlastelin obeća da će za svaki, ma i najmanji kamenčić izvaljen iz stijene dati po dukat. Na kraju stijena popusti i voda huknu tako snažno da sve one koji su je prokopavali odnese sa sobom. Vlastelin se pokaza kao vrlo mudar, niko ne preživi i on ne morade isplatiti nijedan dukat.
Ovdje se živjelo otkad se za čovjeka zna, baš kao što nam poručuje legenda koja se vije u vremenima i maglama podastinjskim. Tu se slamalo vrijeme i taložili se vijekovi. Historičari kazuju da su se baš ovdje neolitski ljudi povukli s obala rijeka kad su s istoka počela nadirati plemena naoružana bronzanim kopljima. Navrh Stijene načiniše gradinu. Učvršćujući odbrambene zidine iz godine u godinu, iz vijeka u vijek, stvoriše jednu od najvećih ilirskih utvrda u Bosni.
Historičar Pavao Anđelić vjerovao je da su na području Lepenice živjeli pripadnici jednog od najratobornijih ilirskih plemena, čuveni Desidijati, čije je sjedište bilo blizu današnje Breze. Ako je tako, i ako se zna da je “metalurška djelatnost lepeničkih Ilira zasvjedočena čestim nalazima željezne troske na gradinama”, onda, zatvorimo li na tren oči, nije teško čuti davnu lupu kovača. Ovdje su se užurbano iskivala koplja, vrhovi strijela i mačevi, te nezaboravne šeste godine po rođenju Hrista, kad je Baton, vođa Desidijata, ujedinio ilirska jadranska plemena i skupa sa svojim imenjakom, Batonom Breučkim, koji se stavio na čelo panonskih Ilira, udario na neosvojivi Rim, glave mu skoro došavši.
Kaže historija da su baš tu negdje, oko Sarajeva, tri godine kasnije poraženi posljednji desidijatski pobunjenici. Možda je baš nekom od njih pripadala ona željezna kaciga nađena u Ukućevcu i prenesena u Zemaljski muzej. Ilirsku gradinu na Stijeni Rimljani će preoblikovati u vlastitu utvrdu. Iz nje će nadzirati puteve, kojima su te godine, zatvorene u taljige, razvozili zarobljene Ilire po pijacama robljem širom svog velikog carstva.
Proizvodi našeg vijeka
Mnogo stoljeća kasnije ovdje je podignuta crkva posvećena sv. Luciji, a još dalje ka vremenima današnjim cijeli plato pretvoren je u groblje. Od desetak stećaka ostala su samo dva. Ispod ostalih, slijedeći narodna predanja i tražeći zlato, prekopavali su avanturisti raznih vrsta da bi ih na koncu raznijeli ko zna kud. Naposljetku, evo, stoljeća, mileniji i cijela jedna povijest bačeni su u sjenu velikog željeznog križa. Pod njim, okrenut prema Kiseljaku, saliven je ogromni betonski grb sa šahovnicom. To je “Svetište sv. Lucije”, proizvod našeg vijeka.
Neko je s kamenog postolja odvalio dvije mramorne ploče i one sada, oštećene, čuče uz ukrasni kamen. Na lijevoj je uklesano ovako: “Svetište svete Lucije daruje se kao zavjetno mjesto svim palim hrvatskim braniteljima od 1940–1995. te nepravedno optuženim Hrvatima u Den Haagu i drugim kazamatima diljem svijeta”. Na drugoj piše: “Zastadoše u vječnosti na oltaru domovine, od 1940–1953…”
Iako je prije osam godina Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine naložila uklanjanje križa, on još stoji. Takav je, eto, odnos vlasti prema spomenicima kulture u ovoj zemlji. Niko se ne pridržava svojih obaveza. Kako god općinske i crkvene vlasti nisu uklonile križ, tako entitetske nisu izvršile sanaciju, restauraciju ni konzervaciju. Ni Komisija nije izvršila obavezu koju je sama sebi nametnula: nema nigdje ploče s tekstom o podastinjskim spomenicima.
Opći odnos prema spomenicima kulture ilustruju i stećci u samom Kiseljaku. Firma “Sarajevski kiseljak” samoinicijativno je 2002. godine podigla šest stećaka iz podastinjskog zaseoka Vrbica, također proglašenih spomenicima kulture od državnog značaja, i prenijela ih u park ispred svog sjedišta. Iako je prije osam godina naloženo da se vrate, to još nije učinjeno.
Onda nije ni čudno da se velika nekropola koju Podastinjani zovu “Grčko groblje” većim dijelom našla usred tora za ovce. Ona se nalazi na dva gotovo srasla brežuljka na putu prema Stijeni. Do nje nas je uputio starac Zdravko Mišković, koga zatječemo u bašti kako, ovijen maglom, prekopava krompir. Kaže: “Za Mlade nedjelje narod dolazi na Grčko groblje i tu se moli Bogu za zdravlje i ispunjenje želja.”
Stanje “Grčkog groblja” možda i najplastičnije pokazuje odnos vlasti, ali i većine građana prema kulturnoj baštini. Manji dio stećaka, njih 17, zakrčen je šibljem i grmljem, a na drugoj glavici, tamo gdje ih je 40, okruženi su bodljikavom žicom. To je tor. I stećci i cijeli prostor nacionalnog spomenika kulture prekriveni su brabonjcima.
Izvor: Al Jazeera